Što je to pontifikat? Koje nauke Crkve kao katolici moramo slušati, a kojima smijemo kritički pristupiti? Samo su neka od pitanja na koja je svojim predavanjem u Kulturnom centru sinoć odgovorio teolog Bruno Petrušić. Riječ je o prvom od niza planiranih susreta na temu Pontifikat pape Franje, koji će se ciklično odvijati sve do lipnja ove godine.
Bruno Petrušić, teolog i vjeroučitelj, za sebe kaže da je katolik koji dolazi na nedjeljnu misu i preko tjedna kad stigne. Sudjeluje u katehezama, pomaže župniku i radi s krizmanicima. Sudjelovao je u osnivanju župnih animatora. Riječ je o krizmanicima kojima se želi ponuditi program kako bi ostali aktivni u crkvi i redovito dolazili na župne susrete.
U vremenu kada sloboda govora u medijskom prostoru uzima svoj danak, a riječi javnih osoba često netočno interpretiraju, teolog Bruno odlučio je progovoriti o učiteljstvu katoličke Crkve i tumačenju riječi Svetog Oca. Pontifikat pape Franje počeo je 13. ožujka 2013. godine, kada je izabran za 266. papu Katoličke crkve. Njegov pontifikat, odnosno vrijeme tijekom kojeg Papa obnaša svoju dužnost, obilježen je brojnim reformama unutar Crkve, naglašavanjem važnosti skromnosti, socijalne pravde, mira, ekološke odgovornosti i solidarnosti prema siromašnima i marginaliziranim skupinama. Papa Franjo poznat je po tome što se fokusira na temeljne ljudske vrijednosti, kao i po tome što je otvoreniji prema modernim izazovima, poput migracija, ekološke krize i međureligijskog dijaloga. Također, vrlo česta tema u njegovim javnim istupima su istospolne zajednice. Papa Franjo se ističe i kritikama prema materijalizmu i korupciji unutar društva i Crkve te poziva na dublje razumijevanje milosrđa i ljubavi prema bližnjemu. Sve to redovito puni medijski prostor, a upravo je to bio razlog sinoćnjeg predavanja.
Temu predavanja Petrušić je odabrao, kako kaže, zbog različitih tumačenja Papinih riječi u medijima i na društvenim mrežama:
- Vidio sam da ljudi ne razumiju Papine riječi te da postoje određene agende ili volje u sekularnom medijskom svijetu, pa se ono što Papa Franjo piše, govori i čini, tumači ili servira nama kao gledateljima, slušateljima, čitateljima, na jedan određeni način. Kao da se želi pokazati da je Papa progresivan ili konzervativan, da je Crkva ovakva ili onakva. Rezultat toga je da ljudi, iz neznanja, ljutnje ili ignorancije, svašta pišu. Ne samo to, nego ljudi mene zovu na mobitel, susreću me po ulici, kažu: 'Pa što nam Papa sad govori?' I onda je zapravo problem to što se mi, kao crkvena javnost, odnosno vjernici i članovi Crkve, o papi Franji informiramo preko tih sekularnih portala i medija. Rezultat je da zapravo ne znamo što je Papa rekao, mislio ili napisao, nego znamo ono što nam je neki novinar prenio. I to je problem. Tu je također i lijenost ljudi. Ne da nam se otići na službenu stranicu Vatikana ili biskupije i pročitati što piše u određenom dokumentu. A s druge strane, naša Crkva, počevši od biskupa, preko župnika, pa i nas teologa, nismo voljni i spremni izdvojiti vrijeme za tumačenja Papinih riječi. Na kraju dođe do naslova u novinama da je Papa imao neki govor u kojem su mediji izvukli nešto bombastično, i onda ispada da Papa mijenja nauk, a zapravo smo mi, kao ljudi s poslanjem, dužni izdvojiti vrijeme i reći ljudima unutar Crkve da ne budemo lijeni. Sve to je razlog zašto sam zamolio župnika da mi kroz ovo predavanje da priliku reći ljudima barem neke osnove – kada treba slušati Papu, kada moramo, a kada ga možemo kritizirati – objasnio je Petrušić povod predavanjima, od kojih je prvo bilo "Učiteljstvo".
Upravo kroz to predavanje okupljenima je objašnjeno što je vjerniku katoliku obvezujuće poštivati i vjerovati, a kojim Papinim učenjima smije i kritički pristupiti:
- To je pitanje razlike između učiteljstava. Nije svaki dokument koji Papa potpiše ili napiše obvezujući, da se moramo slijepo držati toga i vjerovati Papi. Ne. Postoje jasna ograničenja, jasni sadržaj koji mi kao vjernici moramo preuzeti. To su dogme koje je Crkva objavila i kodificirala, bilo putem Ekumenskih sabora, bilo kad Papa govori ex cathedra. To moramo vjerovati. Jer ako ne vjerujemo u te dogme, koji su konstitutivni elementi Crkve, onda sebe isključujemo iz tog zajedništva. Druga stvar je redovno ili autentično učiteljstvo, gdje Papa ili biskup u propovijedi nešto govore, a mi se možemo ili ne moramo slagati s tim. Na primjer, aktualna tema je blagoslov istospolnih parova. Znači, Crkva je to sada dozvolila, u određenim uvjetima i na određene načine, i ako sam ja župnik koji se ne slažem s tim, to znači da ja to mogu i ne moram provoditi, a ako ću provoditi, ne moram se slagati s tim. Mogu govoriti protiv toga, mogu kritizirati Papu, biskupa, ali na način da poštujem Crkvu, jer je Crkva iznad mene kao pojedinca. Znači, razlike su između onoga što je nepogrešivo i što je izvanredno, i onoga što je redovito, autentično, u čemu Crkva može pogriješiti, a s vremenom ćemo se ispraviti. – rekao je Petrušić, navodeći primjere za oba učenja.
Tako bi primjer izvanrednog ili nepogrešivog učiteljstva bila Dogma o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije. Riječ je o Dogmi koju Papa Pio IX. 1854. godine proglasio ex cathedra i koja je obvezujuća za sve vjernike. S druge strane, kao primjer redovnog ili autentičnog učiteljstva, Petrušić navodi primjer iz socijalnog nauka Crkve, koji je započeo krajem 19. stoljeća:
- Papa Lav XIII. je napisao Rerum Novarum i u njoj je rekao da katolici nemaju što raditi u sindikatu. Znači, ako si katolik, ako si član sindikata, bit ćeš ekskomuniciran. Kraj 19. stoljeća, 1891. Zašto? Zato što su sindikate osnivali komunisti. Komunisti su bili ateisti, bezbožnici, protivnici Crkve. I onda se, malo po malo, povijest odmotava i razvija, i danas je sasvim normalno da katolik može biti član sindikata. Tada je Papa zabranjivao da katolik organizira štrajk. Sada, ukoliko je štrajk legitiman i opravdan, katolik najnormalnije smije organizirati štrajk. Dakle, Papa može pogriješiti, ali zna se u čemu može, a u čemu ne. Iz toga proizlazi da moramo znati što moramo prihvatiti i slijepo vjerovati, a što ne moramo.
Teolog Bruno Petrušić u svom predavanju ukazao je na važnost pravilnog razumijevanja papinskog učiteljstva i razlike između obvezujućih dogmi i redovnih crkvenih nauka koji mogu biti podložni kritici. Iako vjernici moraju poštovati dogme i papinske odluke koje su nepogrešive, Petrušić ističe da postoje i teme u kojima se dopušta kritički pristup, posebno u slučajevima kada papa ili biskupi iznose mišljenja koja nisu nužno dogme. Također, važnost medijskog obrazovanja i odgovornog pristupa papinskim izjavama ključna je za razumijevanje istinskog nauka Crkve, umjesto da se slijepo prihvaćaju površne medijske interpretacije.
Sljedeći susret na temu Pontifikata pape Franje održat će se 20. veljače pod naslovom Papina vizija Crkve, a u nadolazećim mjesecima očekuju nas još teme Papini govori na susretima, Pitanje diskontinuiteta, Neka otvorena pitanja i Kultura susreta.
Foto: Andrej Valentić
