Božić ili Porođenje Gospodinovo (Ivasović, 2001., 242) slavi se 25. prosinca, a Božić se proslavlja u ponoć. Svećenik moli da i tada u presvetoj noći zablista pravo svjetlo i da to svjetlo koje vjernici mole u otajstvima ugledaju i na nebesima. Jutrenja počinju rano, iza njih su još tri mise.
U Kaštel Starom, početkom dvadesetog stoljeća, svaku od misa župnik govori sa drugog oltara u crkvi. Treća je svečana i tada je običaj da cijela obitelj odlazi u crkvu. Ta misa ima posebnu draž, tijesno je povezana s kozmičkim doživljajem svjetla i tame. Liturgijski Božićni tekstovi donose brojne metafore svjetla i tame, života i smrti. U bilješkama iz arhiva don Frane Ivasovića navodi se zanimljiv davni običaj da crkva od Božića do Sveta tri kralja biva ukrašena ’škajetama’. To su velike hostije u raznim bojama ukrašene ornamentima u obliku pčelinjih saća. Za pravljenje takvih hostija bio je potreban kalup koji je izgubljen već odavno, isto kao i taj lijepi običaj.
Poslije svečane Božićne mise, mještani bi se zadržavali ispred crkve kako bi čestitali jedni drugima. Odijevali su svečana odijela; muškarci svečana vunena odijela s crvenom kapom na glavi, a žene u bogatu svečanu narodnu nošnju. I uz to je vezana uzrečica:
“Tko na Božić nova ne obuče, tome led se u kosti uvuče.”
“Tko na Božić nova ne obuče, zima mu se u kosti uvuče.”
Nakon mise i čestitanja uputili bi se kućama na božićni objed a poslijepodnevne sate provodili su u obiteljskom okruženju uz izreku:
“Moj Božiću,
lipo mi je na te,
i dva dana poza te,
ali nikad ka’ na te!”
Stari bi još obično govorili:
“Dica moja, ’ ko je dužan, i na Božić je tužan.”
“Dica moja, ’ ko je dužan, i na Božić je sužanj.”
“O Božiću zelen brijeg, o Uskrsu led i snijeg.”
BLAGDANSKI STOL
Na Božićnom stolu, i u najsiromašnijoj kući morao se naći bar komadić mesa. Poslije Božićnih
misa, šetnji i čestitanja, svečano odjeveni, Kaštelani bi se okupili uz Božićni stol prepun pečenki i peciva. Božićni ručak upućen je živima i duhovima pokojnika. Posebno je svečan i obično bi započeo ranije nego drugih dana. Već oko podneva ukućani posjedaju oko stola, otac (glava obitelji) pali svijeću, užga. Slijede molitve kao i na Badnju večer, nakon kojih se prekriže i kažu:
’Ko ji’ stvorija, taj i blagoslovija,
Otac i Sin i Duh Sveti, Amen!’
Na Božićnom stolu, kao na kućnom oltaru, postavljen je čisti bijeli stolnjak od lanenog platna. Početkom dvadesetoga stoljeća na stol bi se postavila okićena lovorova grana.
Na središnjem mjestu stavili bi kruh koji simbolizira obilje. Kruh od bijelog pšeničnog brašna pekao bi se samo prigodom blagdana i drugih svečanosti. Domaćica bi ga ispekla dan prije, i to od ’muke’ ili ’od cvita’ domaćega pšeničnoga brašna.
Na stolu je i posuda sa žitaricama ili solju u koju je utaknuta svijeća zapaljena ognjem
iz badnjaka. Svijeću najstariji ukućanin pali a najmlađi gasi kruhom namočenim u vino.
Koliko je Božićni ručak bio obilan u odnosu na oskudicu u kojoj su živjeli, govori nam uzrečice:
„Do Božića i sito i lito – od Božića i ’ladno i gladno.“
“Jema svega, ka’ na Božić”
“Ako za Božić
nemaš još nožić,
i veći jad
bio bi tad.”
“O Božiću, veli dive,
čekamo te godinicu,
kupi ćaća, kupi mama,
malom (Ivanku) kabanicu.”
“U Božića tri nožića.
Jednim reže zaoblicu.
Drugim reže kobasicu.
Trećim reže pogačicu.
Zaoblicom darivaše,
u dom doma domaćina.
Kobasicom darivaše,
u dom domu prijatelja.
Pogačicu darivaše"
