U prostorijama dvorca Vitturi održano je predstavljanje knjige "Dnevnik djeda Ivana", djelo Ivana Petra Careva, a koju je predstavila muzejska savjetnica Ivana Vuković iz Etnografskog muzeja Split, uz praunuka Ivana Careva.
Knjigu su priredili muzejska savjetnica Sanja Acalija i knjižničar Virgil Jureškin, koji su i obogatili predstavljanje čitanjem isječaka ali i digresijama o liku i djelu Ivana Careva.
Uz citat "Nadam se da će se pojaviti neki povjesničar ili arheolog, i da će razmotriti ova moja pisanja.", i činjenicu da osim što nosi isto ime ima i isto zvanje, Ivan Carev je otvorio predstavljanje mnogobrojnoj publici. Sastavljanje knjige značilo je ulazak u bogatstvo pradjedovih pisanja i arhiva, te uz pomoć obitelji, poznanika i kolega nastaje predstavljeno kulturno-povijesno djelo. Cilj mu je dokumentirati isječak nekadašnjeg života u Kaštelima kroz zbirku rukopisa Ivana Petra Careva (1880. – 1957.). Tako kroz razne korespondencije i pisanu pučku književnost, te arhivsku građu koja je sakupljena i predočena dobijamo životni prikaz vremena kad se u štrade počela uvlačiti modernizacija i velike promjene, što je imalo utjecaj na svakodnevnicu mještana. Carev je bio veliki poznavaoc kaštelanskih prezimena, i uz napore društva Bijaći i Muzeja grada Kaštela spašena je cjelokupna građa, a koja je i korištena u nastanku knjige.
Rad na knjizi je s vremenom postao obiteljski posao za članove obitelji, jer su svi dali svoj obol, za što se Ivan Carev i zahvalio prisutnima: Sanji Acaliji pokretanju projekta, Virgilu Jureškinu za skeniranje i obradu rukopisa, supruzi - prof. hrvatskog jezika Luciji Carev na prilagodbi teksta te Ivani Vuković na predstavljanju. Zahvala je upućena i gradu Kaštela na financiranju izdanja, ravnatelju Muzeja Kaštela Ivanu Šuti i predsjedniku društva Bijaći dr. sc. Tončiju Buriću za pruženu potporu.
Uvodeći nas u materiju uz projekciju fotografskog i skeniranog materijala, Ivana Vuković opisuje prijelaz 19.-og u 20. stoljeće, te promjene u odnosu prema tradiciji, kulturnim nošnjama, narodnim pjesmama i plesovima, i njihov neizbježni gubitak. Ivan Carev u todba je revno evidentirao promjene i zbivanja oko sebe, preferirajući književni jezik, pristupajući radu s amatersko etnološke pozicije. Zapisi nastaju u razdoblju od nepune godine dana između proljeća 1953. te 1954. godine. No, često sežu i dalje te odlaze u reminiscencije, već tada minula vremena gdje Ivan uspoređuje tadašnju svakodevnicu s dobima sve do one lokalne antike. Bitan je to korpus i jer spaja spoznaje o društvu, zapise o sebi i bližnjima na način koji upotpunjuje fragmente skupljene tokom perioda pisanja. Ipak, tek dvadeset godina nakon folkloristika počinje davati značaj pismenoj dokumentaciji i znanstvenom pristupu valorizacije prošlosti, jezika i običaja.
Ivana Vuković naglašava i kako se čitanjem knjige dolazi do spoznaje da smo možda ostali zakinuti za određen broj lokalizama i regionalizama koji bi nas zasigurno jezično obogatili, a nisu zapisani, što uzrokuje razočaranje ali s druge strane rezultira čitljivijim izdanjem. Carev nam jasno ocrtava početke industrijalizacije, ožalošćen što vidi zaprljano kaštelansko nebo no svjestan važnosti napretka. Tako piše "Mnogi kažu - kvragu tvornice! - ali da nije nje, slabo bismo prošli. Danas ima u Gomilici stotinu djece, pa reklo bi se još čiča prima tri tisuće dinara mjesečno. Od negdašnjih petsto do šesto duša eto nas sad ima preko tisuću." Bilježi Kozjak i sve podno njega, i što raste na njemu, jer je Carev bio i zaljubljenik u prirodu. Posebna pažnja dana je blagdanima u Kaštelima, ali i prilikom odlazaka u Split. S podjednakim žarom opisuje i religiozni i društveni aspekt ovih prostora. Kako je pak amater etnograf, na nekolicinu sitnih greški ili krivih tumačenja urednici su suptilno intervenirali fusnotama.
Cjelokupni rad Ivana Careva, iako ponekad kritičan, jer ipak je pisan u poodmakloj dobi te u vremenima odstupanja od dotadašnjeg načina života, je ljudsko i racionalno djelo. Kao takvo, od kulturne je i zavičajne važnosti jer upotpunjuje nedavni ali umalo zaboravljeni dio kaštelanske povijesti, a kojeg se danas prisjećamo samo u pisanom obliku te usmenom predajom naših roditelja, djedova, baka i praroditelja - poput samog Ivana Petra. Uz prošla dva izdanja, ovo treće koje broji 208 stranica tvori tek manji dio velikog opusa radova koji će po svoj prilici narasti do čak 42 djela, a za koja su nazočni izrazili želju da svi ugledaju svjetlo dana. A sama zbirka I. P. Careva čuva se u sklopu Kulturno povijesnog odjela Muzeja grada Kaštela.
Foto: Andrej Valentić
