PLANINARSKE PRIČE
Karlo Balić, 30-godišnji profesor matematike iz Dugopolja, ovog ljeta je ostvario svoje životno hodočašće – propješačio je Camino de Santiago, ili Put svetog Jakova, dugačak 779 kilometara, u zavjet svom prijatelju. Iako je prije nekoliko godina morao pauzirati sa svim fizičkim aktivnostima zbog teške bolesti, Karlo je uspio vratiti snagu i ponovo se posvetiti planinarenju. Danas, s osmijehom na licu, priča o svom iskustvu na Caminu, o prijateljstvu koje je oblikovalo njegov put, i o životnoj borbi koja mu je promijenila perspektivu.
Karlo, možeš li nam reći nešto više o sebi i kako si se odlučio na ovo nevjerojatno hodočašće?
Planinarim već dosta godina, ali neko vrijeme nisam bio aktivan. Nažalost, prije četiri godine razbolio sam se od leukemije, što je značajno utjecalo na moj način života. Zbog bolesti morao sam napraviti pauzu od mnogih aktivnosti, uključujući planinarenje. Kada sam se oporavio, nisam imao kondicije i morao sam krenuti ispočetka. Tako sam prošle godine upisao planinarsku školu u HPD Kozjak, jer sam znao da je to najbolji način da se vratim u formu.
Kako si se našao u HPD Kozjak?
Zapravo, jedna prijateljica mi je pričala o društvu i njihovim izletima, pa sam odlučio pridružiti se. S obzirom na to da sam morao ponovo graditi kondiciju, upisao sam opću planinarsku školu, jer je to idealan način za početak. Polako su se uveli izleti, koji su postepeno postajali zahtjevniji, što mi je omogućilo da se vratim gdje sam bio.
A kako je došlo do toga da si krenuo na Camino de Santiago?
Razlog je višestruk. Prvo, to mi je oduvijek bila životna želja. Drugi razlog bio je želja da testiram svoje tijelo nakon bolesti – da vidim mogu li fizički podnijeti nešto ovako zahtjevno. Prije bolesti živio sam brz život, a onda sam morao usporiti. Ovaj put sam želio dokazati sebi da mogu. Treći razlog je zahvalnost Bogu jer sam preživio bolest, a četvrti i najvažniji bio je obećanje koje sam dao svom prijatelju. Obojica smo se razboljeli u isto vrijeme, zajedno smo prošli cijeli proces liječenja. Naš dogovor bio je da onaj koji preživi leukemiju ode na Camino. Ja sam preživio i ispunio obećanje.
Kako izgleda samo putovanje Caminom? Možeš li nam opisati kako to izgleda iz tvoje perspektive?
Putovanje je počelo letom iz Splita do Bordeauxa, potom do Bayonnea, a na kraju u Saint Jean, gdje je zapravo početak Camina. To je mali gradić gdje možeš nabaviti sve što ti treba, ali najvažnija stvar meni je bila dobiti hodočasničku putovnicu i blagoslov svećenika prije nego što krenem. Nakon toga je sve postalo rutina: hodanje, spavanje, uživanje u krajoliku. Prvi dani su najzanimljiviji jer se tada prelazi Pireneje. Prekrasni su, ali i zahtjevni, pa se mnogi hodočasnici odlučuju za alternativne rute, no planinarima je to prava poslastica. Ja sam o Pirenejima slušao od starijih planinara i bilo mi je zaista impresivno.
Što je, prema tvom mišljenju, najvažnija oprema za takav put?
Kad krenete odavde, onda treba ponijeti majicu od Hajduka, majicu od braniteljskih udruga, svi te pitaju, ponesi mi majicu, uslikaj se s njom. Međutim, najvažnija oprema svakako su dobar ruksak, gojzerice i čarape. Ruksak specifičan za Camino, veličine 37+5 litara, je savršen, dok su dryfit majice puno bolja opcija od pamučnih, pogotovo nakon nekoliko dana hodanja. Također, trebalo je ponijeti i lijekove i prvu pomoć.
Koliko je zahtjevna logistika takvog puta? Treba li puno unaprijed planirati?
Moj put je trajao 25 dana. Ja nisam planirao ništa puno unaprijed, nikad ne znaš unaprijed koliko ćeš moći hodati taj dan. Neke dane hodaš više, neke manje, a razlozi su razmišljanje, ekipa, ispitivanje vlastitih granica. Ja sam išao sam, ali sam upoznao dosta ljudi. Do posljednjih sto kilometara nisam planirao, niti rezervirao unaprijed. Zadnjih sto kilometara počinje u Sarriji, i kada se ona prijeđe dobiva se potvrda Compostella, koja označava da si završio neku od dionica Camina. Tu su horde ljudi i tu treba znati unaprijed gdje ćeš spavati. Cijela ruta, ova najduža traje 779 kilometra, no otišlo je to dosta u komercijalizaciju, pa postoje varijante bez planinskih dijelova. Ja sam prošao tih 779 kilometara i još dodatnih 60-ak kilometara jer sam htio vidjeti neke vrhove ispod kojih sam prolazio.
Kakva su prenoćišta na Caminu?
Prenoćišta su bila iznad svih mojih očekivanja. Naravno, tu su uvijek problemi sa skupnim ležajevima, ali sve je bilo savršeno održavano. Hrana je bila fenomenalna. Ukoliko uzmete hodočasnički menu, dobijete tri slijeda, i barem jedno tradicionalno jelo svakog dana. Oduševio sam se kvalitetom i ukusom hrane koju su nudili.
Je li ti bilo izazovno hodati sam ili je to bila prednost?
Meni osobno, hodati sam bilo je savršen izbor. Volim biti sam sa sobom i svojim mislima, a Camino mi je omogućio upravo to. Imaš svoj tempo, možeš stajati kad god želiš. S druge strane, hodanje s nekim može biti izazov, jer svatko ima svoj ritam. Ipak, prednost je u tome što na Caminu upoznaš toliko različitih ljudi, i to je iskustvo koje je zaista nezaboravno.
Što ti je bilo najdojmljivije na Caminu?
Za mene je bilo najdojmljivije iskustvo prolaska kroz Pamplonu tijekom Sanferminesa, poznatog po trkama s bikovima. To je bio nevjerojatan doživljaj, toliko ljudi, toliko pozitivne energije i adrenalina. S druge strane, jedan od najposebnijih trenutaka bio je uspon na O Cebrerio koji se nalazi pri kraju puta. Taj uspon bio je pravi ispit izdržljivosti, ali na vrhu je prenoćište s nevjerojatnim pogledom i osjećaj postignuća koji ti daje snagu za nastavak.
Mjesec dana na takvom putu je poprilično vrijeme. Je si li imao priliku bolje upoznati neke ljude?
Da, upoznao sam jednu super ekipu, njih desetak i jako smo se dobro zbližili, evo baš smo dogovorili ići na advent u Beč zajedno. Deset najrazličitijih ljudi, karaktera, svjetonazora, vjeroispovijesti. Jedna je iz Tajvana, dvoje su iz Texasa, New York , Irska, Španjolska, Belgija, Mexico.
Kakvu si podršku imao od svojih prijatelja i kolega iz HPD Kozjak?
Moji prijatelji i članovi društva bili su jako zainteresirani za moj pothvat. Puno su mi pomagali savjetima, a podrška koju sam dobio bila je nevjerojatna. Čak me iznenadilo koliko ljudi je došlo na moje predavanje o Caminu nakon mog povratka. Kolege planinare je naravno, više zanimao tehnički dio Camina, dok su prijatelji pitali za ljude koje sam upoznavao, hranu i slične stvari.
Imaš li neki poseban savjet za čitatelje koji planiraju ići na Camino?
Moj savjet je da ne uzimate povratnu kartu unaprijed. To je velika greška jer, kad imate povratnu kartu, doslovce postajete "rob" tog datuma. Na Caminu nikad ne znaš koliko ćeš hodati, a ako stigneš prebrzo, dođeš u Santiago i odjednom si okružen gomilom ljudi, što može biti priličan šok nakon svega što si proživio. Stoga, ako boravak u Santiagu prinudno potraje, nije dobra opcija. Isto tako, ako vam se sam Camino oduži, doslovce trčite za datumom da stignete na let. Ja nisam unaprijed rezervirao let i to se pokazalo kao dobra odluka.
Kako si se oporavljao nakon povratka?
Oporavak nije bio jednostavan. Zadnjih 20-ak kilometara osjećao sam umor, a kad sam stigao u Fisterru, već sam bio iscrpljen. Međutim, prava iscrpljenost došla je tek kad sam došao doma. Tri dana nisam izlazio iz kuće, ali duša je bila napunjena, i tijelo se brzo oporavilo. Camino mi je donio unutarnji mir, osjećaj ispunjenosti.
Na kraju, što je simbolično za svakog hodočasnika na Caminu?
Svaki hodočasnik nosi dva kamena, na kojima piše razlog svog hodočašća. Jedan ostavlja na križu na jednom mjestu, a drugi baca u Atlantski ocean na kraju puta. Ja nisam za to znao pa sam svoju poruku napisao na papiriću, pisalo je "F*ck off leukemia!", jer to je bio moj način da se oslobodim svih teških trenutaka i osjetim pobjedu.
Karlo Balić svojim je putovanjem Caminom dokazao da je prava snaga uvijek ona unutarnja. Njegovo hodočašće bilo je puno osobnih izazova, ali i prekrasnih trenutaka koji su oblikovali njegovo iskustvo i donijeli mu mir nakon teškog razdoblja u životu. Put od 800 kilometara, ispunjen susretima s raznim ljudima i impresivnim prirodnim ljepotama, postao je za njega simbol pobjede nad bolešću i ispunjenje obećanja danog prijatelju. Ova priča, osim što nas inspirira na suočavanje s vlastitim izazovima, također nas podsjeća da prava snaga ne dolazi samo iz fizičke izdržljivosti, nego iz volje i duhovne otpornosti. Karlo se, nakon svega, vratio kući s dubljim razumijevanjem sebe i svijeta oko sebe, spreman da nastavi živjeti punim plućima. Camino de Santiago, kao put hodočašća, ostavio mu je nezaboravne uspomene, ali i otkrio snagu koja je u njemu uvijek bila.
Foto: Privatna arhiva/ Ivana Topić
