POVIJEST JEDNOG TURISTIČKOG BISERA, OD ROĐENJA, PREKO ZLATNOG DOBA DO NESLAVNOG KRAHA
Nakon poduže ljetne pauze vrijeme je za nastaviti našu štoriju o Hotelu Palace i njegovom značaju kroz vrijeme za Kaštela. Stigli smo svojim prethodnim tekstovima do druge polovice šeszdesetih, početka zlatnog doba, uvoda u sedamdesete i osamdesete, one godine o kojim će vam stariji i srednjovječni Kaštelani pričati sa sjetom kad je Palace u pitanju.
Kakva je situacija u sezoni 1966. godine bila svjedoči novinski podatak kako Palace početkom svibnja nije imao niti jednu domaću rezervaciju za ljetovanje. Dva su razloga bila tome, prvi je da se uprava Kaštelanske rivijere, pod kojom je objekt bio, koncentrirala na strane goste. Bio je to trend u čitavoj Jugoslaviji, koja je vapila za devizama, a turizam je bio najsigurniji način za doći do njih. Drugi razlog je struktura turizma u tadašnjoj državi, većinom su ljudi išli na kolektivne godišnje odmore, što preko firmi što preko drugih organizacija, onda bi tražili jeftinije smještaje. Iako u današnjim okvirima cijena Palaca nije bila ni najmanje skupa, tada se po radničkim odmaralištima moglo proći i jeftinije.
No, možda smo malo prebrzo otišli na svibanj te godine, jer se krajem ožujka dogodio zanimljiv sastanak koji će na kraju dosta utjecati na budućnost Palaca. Naime, tadašnja Komisija za društveni nadzor bavila se baš slučajem iz okolice hotela. Urbanističkim planovima je od 1964. godine u samoj blizini Palaca, u predjelu Štalija zapadno od kompleksa, bilo zabranjeno graditi privatne kuće, jer je teren bio predviđen za turističku namjenu te su postojali planovi da se Palace širi na tu stranu. No, Odjel za građevinu, Urbanizam i komunalne poslove izdao je dvije dozvole za građenje Anti Vukmanu i Nikoli Vukši, koji su tu onda napravili vikendice. Komisija je bila nezadovoljna stavom Odjela da se radi o omaški uzrokovanoj pretjeranim poslom, da su baš te dvije dozvole pustile dok su se sve druge odbile. Šef Kaštelanske rivijere Mijo Lemo kazao je tom prilikom kako se u tim vikendicama uz hotel primaju omladinci, koji su skloni galami, što utječe na goste Palaca. Čak je gospođi Ljubici Balđić platio pola milijuna tadašnjih dinara da preko sezone u svoj objekt uz hotel ne prima takve goste. Na kraju ovog nastavka štorije o Palacu ćete vidjeti zašto je ovaj sastanak bio dugoročno bitan.
No, sam posao u Palacu te je godine išao kao po špagi, od 15. lipnja su počeli stizati ugovoreni Poljaci i Čehoslovaci, standardno su rezultati bolji nego godinu ranije. Bitni su bili i infrastrukturni zahvati, Slobodna Dalmacija piše kako je Turistički biro Lukšića nasuo preko kilometar i pol plaža, stotinjak kamiona materijala je otišlo na to, a po prvi put se masovno postavljaju i tuševi za turiste. Autor teksta doduše Palaca pozicionira u Lukšić iz nekog razloga.
Nije sva infrastruktura doduše bila na nivou, telefonske linije između Splita i Kaštela su takve da se u nekoliko navrata u medijima to problematizira. Vele novinari da su tri dana zaredom zvali baš recepciju Palaca i PTT im to nije uspio srediti. Prepričana je i anegdota o kanadskom gostu u hotelu, koji je preko Splita zvao doma u Ottawu (tada se međunarodne linije nisu mogle tek tako uspostaviti), a onda je link Kanade i Splita uspostavljen puno brže nego onaj između Splita i Kaštela. Spomenimo i jednu zanimljivu triviju iz 1966. godine: tada je po prvi put u tisku završila i prometna nesreća iz Kaštela, napokon je bilo dovoljno vozila da se to događa, netko je na izlasku iz Palaca zabio se u nadolazeće vozilo.
Godina 1967. bila je bez većih turbulencija, nastavio se rast turizma, Palace je već postigao i neki renome, tek je krajem ljeta bio incident s odbjeglim zatvorenikom. Stanoviti Luka Ignac, 18-godišnjak iz Vinkovaca, prvi dan kad je došao u Kaštela provalio je u Turistički biro, Palace i Baletnu školu. Dok je iz Biroa tek potpuno bizarno ukrao razglednice, u hotelu i Baletnoj dohvatio se ipak cigareta i alkohola, "zaradivši" oko 70.000 dinara. Milicija ga je ipak brzo uhvatila te se uz sve ustanovilo da je Ignac zapravo bjegunac iz zatvora u Kaknju. To je tek bila mala crtica, a u 1968. godinu su Palace i Resnik ulazili velikim novogodišnjim feštama, koje su oglašavali u novinama. Doček u Palacu je bio 70 dinara, u što su bili uključeni večera, povratak autobusom za goste iz Splita, te nastup Ane Štefok i orkestra Berislava Vuletina. Resnik je bio 20 dinara jeftiniji, a nastupao je VIS Aspalatos. Inače, ta 1968. godina ostat će upamćena po nevjerojatnom pljusku za pred Veliku Gospu, u jedan dan je u Kaštelima palo 80 litara kiše na četvorni metar. Dovelo je to do poplava u podrumima kako Palaca, tako i Resnika, jednostavno nitko nije bio spreman za takve ljetne oborine.
Ne smije se ne spomenuti kako to čitavo vrijeme Palace ima i svoj sportski aspekt. Tih godina na primjer baš ovaj hotel služi kao baza nogometašima Dinama kad gostuju u Splitu. Išao je taj sportski dio i dalje, tako da su pojedini sportski klubovi iz Kaštela uredno koristili terene hotelskog kompleksa. Odbojkaši Kaštela su tako kao domaći teren u Drugoj saveznoj ligi koristili baš one u Palacu.
I došli smo tako do posljednje godine 60-ih, koja je bila i najuspješnija i s najvećim planovima, koji će se morati na kraju adaptirati. Kažu podaci izneseni u medijima tada da se samo u Turističkom birou, Palacu i Pošti te sezone promijenilo preko pola milijarde dinara deviza, što je zapravo bio najvažniji mjerni podatak o uspješnosti. Isticalo se i kako se popravljaju rezultati iz svibnja i lipnja, što se u to vrijeme držalo predsezonom, a kao glavni razlog tome navodilo se ugostiteljsku ponudu Palaca. Kako se ističe, u sklopu hotela je radio dobro opremljen bar, koji bi se otvarao u 22 sata pa točio piće dokle treba, a i plesnjaci su bili svakovečernja pojava. Mediji navode da se gosti rado vraćaju u hotel, kaže statistika da je 30. linja 1969. godine u Palacu bilo prijavljeno 24 ljudi koji su pet i više godina zaredom gosti.
Ipak, najvažniji tekst iz novina te godine, što se Palaca tiče, objavljen je 27. kolovoza. Tog dana Kaštelanska rivijera najavila je da će graditi novu hotelsku zgradu uz Palace, s 220 kreveta i svim sobama okrenutim prema moru. Predviđen je bio i prostor za zabavu, kao i zatvoreni bazen s morskom vodom, koji bi radio cijele godine. Uz to se paralelno željelo obnoviti i sam stari Palac, koji bi onda od 1970. godine radio kroz svih 365 dana te bi dobio kategorizaciju visoke B kategorije. Predviđeno otvaranje renoviranog i novog dijela planiralo se 1. srpnja 1970. godine.
No, sad moramo podsjetiti na onaj dio teksta s građevinskim dozvolama omaškom danima, što je neposredno dovelo do sastanka koji će Kaštelani oko hotela i urbanisti održati u prosincu 1969. godine. Pa su građani nagovorili urbaniste da promijene odluku predio Štalija bude samo turistički, jer eto tu se već nalaze kuće. A onda su urbanisti zaključili da su ionako malo sjevernije od same hotelske zgrade, pa su se složili s tom idejom. Kako se priča s Palacom i obnovama i širenjem razvijala dalje ostavit ćemo za sljedeći nastavak. Tek onako kao zanimljivost istaknimo da građani nisu bili zadovoljni niti s lokacijom nove zgrade vodovoda, jer su držali da je bolje da tu bude škola. Na kraju je danas tamo ViK-ova podružnica, u Novome, a škola je na parceli do nje.
Prethodne članke na ovu temu možete pročitati na linkovima ispod…
HOTEL PALACE Put od turističkog giganta do zapuštene ruine – Dio prvi: „ROĐENJE“
HOTEL PALACE Dio drugi: „Vrhunac i kraj Petra Kambera, oca Hotela Palace“
HOTEL PALACE Dio treći: Drugi svjetski rat i poslijeratna dogradnja
HOTEL PALACE Dio četvrti: Početak Kaštelanske rivijere i uspon turizma
HOTEL PALACE Dio četiri ipo: Kad partija rješava probleme
Foto: Soniboj Grgin
