OTKRIO NAM JE PREDNOSTI EKOLOŠKOG UZGOJA MASLINA TE KAKVE UVJETE POLJOPRIVREDNICI MORAJU ZADOVOLJITI
Ivan Vicenco Pensa je jedan od rijetkih certificiranih ekoloških maslinara na području Kaštela. O kvaliteti njegovih ulja i drugih proizvoda od masline možda najbolje govore medalje i plakete koje kroz posljednja dva desetljeća osvaja na brojnim natjecanjima. A sve je krenulo kad se njegov pokojni otac Bogdan vratio iz rata.
- Imali smo velike nasade vinograda koje smo naslijedili od naših predaka i kad se otac vratio, počeli smo saditi masline koje su vrlo brzo prerasle vinograde, pa smo ih povadili i posvetili se maslinarstvu. Očistili smo zapuštenu zemlju i posadili tri maslinika, svaki za jednog od mojih sinova, tako da svaki od unuka ima mjesto gdje može nastaviti ovaj naš način života - priča Pensa. Njegovi sinovi Roko, Toma i Ante od malih nogu aktivno sudjeluju u svim fazama brige o maslinama, a kada se ide na njihovo polje preuzimaju ulogu domaćina.
- Ako ideš na nečiji maslinik, moraš mu se najaviti, jer bi se inače mogao naljutiti - kroz šalu će naš sugovornik.
Pensa je već nakon srednje škole s ocem osnovao Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a s vremenom završio Mediteransku poljoprivredu na Institutu za jadranske kulture i školovanje nastavio na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Radu na zemlji posvetio je gotovo sve svoje vrijeme, a u svemu ga je podržala i supruga Ana, profesorica njemačkog i talijanskog jezika.
Kod proizvodnje ulja obitelj Pensa vodi se za onom "ne čini drugome ono što ne želiš sebi", pa su već 2003. godine donijeli odluku o nekorištenju bilo kakvih umjetnih gnojiva i pesticida, a 2014. postali certificirani ekološki maslinari.
- Dosta je tu odigrala i činjenica da je otac obolio od raka, što nam je davalo smjernicu kako se trebamo ponašati. Maslinovo ulje je konzervans i što god staviš u njega ono očuva tu aktivnu tvar. Kad je u pitanju pesticid, očuva ga u tolikom omjeru da tim uljem možete tretirati nasad i postići bolji efekt nego sam pesticid. I sad zamislite kad vi to ulje ne obrađujete termički nego ga uzimate sirovo jer smatrate da je tako zdravije, a u njemu je očuvan pesticid kojim je proizvođač tretirao travu ili maslinovu muhu. To je jedan od najvećih razloga zašto smo u ekološkoj proizvodnji, jer ne želimo ni sebi ni drugima raditi zlo - objašnjava Pensa.
Maslinik iznad lukšićkog groblja, inače najveći s preko 900 maslina, posjetili smo u vrijeme berbe koju obitelj Pensa svake godine obavlja kolektivno.
- Gledamo da kao familija započnemo berbu i zatvorimo je. To nam je običaj, jer onda tek osjetiš kao da si sve obavio, svi napokon odahnu. Pogotovo nam je važno to druženje koje je u današnje vrijeme zapostavljeno. Berba je jedan od zadnjih običaja okupljanja obitelji, osim ovih svečanih događanja. U polju se svi ponašaju onako kakvi su, pričaju što ih tišti i tu se najviše ljudi zbližavaju - govori.
Ove godine je urod u Kaštelima značajno veći, a kvaliteta ulja će biti vrhunska, prognozira Pensa, ali i to zavisi kako gdje.
- Kakvo je ulje, to se u Kaštelima nije dogodilo više od 10 godina; vrhunska kvaliteta, nema pregrijavanja smjese i lakše se ekstraktira. Ali Kaštela su širok pojam. Do pruge je maslina više rodila, a od pruge naviše katastrofa, trećinu od uobičajenog, ali dok je kod nas niže randman 11 do 12 posto, iznad pruge je koliko znam oko 18 posto. Bez obzira na sve, ova godina je za pamćenje i uvjeren sam da će svatko tko da ove godine ulje na analizu pobrati koju medalju - optimističan je Pensa. Zbog velikog uroda, ovih mjeseci je došlo i do gužve u uljarama, pa su mnogi pribjegli nekim starim običajima skladištenja maslina. Pensa upozorava da takve prakse nisu dobre za masline, a mogu biti i opasne za zdravlje.
- Ako se bere tresačem, plod bude na jedan način oštećen, pa bi se trebalo na uljaru isti dan. Ako se ide drugi dan nakon berbe, bolje brati ručno. I čuvati u kašetama, a ne u vodi ili ne daj bože, moru. To je jedna vrsta konzervacije koja se radila u prošlosti kad je bilo tek nekoliko uljara na ovom području. Znali su držati masline i više mjeseci, koliko god je trebalo dok dođu na termin. Ljudi krivo misle da su se tako masline odgorčavale, pa i danas to rade. Još je dobro kad naprave salamuru, ali najgore kada odu u porat zahvatiti more puno Escherichie coli i ne znam čega. Svaka uljara počinje zapisivati već u rujnu i ljudi bi trebali već tada znati koliko će im trebati termina i upisati i više ako treba - napominje Pensa.
Budući da je ekološki proizvođač, on svoje ulje prerađuje u posebno certificiranim uljarama, a pojasnio je i što točno znači biti ekološki uzgajivač te kakve uvjete poljoprivrednici moraju zadovoljiti.
- Da bi se dobilo pravo na zelenu zastavicu i oznaku ekološki proizvod kojeg možemo staviti na etiketu, trebamo biti pet godina u monitoringu. Nakon toga se nastavlja godišnji monitoring, uzimaju se redovito uzorci zemlje, ulja ili lista koji se šalju na analizu i prijavljuje državnom inspektratu. Ulje se mora prerađivati u posebnim uljarama koje imaju ekološki certifikat, odvojeno od ostalih proizvođača da ne bi došlo do miješanja - objašnjava.
Unatoč svim prednostima, ekološki uzgoj nije prepoznat na domaćem tržištu.
- Obično ima smisla samo kad se ulje plasira na vanjska tržišta. Naši ljudi još uvijek misle kad kupe u nekoga domaće ulje, da je to ekološko i da se ne koriste kemikalije. Zapravo certificiranih ekoloških ulja tu u Kaštelima imamo jako malo i nadam se da će se to uskoro povećati. Problem je što se ljudi na neki način boje administracije. Nije to toliko komplicirano, to su jednostavno stvari koje se moraju napraviti, staviš si u glavu da kad pada kiša, ti si u papirima i s tim se pomiriš. Postoji i savjetodavna služba koja stvarno pomogne, čak i kad nemaju odgovor, znaju koga će pitati - uvjerljivo će ovaj kaštelanski maslinar.
Ekološka proizvodnja ne znači prepustiti polja prirodi, napominje, postoji niz ekoloških proizvoda i metoda koje pomažu osigurati zdrav urod. Jedna od najpopularnijih je miješanje poljoprivrednih kultura kao alternativni način odbijanja štetočina.
- Monosortno je osuđeno na propast jer se nakupljaju štetnici jedne vrste. Mi u maslinike sadimo na primjer smokvu i lavandu. Smokva ima zanimljiv plod koji pušta med na koji ide maslinova muha i zalijepi se. Lavanda odbija mirisom. Imamo i metode masovnog ulova. Na masline stavljamo boce s kvasinom i vodom, a bitno je da rupice ne smiju biti veće od 4 milimetra da ne uđe pčela, zlatar ili neka korisna životinjica. Žute ploče koje većina ljudi stavlja nisu dobre jer nisu selektivne, hvataju i korisne insekte koji su dobri za maslinik - upozorava Pensa.
Biljke se koriste i za prirodnu prihranu maslina, što eliminira potrebu za gnojivom u kasnijim fazama razvoja stabla.
- Kad sadimo maslinu, odmah u rupu stavljamo organsko mineralna gnojiva koja se sporije tope, da bi se ona korijenom mogla prilagoditi terenu. To bude kao neki pitar u kojem će mlada sadnica imati koristi od tog gnojiva i do desetak godina. Prve dvije godine joj treba malo više brige, a nakon toga bilo kakva gnojidba je uzaludna, jer dovodi do toga da gnojimo zemljište koje je daleko od korijena masline, tako da ga trava puno prije pojede nego stablo. Mi smo sijali djetelinu espertezu koja je baš za sušna područja. Ona razvija korijen koji na sebe veže dušik i time hrani i okolno bilje. Takvo gnojivo je puno prihvatljivije za zemlju i biljke nego ono umjetno stvoreno - otkriva Pensa. Naglašava da je i košnja trave bitan dio brige o maslini.
- Bolje je nego frezanje jer niska trava osim što spriječava eroziju, dobro zadržava vlagu i tako je osigurava i maslini. Bitno je samo da se redovito kosi, jer svaka trava viša od 40- 50 centimetara akumulira toliko vlage da se stablo iznad ne može osušiti, pa dolazi do gljivičnih oboljenja - upozorava.
U svojim maslinicima Pensa uzgaja tri vrste masline - oblicu, levantinku i lastovku. Od svake dobije specifična ulja, pa su njegovi proizvodi prilagođeni svakom nepcu.
- Oblica je blaga i uvijek je preporučujemo za ljude koji nisu navikli na pikantna ulja. Ona ide uz hranu koja je blaža, poput ribe, gdje ne želimo da nam ulje preuzme okus. Lastovka je najpikantnija, ima preko 1.200 miligrama polifenola po litri i ona je kao pravi začin. Zato se kaže, oblicu držimo kraj špakera, a lastovku na stolu. Ona ide s jakim jelima, češnjacima, rikulom, sirovom ribom i slično. Levantinka je srednja, taman negdje između te dvije - objašnjava. U svojim maslinicima ima i nekoliko višestoljetnih mastrinki, no njihove plodove koristi za likere. Osim ulja, obitelj Pensa proizvodi i konzervirane masline koje su prošle godine osvojile zlatnu medalju, a u planiru su i ekološki sapuni izrađeni po starim receptima.
Na pitanje isplati li se ekološka proizvodnja išta više ili manje od one uobičajene, uz smješak odmahuje glavom.
- Ulje koje se proizvede u ekološkoj proizvodnji mora imati staklenu ambalažu, etiketu, dozvolu Ministarstva zdravstva, biti u skladu sa svim pravilnicima i to je samo po sebi nešto kompleksnije, ali ako si odlučio tako raditi, brzo to postane normala. Inače je kao kod svakoga tko radi u poljoprivredi. Sve je kocka jer ovisiš o vremenskim prilikama, a novce koje zaradiš ne možeš trošiti, već ih moraš uložiti natrag. Nagrada ti je da možeš dalje raditi, rasti i eventualno ulagati u nove tehnologije koje će ti olakšati posao, jer što smo stariji ne idemo jači - mudro će Pensa.
Za kraj smo ga upitali postoji li kakav način za prepoznavanja pravog maslinovog ulja.
- Ja vjerujem samo u laboratorijsko testiranje, ali u narodu postoji jedna metoda. Stavi se nekoliko kapi ulja na dlanove i protrlja se. Maslinari i poznavatelji će i po mirisu znati prepoznati je li friško, ali u principu bi to ulje trebalo nestati, jer ga koža upije. Ako ostane vlažni ili masni trag nešto tu nije ok, ima nekih dodataka. Ali najbolje laboratorijski - naglašava Pensa.
Foto: OPG Pensa
