Ni plamene zore ni čelična jutra više ne sviću nad Kaštel Sućurcem – četvrti je mjesec da pet stotina radnika Željezare “Split” ne radi. Poljski vlasnik “Zlomrex”, čije ime nosi dio sumnje za katastrofu koja ih je snašla, nakon 100 milijuna gubitaka u prošloj i 30 milijuna kuna gubitaka u ovoj godini, nema plana za nastavak. A radnici su u organizaciji sindikata na danonoćnoj straži i ne vjeruju da im se ovo događa.
Metalurški stručnjaci, naime, tvrde da svim željezarama u svijetu posao cvate – osim ovoj našoj!
- I “Zlomrexovoj” u Poljskoj... Očito smo ih dobro pročitali, oni nemaju volje, snage, ni znanja da nas spase. Ne mogu ni sebi pomoći, a kamoli nama – dočekuje nas na tvorničkoj porti Tonči Mužić, jedan od sindikalnih vođa, koji je u Željezari od 1969. godine, zaposlio se godinu nakon osnutka pogona.
Kaže da su ih oduvijek pratile oscilacije, Željezara bi u jednom razdoblju imala najbolje plaće u regiji, a onda bi došla na rub propasti. No, lako je bilo u državnim rukama. Krajem veljače isključen im je plin zbog duga od tri milijuna kuna, a zatim je HEP zbog osam milijuna kuna blokirao račun, pa su se javili i drugi vjerovnici, a minus je pao na gotovo 50 milijuna kuna.
- Bojim se da Poljaci neće ništa poduzeti, dosadašnjeg direktora Ryszarda Giemzu zamijenili su mlađim Michalom Konczakom. On nas, za razliku od prošlog, sasluša i ima dobre volje, ali ruke su mu vezane. “Zlomrexov” nerad i nered doveli su nas ovdje, a od pustih milijuna što pričaju da su uložili, evo pogledaj: samo kamere na sve strane – pokazuje Mužić, dok njegov sindikalni kolega Jozo Ivančević za glavnoga krivca smatra državu.
Tišina i hladnoća
- Kad zapritimo da ćemo na Zagreb, ministar Polančec obećaje plaće. Nismo ni mi budale, lako je dat plaću, dvi i osigurat mir. Nama triba novi gazda, da zna iskoristit ova pusta gradilišta po Hrvatskoj i okolo. Za našim čelikom vlada potražnja, jer je kvalitetan, vrućega krcaju u kamione. I sad će Sisak razvijat to isto s tri puta većim kapacitetima. A s nama ne znaju šta će... Sumnjivo je to – kaže Ivančević, dodajući da su na Željezaru oko bacile tvrtke iz Rusije i Velike Britanije.
U golemoj čeličani tišina. I hladnoća. Kao da se više nikad neće pretvoriti u paklenu utrobu po kojoj dalmatinski maljčiki razvlače metal.
- S 18 godina mislija san da ću ovde radit samo nakratko, a osta san 12 godina. Bija je siguran posal, primali smo osnovnu plaću od tri iljade kuna, pa s dodatnim satima dovukli do četiri, pet iljada, nekako bi i izdrža 60 stupnjeva koliko je gori u dizalici. Sad san bisan ka pas, još kad smo otkrili da Poljaci nisu godinu dana uplaćivali davanja državi, a ovde su glumili velike gazde, ma daj... – uzbuđen je dizaličar Damir Čengić (30), a Grgo Stipulin (32) dodaje da je para bilo za sve, čak se i susjedima plaćalo da šute o nekontroliranom dimu i buci koja je dosezala do 67 decibela!
- Svugdi polipili naljepnice, da bi sebe zaštitili. Doveja je Giemza bija brigadu Poljaka, tobože da bi nas naučili radit. Utekli su prije roka, jer da u njih nema ni takve vrućine ni takvoga šušura. Tek su nedavno počeli radit otprašivače, nisu ih stigli dovršit, a mi gori iz dizalice od dima i prašine nismo vidili di triba utirat čelik. Vidiš da je sve staro – pokazuje nam ruzinavo postrojenje.
Marko Škomrlj (44), zadnjih je mjeseci smršavio 16 kila.
- Nisi na birou, plaću ne dobivaš, ne znaš oćeš li više radit, ne smiš dat otkaz... A dicu triba školovat, ranit, oblačit. Većina ljudi ima kredite, ionako teško žive. Poji te nervoza, ne osjetiš kako...
Od jutra do mraka
- Nikad nismo znali šta ćemo nać u bušti kad je otvorimo, ka u kinder jaju. Lani u sedmi misec san radija 290 uri, nisan izlazija odavde, da bi slijedeći misec radija 180 uri, sto manje, i dobija 300 kuna manje. Znači 300 kuna za 100 sati! Ej?! A kredite po trajnom nalogu nisu nam s dohotka uplaćivali odma, pa su kamate dolazile nama. A na karti od bušte sve u redu – još se čudi “Zlomrexovim” zlima Stipe Mandić (27) i iskreno će:
- Pored svega, opet bi tili radit u Željezari. Moramo, čoviče!
U tvornici duhova ipak se nešto i radi. Petorka iz Održavanja: Jakov Škomrlj (43), Josip Bazo (41), Dražen Dotur (50) i Drago Lušić (58), jedan od udarnika s 39 godina staža, popravljaju nadstrešnice na presi skladišta starog željeza. U njihovo ime govori najmlađi, Mario Borojević (31), koji je dvije godine zaposlen u Sućurcu:
- Doša san iz škvera, nada se boljemu, a upa san u još goru kašu. Žena, dite, podstanarstvo, na sve strane se snalazin, od jutra do mraka, da bi priživija. I svaki dan san ovde, nadan se... - Čemu? - Sve manje znan...
Još valjaonica. Tamo se čelične grede od šest metara teške 720 kila, tanje u različite profile. To je dvjestotinjak metara duga hala, ne vidiš kraja.
- Ove kamere po halama ludo izgledaju. Koga gledaju? - Tebe i mene, a vraga će vidit. Na to troše pare, a kad ti rukavice progore, jer vataš vruće šipke, onda ti direktor mora potpisat za nove – u jadu se smiju Ivan Gudić (55) s 33 godine staža i Petar Gabrilović (49), zaposlen 21 godinu.
- I upisanih pet i pol godina rata – govori Gabrilović. - Dvista nas je išlo u rat.
- I, jeste li se za ovo borili?! - A je, da ne priman plaću, da mi je žena nezaposlena, da ne mogu priranit dvoje dice, i da neman od čega platit podstanarstvo. Za sve to!
Bolje od koksare
Je li misto teškoj metalurgiji u najlipšoj vali na Jadranu?
- Zamalo se u to vrime koksara izgradila! Znan da se bune ekolozi, turistički radnici, građani. Jasno je i nama da izgleda ružno, da zagađuje. Ali da se modernizirala kako smo očekivali, ne bi je niko ni primjećiva. Pa ima željezara po Europi usrid gradova – kaže sindikalac Tonči Mužić.
Izvor: Slobodna Dalmacija
