Na adresu portala sinoć je došla reakcija prof.dr.sc. Mihovila Biočića, člana Organizacijskog odbora obilježavanja 130 obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola, u kojoj se osvrće na komentare, odnosno, kako kaže, objede u svezi fra Bernardina na Portalu. Njegovo pismo donosimo u nastavku.
Povodom 80. obljetnice mučeničke smrti našeg Kaštelanina, Sućuranina prof. dr. sc. fra Bernardina Sokola, genijalnog glazbenika, moram javno reagirati na neistinite komentare, odnosno objede u svezi fra Bernardina, pa i na Vašem cijenjenom Portalu!
Kada su u rujnu, 2019. g., prigodom otkrivanja biste fra Bernardina na Badiji i otvaranja galerije nazvane njegovim imenom, od strane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, brojni slijednici propale komunističke ideologije (uz ostale: prof. dr. sc. Dragan Markovina, novinar Večernjeg lista Branimir Pofuk i dr.), napali predsjednicu i ponovili objede iz agitpropovske "korčulanske memorije", reagirao sam s člankom, na kojeg nisu imali odgovor!
Zbog toga mislim da moji dragi Kašelani trebaju znati činjenice koje govore same za sebe, pa molim Urednika da objavi moj tadašnji odgovor!
Prof.dr.sc. Mihovil Biočić
Član Organizacijskog odbora obilježavanja 130 obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola
Kaštel Sućurac, 8. listopada 2019.
E mail:
U Večernjem listu, odnosno u podlistku Obzor od 28. rujna 2019., Branimir Pofuk se pridružio komunističkim agitpropovcima među kojima je i Dragan Markovina, koji u istom izdanju istog dana, pokušava dati znanstveno-istraživački temelj običnoj politikantskoj propagandi. Pofuk, čovjek koji je krenuo biti svećenik pa se, prema vlastitom priznanju u emisiji HTV-a Nedjeljom u 2 s njima razišao jer ga 'nisu volili’, sasuo je ‘drvlje i kamenje’ na hrvatskog mučenika, fra Bernardina Sokola, genijalnog skladatelja, kojeg su komunističke ubojice, gle čuda, bez suda ubili i bacili u more. U tome mu se pridružio i Markovina svojim pseudoznanstvenim tvrdnjama.
Neki vijećnici Skupštine dubrovačko-neretvanske županije, članovi SDP-a, u istom broju se peru kako ‘nisu znali ništa o životu fra Bernardina’, a neki stari borci pred kraj svog života još ne mogu prežaliti svoje oznaške istine. Kakve su to bile istine: presude bez suda, mučka komunistička ubojstva, a kakva je to bila komunistička pravda najbolje ih oslikava izjava njihovog velikog druga komuniste, koji je dosta toga odlučivao u dubrovačkom području, nakon ulaska partizana: 'Bilo kako bilo ubiti se mora’ (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 350., Zagreb, 2017.).
Naravno, u sve što bi rekli tadašnji gospodari istine, nije se smjelo sumnjati i to je ulazilo u opću 'memoriju', na kojoj 'znanstvenik' Dragan Markovina a i Branimir Pofuk temelje svoje dokaze o izdaji jednog fratra. G. Pofuk se valjda našao pozvanim čistiti svoje zablude iz mladih dana, pa 'udri' po klericima gdje jest i gdje nije pozvan. U svom članku se poziva na Muzičku enciklopediju, koju točno citira, ali ti iz enciklopedije zaboravili su staviti da je fra Bernardin studirao glazbu i u Beču! Izgleda da to ni 'znanstvenik' Markovinanije znao, pa su ubacili u dokaze i Nijemca Vilima, koji je prevodio riječi fra Bernardina, dok im je ovaj cinkario. Nakon što je 'znanstvenik' doznao za Beč, reterirao je pa u istom broju Obzora (10 dana nakon prvog članka u jednom tjedniku (Telegramu), navodi da 'Nijemac Vilim koji je živio u Korčuli, nije bio prevodilac, krivo je pisalo...' (vjerojatno je kriv novinar ), a već su ga citirali i prepisivači. Čudno da se to potkralo 'znanstveniku', jer znanstvenici prije pogledaju dokumente, bar ono što je ostalo iz ondašnjih pismohrana (ono što OZNA i slični 'narodni' organi, nisu već uništili)!? Dakle Vilim je najprije bio, a deset dana poslije nije bio prevoditelj!
Nadalje, u svom prvom članku, u kojem napada na predsjednicu države (Telegramu 18. rujna 2019.), navodi da je rečeni fratar prijavio Nijemcima 7 partizana, 'koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani'. U Večernjaku (Obzor, 28. rujna), više nema 7 partizana, 'ostao je samo jedan', ostali su partizani pobjegli. I sad su neki od ovih, koji su bili ‘strijeljani’, odnosno ‘pobjegli’, otišli po fratra i ubili ga. Ako je i od komunističke ‘istine’, previše je! Kako to da je kroz deset dana od 7 strijeljanih partizana, ostao samo jedan!?
Ima toga još, ali mi je čudno i to da su svi klerici na Badiji bili za partizane, kako ljubitelji 'memorije' navode, samo to nije bio fra Bernardin! Dobro, on je dobio 'zasluženo', po komunistički, oznaški, enkavedeovski (tko nije za nas, protiv je nas, Lenjin), ali kako to da su komunističke vlasti kao nagradu za suradnju s partizanima, ostalim fratrima konfiscirali samostan i rastjerali ih. Zar svoje suradnike!? Ni tu nešto nije baš u redu!?
Pofuk opravdava uredništvo Muzičke enciklopedije, kako nije pisalo o načinu smrti, jer 'odrediti partizane kao njegove egzekutore, bilo je 1977. nedopustivo i nemoguće. Bilo je to vrijeme trajnog revizionizma kojim je socijalistička Jugoslavija umivala vlastitu povijest od zločina počinjenih u nemilosrdnim godinama njezina nastanka.... S druge strane uz takav opis smrti morala bi tada stajati i optužba zbog koje su partizani ubili fra Bernardina Sokola...'
Gospodine Pofuk, ne 's druge', nego s prve strane, trebala bi stajati optužba zbog koje je ubijen. Nadalje, kako rečeni 'znanstvenik', nije postupio kako je trebao, onda je drugi znanstvenik, fra dr.sc. Stipe Nosić, zavirio u pismohranu OZNE, i gle čuda: Nije našao to što bi trebalo 'stajati'. Nema traga niti naznaka da je fra Bernardin ikoga izdao! Nema i točka! Ako se ne vjeruje fratrima, vjerujete li vi 'znanstvenici' i prepisivači OZNI? Što mislite, da je to istina, bilo bi napisano velikim crvenim slovima!? Ali nije! Kako 'znanstvenik', nema prave dokaze izdaje fra Bernardina, onda se oslanja na 'memoriju Korčule'. Pravi dokaz, nema što!
U pismohrani je međutim, OZNA podcrtala, na više mjesta, svaku njegovu riječ gdje je spominjao domoljublje i Hrvatsku. Podcrtana je i Himna Anti Starčeviću iz 1930., a i oznaši su bili toliko pismeni, da razlikuju 'Starčević' od 'Pavelić', iako 'memorija' iz toga doba spominje himnu Paveliću. Usput, fra Bernardin, Zmaj putaljski, Braće hrvatskog zmaja, je jednoglasno s ostalom hrvatskom zmajskom braćom ugasio, zamrznuo organizaciju Braće hrvatskog zmaja, nakon uspostave NDH, što priznat će te, nije baš bilo jednostavno. Ali eto, zbog toga ih Ustaše nisu ubili!
Čestitam 'znanstveniku' i predsjedniku, mislim 'Nove ljevice' na ‘relevantnim’ dokazima! Kad se ‘znanost’ zlorabi u političke svrhe, onda su u laži kratke noge. Što je predstavljala 'memorija', ondašnjeg doba? Ono što je htio Agitprop! Trebalo je opravdati mučko ubojstvo fratra koji nije krio da ne voli partizane zbog njihovih zločina. Dobro je rekao genijalni kolumnist Zvonimir Hodak, 'ubij svećenika, a Markovina će već dokazati zašto je kriv' .
U ono 'vrijeme krvave tame', kako kaže Pofuk, mislite li da je bilo potrebno istaknutim hrvatskim intelektualcima i domoljubima, kakav je fra Bernardin bio, išto drugo za mučko ubojstvo osim navedenog? Mislite li da je onima s Dakse bilo potrebno neko 'izdajstvo' ili slično za egzekuciju, kako sutra ne bi bili oporba ‘revoluciji koja teče’ i 'narodnoj' vlasti? Ta škola likvidacija je dobro naučena od enkavedeovskihlikvidacija poljske intelektualne, vojne i svećeničke elite u Vinici, Katynskoj šumi i drugim stratištima nevinih ljudi, zbog čega je strijeljan veliki hrvatski časni znanstvenik prof.dr.sc. Ljudevit Jurak, patolog i sudski medicinar, član međunarodne skupine koja je istraživala zločine u Vinici (Ukrajina) i utvrdila da su Sovjeti počinili zločin. Strijeljan je nakon montiranog sudskog procesa od komunističkih jugoslavenskih vlasti, jer se nije htio odreći istine o sovjetskim zločinima! Da je odustao od svog potpisa, od istine, spasio bi život! I on i Prof.dr.sc. Eduard Miloslavić(istraživao Katyn), znanstvenik svjetskog glasa, bili su krivi jer su masovne pokolje pripisali ''prijateljskoj sovjetskoj Rusiji'' te su ''svjesno i zlonamjerno vršili propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije''. Nakon pada Berlinskog zida, Rusi su priznali zločine koje je počinio zloglasni NKVD .
Kada Pofuk u članku navodi da 'fra Škunca koji ne bira riječi opisujući njegovu dijaboličnost i totalitarnost' (misli se na jugoslavenski sustav), onda je uistinu to vrlo čudno! Kako fra Škunca može i pomisliti da je to bio tako loš sustav, koji je pobio 'samo' 667 svećenika, redovnika, redovnica, sjemeništaraca i jednog biskupa, većinom bez suda i nakon rata, u miru, što je najviše od svih zemalja protuhitlerovske koalicije. Obrazloženje je za jedan dio njih, na sreću dao bivši naš predsjednik Ivo Josipović, 'znanstvenik' pravnih znanosti, kad ih je označio kao 'legitimni vojni cilj', dok ga nisu opovrgli pravi znanstvenici iz KBC-a Split i dokazali najobičnija (zločinačka) smaknuća!
'Bilo je to vrijeme krvave tame u kojem se na svim stranama sudilo i ubijalo bez suda...', nastavlja Pofuk. Ovo je točno, ali kako kontekst vremena 'tame' stavimo kao opravdanje za partizanske egzekucije, onda u isti kontekst treba staviti i egzekucije s druge strane, što je nedopustivo, pa čak i kad želimo opravdati partizanske zločine. Nema opravdanja za ubojstva bez suda zarobljenika, uhićenika, civila svih uzrasta, ukoliko nisu stradali u borbenim djelovanjima ili nakon sudskog procesa, pa bio to i prijeki komunističko-boljševički sud.
Zasigurno izdajice svoga naroda zaslužuju smrt u vremenima 'krvave tame'. Naravno ako su izdajice, ako postoji siguran i nepobitan dokaz, jer život/životi su u pitanju. 'Memorija' je nesiguran dokaz, tim više što postoji i jedna drukčija 'memorija' iz tog vremena, koja također nije dokaz, a koja govori o drugoj osobi koja je izdala… U to doba je najlakše bilo usmjeriti krivicu za izdaju prema 'popu', a ne recimo prema nekom tko je 'istaknuti društveno politički radnik'. Kad su ljudski životi u pitanju, OZNA, kojoj bi potomci ubijenih partizana trebali vjerovati, podcrtala je samo iskaze domoljublja fra Sokola. Prije će biti da je fra Sokol 'suđen' i ubijen, poput onih s Dakse prema Uredbi o vojnim sudovima, čl.18.st.1.: 'Postupak vojnih sudova imade biti brz i bez suvišnih opširnosti, ali potpun', iako tih sudova nije bilo prema svjedočenju glavnog aktera tih događaja (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 45-56, Zagreb, 2017.). Uhićeni, prema pripremljenim popisima prije ulaska u Dubrovnik, nisu imali pravo na obranu, a niti su znali zašto su optuženi. Svi su imali nešto zajedničko: bili su ugledni građani Dubrovnika i potencijalna buduća smetnja novoj vlasti. Ante Jurjević Baja u zagrebačkom Vjesniku u prosincu 1992. Izjavljuje: 'Tada još nije bio formiran sud, ali je bilo rečeno da će se formirati pri komandi južnodalmatinskog područja'. U izvješću iz 1944. istina vodi: '...što se tiče narodnih neprijatelja, do sada smo ih otpremili, što ovamo, što onamo 60, među njima i osam popova, odnosno fratara'. Na dubrovačkom području sve skupa je ubijeno 24 svećenika, odnosno redovnika (vidjeti: Franić Augustin: Svećenici i mučenici svjedoci komunističkog progona i don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća). Likvidacije se provode nesmiljeno i prema izvještajima iz tog doba. Ubijeno je 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude (vidjeti: Radica Joško: Sve naše Dakse, Ogranak Matice Hrvatske-Dubrovnik, 2003.; (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. I poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 45-56, Zagreb, 2017.).
Gubitak svojih najmilijih, pravednih i izdanih je teška rana, ali na svim stranama. Činjenica je da se jedne nevine žrtve, slavilo javno i glasno, s poštovanjem i odličjima, a druge nevine potajice u kući, sa šutnjom čak i pred vlastitom djecom. Njihova su se groblja preorala, jame zatrpavale životinjskim otpadom, tenkovski rovovi zemljom, a rudarski betonom. Ako već od nas Europa sa svojim Deklaracijama, traži da rasvijetlimo komunističke zločine (one ostale totalitarne smo ne samo istražili, nego i pomnožili), i nakon što znanstvenici povijesti istraže dokaze o događajima koji su prepolovili i podijelili hrvatski narod, neka nas istina pomiri!
Prof.dr.sc. Mihovil Biočić