Nakon ljetne stanke, planinari HPD Kozjaka, otvorili su sezonu planinarenja izletom u Gorski kotar. Popeli su najviši vrh Gosrkog kotara, Bjelolasicu te prošetali impresivnim strogim rezervatom - Bijele stijene.
Bjelolasica je najviša planina u Gorskom kotaru, s vrhom Kula koji doseže visinu od 1.534 metra. Smještena je u središnjem dijelu Hrvatske, relativno blizu Jadranske obale, pa je lako dostupna iz gradova poput Rijeke i Karlovca. Bjelolasica je dio planinskog masiva Velika Kapela i poznata je po svojoj prirodnoj ljepoti, uključujući guste šume, livade i stjenovite pejzaže.
Bijele stijene su zaštićeni prirodni rezervat i planinski masiv smješten u Gorskom kotaru, unutar masiva Velike Kapele u Hrvatskoj. Poznate su po svojim dramatičnim, bijelim vapnenačkim stijenama koje stvaraju spektakularne oblike i formacije, zbog čega su omiljene među planinarima i ljubiteljima prirode.
Kako su se naši planinari proveli, opisala je njihova članica Ana.
Subota, 5 sati ujutro, zvoni alarm. Uff i jupiii u isto vrijeme. Nakon duge stanke idem na planinu. Ovaj put Bjelolasica vrh Kula prvi dan i Bijele stijene 7. km drugi dan.
Skupila se super ekipa, moram napomenuti čak nas 8 iz zadnje Barine škole. Nakon kratke kave i dogovora krećemo, već u 10:30 stižemo u Ravnu goru. Smještaj pansion Bijela ruža s bazenom, uvjereni kako ćemo ga dobro iskoristit za hidroterapiju nakon ture. Oko 11:45 krećemo na uspon. Žaklina na čelu s vjernim Josom tik iza nje, u sredini se mučimo mi ostali, a na kraju uvijek vjerna metla je Marina uz, ovaj put, pomoć Jurice. Dolazimo do planinarske kuće Janjčarica odakle nam kreće staza.
Napokon miris šume, bilja i stabala koje nas sakriva od vrućine koja baš i nije popustila iako smo u Gorskom kotaru. Najlakše je bilo Vjeki jer je poveo šerpu. Mi ostali smo morali nosit vlastiti teret. Muž od žene gazi bez zastajkivanja, a žena od muža dahće teškim korakom. Vedrana se ljuti na sebe jer je napravila dugu pauzu pa su noge teške, ali nitko ne želi stati, nitko nije loše volje. Oko 14:30 dolazimo na vrh, predivan pogled, zadovoljstvo postignutim i osmijeh na licu. Žaklina je zadovoljna s nama, a i mi s njom. U pansion se vraćamo oko 5, 6 sati i naravno nitko u bazenu nije završio.
Dok večerajemo dolaze On i Ona, Bara i Pejićka, goniči sutrašnje ture. Buđenje i pokret su bili brzi, na uspon smo krenuli oko 9:30. Strmo penjanje nije davalo puno prostora za odmor. Zaustavljamo se ispred predivnog skloništa Miroslav Hirtz, svak sa svojom cipanicom za ogrjev, osim Jurice, on je bio rezerva. Mala pauza pa krećemo na jedno od meni najdražih penjanja do sada. Toliko ljepote i uzbuđenja, konstantno penjanje rukama i nogama činilo se nemoguće za mene, ali nekako me adrenalin nosio i nisam ni primijetila bili smo na vrhu. Svi su stigli s istim oduševljenjem, gurajući se i provlačeći kroz uske prolaze. Mala stanka na povratku u planinarskoj kući, spuštanje te povratak kući.
Vikend se bližio kraju, a kada pogledam lica svojih planinara na svima je isti izraz zadovoljstva, ponosa i slobode koju nam planina daje. Spremni za novi radni tjedan vraćamo se kućama. Do nekog novog izleta.
Foto: HPD Kozjak
