ČOMPOVE IZMIŠLJOTINE
Fra Bernardin Sokol (22.5.1888. – 28.9.1944.) bio je vrlo vrijedan glazbenik, a ime mu je još za života ušlo u strane glazbene leksikone. Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirka za crkvenu i svjetovnu glazbu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu.“ U istoj seriji zbirki objavio je i trinaest Angelusa. Nakon što je od partizana mučki, bez suđenja i presude, ubijen njegova objavljena djela uništavana su ili skrivana.
Sokol je uhićen od korčulanskih partizana 28. rujna 1944. u samostanu Badija pokraj Korčule pod okriljem noći. Odvela ga je skupina ljudi, a neke od njih badijski franjevci su poznavali. O tome u kronici Badijskog samostana stoji: „Prava nemila tragedija u ovom našem Badijskom samostanu 28. rujna 1944. Pod večer prispješe s luksuznim motorom (rekoše s Visa) neki partizanski kaponje te baš preko naše večere izjaviše ocu Gvardijanu da su došli po o. Bernardina Sokola, jer da se isti nepovoljno izrazio o partizanima, te da će ga odvesti na Vis i suočiti sa svjedocima.“ Datum Sokolova odvođena računa se kao dan njegove mučeničke smrti, jer mu je nakon tri dana more mrtvo tijelo izbacilo na plažu Trstenicu u Orebiću. Ubili su ga uz lažnu optužbu kako je Nijemcima izdao partizane, koji su bili skriveni u bunkeru na Vrniku.
Slučaj je javno za vrijeme moderne države Hrvatske u srpnju 2002. preko Radija Korčule komentirao Ivan Jeričević, zvan „Čompo“ (ili „Čampo“ kako se kodnim imenom potpisivao), predsjednik Antifašističkog vijeća saveza boraca otoka Korčule. Rekao je: „početkom rujna 1944. godine jedna barka s borcima Korčulanskog odreda pristala je noću ispred samostana na Badiji“. Čompo je tada i rekao kako su partizani od fratara zatražili fra Bernardina Sokola, pod optužbom da je odao Nijemcima šestoricu partizana u jednom bunkeru na Vrniku, pa da su ga fratri našli i doveli, te rekli: „Evo vam ga, riješite nas ovoga zla“.
Partizani su ga se „riješili“, ali da fratri nešto slično nisu rekli pisao je odmah fra Berard Barčić, koji je živio s fra Bernardinom na Badiji, od 1938., pet godina. Fra Berard je ustvrdio da fratri nikad ne bi takvo nešto izjavili. A Fra Vjekoslav Bonifačić opisao je trenutak uhićenja sasvim drukčije nego Čompo. On piše kako je fra Bernardin Sokol, čuvši dolazak motornog čamca u noći, predosjetio da su došli po njega. Njega je zato zamolio za ispovijed, te su poslije toga, nakon što su čuli lupanje na vratima, otvorili. Na spomen njegova imena mirno je rekao: „Evo me“. Na koljenima je molio blagoslov od gvardijana o. Nikole Španjola.
Barčić je također posvjedočio da su mu fra Vjenceslav Bandera i fra Vjekoslav Bonifačić, koji su u vrijeme navodne Sokolove izdaje s njim živjeli na Badiji, kazali „da se naknadno ustanovilo da nije padre Sokol odao Nijemcima partizane koji su se skrivali na Vrniku, nego imenom i prezimenom druga osoba“.
A Čompo nije odlučio samo o ubojstvu Sokola, odlučivao je o životu i smrti mnogih. Po vlastitom priznanju, osnivao je „odjele“ OZN-e. Mnoge njegove „depeše“ govore o njegovoj ulozi u likvidaciji političkih protivnika. U knjizi koju su uredili Blanka Matković i Ivan Pažanin „Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e“, Zagreb, ožujak 2011., dokumentiran je i njegov pokušaj da likvidira mladog franjevca s Badije fra Jerka Bakotina, jer se u svibnju 1945. javno usudio na Kuni Pelješkoj reći da je jedan njegov subrat odveden i ubijen.
Zasigurno je fra Jerko, koji je u to vrijeme kao mladi misnik bio član badijskog samostana, znao da se o tome ne smije govoriti, ali bio je mlad pa se zanio, jer je Sokol bio njegov sumještanin. A fra Pero Peterca kao službeni vizitator badijskog samostana gotovo godinu dana poslije ubojstva Sokola u knjigu vizitacije samostana Badije usudio se upisati samo: „ […] dočim je jedan član samostana bio pozvan na saslušanje 29. rujna 1944. na Vis kod vojnog suda N.O.V. od kuda se do danas nije vratio.“ Takva formulacija, bez spominjanja imena Sokola, pokazuje u kakvom se strahu tada na Korčuli živjelo.
Lažne optužbe
Partizanski komesar Nikola Anić u svojoj knjizi (Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) od okupacije do oslobođenja. Dubrovnik, 2013.) piše: „(…) u rujnu 1944. na otočiću Vrniku blizu Badije nalazila se skrivena grupa od oko 7 partizana. O njima su Nijemci dobili informaciju od fra Bernardina Sokola, pa su svi uhićeni i odmah pogubljeni iako su bili zaštićeni kao ratni zarobljenici…”. Na istoj 108. stranici donosi on dio izjave Ivana Jeričevića Čompa, u kojoj ovaj kaže da je fra Bernardin Sokol „na Vrnik došao držati misu i na neki način saznao da se tu nalaze skriveni partizani (…) otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku”. Dalje citira Čompa koji govori kako su Nijemci stigli na Vrnik, zarobili partizane „te ih odveli izvan Korčule“.
Na istoj stranici svoje knjige tvrdi dakle Anić kako su partizani odmah pogubljeni, ali i odvedeni „izvan Korčule“. Isti Anić dokaze o Sokolovoj navodnoj izdaji temelji i na arhivu OZN-e, ali dokumenti toga arhiva sa signaturama koje on u knjizi navodi govore o nekim sasvim drugim predmetima. Čini se kako je nasumice stavljao brojeve dokumenata, kako bi potkrijepio svoje laži. Čompo, kao i neki drugi, kako bi opravdali ubojstvo Sokola, tvrdili su da je Sokola partizanima odao prevoditelj Vilim Nijemac, koji je u Korčuli živio kao brijač. Nisu vodili računa o činjenici kako Sokolu za izdaju ne bi trebao prevoditelj, jer je studirao u Austriji i dobro govorio njemački.
U priču su oni uvukli i dominikanku časnu sestru Manes Karninčić kojoj je Vilim, koji je prevodio za Nijemce, navodno otkrio Sokolovu izdaju, a ona je preko časnih sestara o tome obavijestila partizanskog obavještajca. Ni ova izmišljena potkrepa laži, koja je s argumentom iz redova Crkve trebala teretiti Sokola, nema osnove. Provjeravajući priče kako je sestra Manes izdala Sokola dr. sc. Ivan Armanda iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, na osnovi dokumenata samostana dominikanki u Korčuli, utvrdio je kako sestra Manes u to vrijeme nije ni bila u Korčuli, nego je vodila školu za djecu u Žrnovu. U Korčulu je došla tek poslije rata.
Jure Srhoj, u knjizi: Putovanje dolinom sjenki, Dalmacija 1941. – 1944., Korčula 2019., na str. 399-400, piše: „Nijemci su na otočiću Vrniku noću 20./21. kolovoza 1944. u kamenoklesarskoj kavi (bunker) zarobili četvoricu ilegalnih terenskih radnika, redom članova KPH, koji se obavljali zadnje pripreme za osnivanje Jedinstvene nacionalne i oslobodilačke fronte (JANOF). Osim komunističkih ilegalnih terenskih radnika Nijemci će uhvatiti i dvojicu njemačkih vojnika (Poljaka i Nijemca) koji su prethodnih dana „prebjegli“ partizanima. Sve njih, osim jednog komuniste Stipe Malovana koji im je uspio pobjeći prilikom dolaska u Lumbardu, Nijemci će sprovesti u korčulanski zatvor.“
Po Srhoju još dvojica uhapšenih na Vrniku (Roko Kršinić i Ive Skokandić Kamion) uspjeli su noću pobjeći iz zatvora u Korčuli kroz krov i plivajući s otoka na otok (Badija – Planjak – Vrnik) dočepati se Lumbarde. U Lumbardi su našli njemačkog vojnika, koji je bio s njima u bunkeru na Vrniku. Kao „špijunu“ presudio mu je i odmah ga ubio Stipe Malovan. Čompo je za ovu „presudu na licu mjesta“ zasigurno znao, ali je ne spominje. Ne bavi se ni činjenicom da su s partizanima bili ubačeni njemački špijuni, jer bi odmah morao i pitati: što je tu još Sokol trebao i mogao izdati?
Ni u radu Pere Lozice, jednog od vodećih rukovodilaca Korčule u ratu, nema spomena o Sokolovoj izdaji. On događaje na Vrniku opisuje na sljedeći način: „Njemačka obavještajna služba uspjela je otkriti na Vrniku bunker u kojemu su bili smješteni terenski radnici – ilegalci. U času otkrivanja bunkera u njemu su se nalazili Stipe Malovan, Roke Kršinić, Ive Skokandić Kamion, Petar Franulović Trenta, jedan Poljak i jedan Nijemac, koji su tih dana prebjegli partizanima (…). Trojica uhićenih uspjeli su pobjeći i pridružiti se partizanima, dok su Petra Franulovića Trentu Nijemci odveli u unutrašnjost Hrvatske, odakle se je vratio živ kući po njemačkom napuštanju Korčule. Nijemci su prilikom otkrivanja bunkera na Vrniku pronašli popise prijedloga za sastav općinskih i svih mjesnih odbora JNOF-a na otoku.“ (Sjećanje jedne generacije, Grad Korčula 1900-1946, Korčula. 1990., str. 575). Ista imena partizana u bunkeru i njihove sudbine navodi i Joško Radica (Vrijeme je za vjerodostojne povjesničare Zadarska smotra godište LXVI, BROJ3-4, 2017., str. 189).
Prema tome, od Anićevih ubijenih „oko 7 partizana“, a u bunkeru je bilo šest osoba, ubijen je samo Nijemac „špijun“, i to od partizana Malovana. Tako, od šestorice partizana, koje je Sokol navodno izdao, nije poznata samo sudbina Poljaka. A ako je i on bio njemački „špijun“ zasigurno je pušten iz zatvora kao i Nijemac kojeg je ubio Malovan. I Pero Lozica dokumentirano u svom članku navodi, kako su na osnovi popisa pronađenih kod Petra Trente Nijemci 22. kolovoza uhitili i odveli drugu četvoricu ilegalaca u gradu Korčuli (Anton Nadilo Krenić, Todor Foretić Kolenda, Andrija Cvitković i Domeniko Ballarin), a „njihova sudbina ostala je zauvijek nepoznata“. A što se tiče Vrnika i izdaje partizana Lozica dodaje: “Prema pričanju Marinke Fabris, koja je tada živjela na Vrniku i surađivala s pokretom, moglo bi se zaključiti da je njemačka obavještajna služba otkrila partizanski bunker baš zbog slobodnog ponašanja i kretanja partizana po ovom otočiću.” Time je Pero Lozica iz priče o izdaji partizana posve isključio Sokola.
Ipak, još i danas rijetki preživjeli tadašnji skojevci, terete Sokola za izdaju partizana, iako znaju da to nije istina. Njih podržavaju i takozvani novopečeni „politički lažni antifašisti“ ili samoproglašeni „borci za ljudska prava“, ne misleći o tome da su Sokolove ubojice tu optužbu izmislile, kako bi uklonili Sokola i opravdali zločin. Podržavaju ih i neke poznate javne osobe koje o tome ništa ne znaju, niti su se potrudili provjeravati, navodeći čak različite brojeve ubijenih partizana iz bunkera na Vrniku. Iz dnevno-političkih motiva pokušavaju stvoriti lažnu „korčulansku memoriju“, a ona je u stvari sasvim drukčija. Partizanski zločin nad Sokolom, kojega oni kao „borci za ljudska prava“ uglavnom pokušavaju opravdati, desetljećima je Korčulanima vezivao usta, pa su to zlodjelo bili prisiljeni čuvati samo u memoriji, ili unutar četiri zida vlastitih kuća.
Bio sam osobno prisutan, na obljetnicu pogibije Sokola 2012. u njegovom rodnom mjestu, kada je starac iz Orebića plačući davao izjavu u TV kameru lokalne televizije. Njegova rodna kuća nalazila se preko puta mjesta gdje su na plaži našli mrtvo Sokolovo tijelo. On je tada kao dječak s bratom prisustvovao pokopu Sokola u mitraljeski rov, ali na javi nikada o tome nisu smjeli govoriti. A prilikom pokušaja traženja Sokolovih posmrtnih ostataka, gospođa koja se potpisala imenom i prezimenom, poslala mi je email u kojem između ostalog o priči Sokolove likvidacije piše: „mada sam cijeli život za nju znala, jer se pričala iza zatvorenih vrata i prozora unutar naše obitelji“. A o Sokolovu ubojstvu nisu smjeli govoriti ni drugi, nego su taj zločin morali držati samo u pamćenju. To je u stvari prava „korčulanska memorija“. Ni o premještaju posmrtnih ostataka Sokola, za koje su zasigurno mnogi morali znati, nisu govorili, tako da su kod službenih iskapanja 2018. na mjestu provizornog ukopa nađeni samo potplati Sokolovih fratarskih sandala.
Uloga Mihičića
„Novi antifašisti“ vrlo često u svrhu potvrde svojih laži navode primjer bivšeg badijskog franjevca povjesničara umjetnosti i književnika Andra Vida Mihičića (1896.-1992.). Ovaj franjevac studirao je na Sorboni u Parizu gdje je 1927. položio licencijat iz povijesti umjetnosti, a 1929. licencijat iz živih orijentalnih jezika. Poslije toga predavao je od 1932. do 1933. na Franjevačkoj gimnaziji Male braće u Dubrovniku, a od 1933. do 1942. na Franjevačkoj nižoj gimnaziji na Badiji. Posljednjih godina njegova boravka na Badiji rat je na neki način već bio ušao u samostan, u smislu da su se franjevci politički podijelili. Neki su bili za partizane, a neki za Nijemce, točnije za Hrvatsku državu. Ipak, ta je činjenica rijetko izlazila izvan samostanskih zidova pa su vojske u svojim ocjenama znale pogriješiti. Tako su na primjer fra Berarda Barčića, koji je bio za Hrvatsku državu, Nijemci u ožujku 1944. odveli s Badije, pod optužbom da je surađivao s partizanima. (A fra Tomu Tomašića, kojeg su kasnije ubili partizani, Talijani su u Kotoru zatvorili pod optužbom da surađuje s partizanima. Partizani su s njim na Daksi u rujnu 1944. ubili i fra Marijana Blažića kojeg su neki od njihovih zvali „crvenim“).
Već 1941. na Korčulu su došli talijanski vojnici, jer je otok po dogovoru Pavelića i Mussolinija i ugovora između NDH i Italije 18. svibnja te godine anektiran Kraljevini Italiji. Budući da je Mihičić, kao rođeni Cresanin znao što su talijanski fašisti, nije više mogao skrivati svoju naklonost prema partizanima, pa je 1942. s Badije otišao k njima na Lastovo, Vis i u Bari, odakle je poslan u El Shatt s izbjeglicama. Tamo se za njih brinuo kao duhovnik, ali i kao zastupnik u raznim prilikama. Poslije rata imenovan je kustosom Galerije umjetnina u Splitu, a potom u Zagrebu, nakon čega je napustio franjevački red. Iako je bio oženjen, oni koji su ga dobro poznavali znali su reći kako je u duši „još uvijek fratar“ zapisao je fra Ivo Peran. (Andro Vid Mihičić, Riječki teološki časopis, 1993, br. 2, str. 300-304). I osobno sam toga „fratra“ imao priliku susresti u njegovu stanu u Rijeci neposredno prije proglašenja Republike Hrvatske, tada već kao starca, a doživio sam ga baš onako kako ga je fra Ivo Peran opisao: „dostojanstvenoga, rekao bih vlastelinskog aristokratskog držanja, ali ne oholog ni odbojnog“.
Mihičić je čitavo vrijeme prijateljevao s Peranom kome su Sokol i on bili profesori na Badiji. Na Peranov nagovor (koji je kod njega u Zagrebu bio 12. siječnja 1976.) zabilježio je svoja razmišljanja o svećenicima i redovnicima i taj opširni rukopis od 252 stranice, podijeljen u 436 brojeva, 10. listopada 1976. poslao Peranu u Zadar. Spis s naslovom „Riječi okrutne ljubavi“, koji se i danas nalazi u zadarskom samostanu Svetog Frane, pun je savjeta i uputa svećenicima i redovnicima kako se ponašati u „novim vremenima“. U tom smislu jedan od njegovih savjeta glasi: „Danas se velika Istina, zbog koje je Krist umro na križu, ne brani vrteći brojanice u rukama ni makinalnim brbljanjem očenaša i psalama, danas se ona brani znanjem, uvjerenjem i životom.“
Tu je odmah stavio izjavu u zagradi: „(Ovdje bih ja trebao završiti jer sam svjestan svojih nedostataka, ali, braćo, ne gledajte na onoga koji vam govori, nego čujte što govori. Riječ moja nije riječ kritike, nego zahtjev Bogotražioca).“ I na više drugih mjesta u spisu Mihičić iznosi svoje kajanje i naziva se „izdajicom“. A u pismu Peranu koje je napisao 10. listopada 1976., a koje je stavio kao završetak spomenutog rukopisa, Mihičić piše: „Svjestan sam svoje nedostojnosti i prezentne drskosti da ja otpadnik dajem svojim redovnicima lekcije kako trebaju živjeti i što moraju raditi da bi bili dobri redovnici i uzorni svećenici. Ali, oče Ivo, ja trpim zbog svoje nedostojnosti, a trpim i zato što sam svjestan da sam bio mnogima uzrokom zabune a možda i zastranjenja.“
U spisu Mihičić spominje Sokola i ubraja ga među velikane Provincije. On ni u pismu koje je iz Zagreba, 29. lipnja 1989. uputio Peranu, kad ga je ovaj kao bivši Sokolov učenik pitao o Sokolu, ne piše ništa o navodnoj Sokolovoj izdaji. Da je znao sigurno bi to napisao jer Sokola nije štedio, budući su politički bili na različitim stranama. Bez obzira na to, pokušao ga je zaštititi. U pismu između ostalog o Sokolu piše: „Ja sam više godina živio s njim u istom samostanu, ali nikad s njim intiman. Rastavljali su nas interesi i karakteri, a spajalo uzajamno nepovjerenje i redovničko bratstvo bez ljubavi. Na umjetničkom polju bili smo također daleko. On je se bavio muzikom, a ja (kljuckao?) pjesme i pisao o likovnoj umjetnosti. Moram priznati on je imao više uspjeha nego ja. Andreis, u svojoj predratnoj crkvenoj Povijesti hrvatske glazbe govori o Sokolu kao o jednom od najznačajnijih crkvenih glazbenika u Hrvatskoj; u drugoj poratnoj ediciji istog djela ni riječi. Ispao iz života, ispao iz Andreisove historije.“
Mihičić tu spominje „Sokolov dnevnik“, a zapravo se radi o pismu koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću u dva navrata (24. i 25. kolovoza), a završio ga na katolički blagdan Imena Blažene Djevice Marije (12. rujna 1944.), 15 dana prije nego su ga ubili. Ubojice su pismo na dan uhićenja uzeli iz Sokolove fratarske sobe, a tek je 2018. pronađeno u Arhivu OZN-e u Zagrebu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219. O tom pismu Mihičić piše Peranu: „Njega, Sokola, je taj dnevnik razobličio ipak više nego nas. Otkrio je njegovo žalosno fratarstvo i njegovu pakost prema ljudima koji su uživali više ugleda i simpatija nego on. Dnevnik je bio vjerojatno i uzrokom da je završio u dubinama mora s kamenom oko vrata. Ja mu to nisam želio, ali sam predviđao i pisao Vjenceslavu (Banderi, dodao S. N.) pismo u kome sam mu najavio što se Sokolu sprema. To pismo, na žalost, nije nikad do Vjenceslava stiglo. Andrija Peručić, bivši tajnik općine Korčula, i Vjenceslavov prijatelj, preko koga sam to pismo uputio, očekujući prigodu da ga Vjenceslavu uruči, konstatirao je da su ga miši izgrizli, i moja poruka ode u mišje kanale.“
Mihičić kao bivši franjevac, koji je postao viši časnik Jugoslavenske narodne armije, morao bi znati za navodnu Sokolovu izdaju, ali nikada za takvo što nije teretio Sokola. Iz Mihičićeva spomenutog rukopisa vidi se koliko je cijenio franjevce svoje bivše zajednice. Rukopis i pismo potpisao je, kako je to i inače radio, krsnim i fratarskim imenom „Andro Vid Mihičić“. U pismu, koje se nalazi na kraju njegova rukopisa napisanom 10. listopada 1976. u Zagrebu, Peranu piše: „htio bih da svećenici svijetle, a redovnici udivljuju, da budu svi bolji i uzorniji nego sam bio ja“. Samostanu Košljunu na otoku Krku između ostalog darovao je Mihičić svoj portret u habitu, ulje na platnu, kojeg mu je u Parizu 1926. naslikao R. Petrović. Neki novopečeni antifašisti, kao dokaz protiv Sokola navode knjigu Sjećanje jedne generacije. Činjenica je pak da nijedan autor te knjige ne navodi Sokola kao izdajicu partizana.
Sokola bi zasigurno partizani ubili i bez spomenutog pisma Blažiću, jer su ga uhitili i odveli iz samostana uvečer ispred fratara. Da ne bi dobro prošao, i bez tog pisma, potvrđuje i činjenica, vidljiva iz Mihičićeva pisma Peranu, kako je on i u trenutku dok nije mogao znati za „dnevnik“ pokušao nešto učiniti kako bi spasio Sokola. Sokol je pak u tom „dnevniku“ naveo kako nije odao partizane, ali skupina koja je došla po njega to je već zasigurno znala. Fra Bernardin je tu napisao kako su partizani saznali da ih je otkucao „netko njihov“. Također je bio svjestan situacije i ratnoga vihora u kojemu se živjelo i kako je bilo samo pitanje dana kada će doći po njega, pa je zbog toga pismo htio sakriti „u gromaču“. Čini se kako je partizanima bilo dovoljna činjenica da ih Sokol ne voli, a on je to u pismu doslovno rekao. Sokol piše kako ni njega partizani ne vole i da su ga imali na zubu, a u prosincu su ga „tražili među našima u Blato i govorili doći će nam Soko prije ili kasnije… Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata…“ Njegove ubojice podcrtale su u pismu ovo i sva druga mjesta gdje se spominje Hrvat i hrvatstvo. Taj detalj govori o tome kakva je antihrvatska klima kod partizana prevladavala u to doba na Korčuli.
A da je Sokol bio Hrvat i gajio domoljubne osjećaje za pripadnike svog naroda nema sumnje. Još za vrijeme studija u Klosteneuburgu pokraj Beča posjećivao je ranjene Hrvate koji su se borili u 1. Svjetskom ratu. No poštivao je i gajio kontakte s običnim ljudima i s glazbenicima iz Austrije, Italije, Slovenije i Slovačke. Posebno se bavio „sveticom miomirisa“ francuskom sestrom Marijom-Celinom iz Bordeauxa, koja je tek 2007. proglašena blaženom.
Sokolovo pismo partizani su sačuvali, dok su svu ostalu dokumentaciju koju su uzeli iz njegove sobe zasigurno uništili, jer je nema u OZN-inu dosjeu. A naslovnika pisma fra Marijana Blažića zajedno s fra Tomom Tomašićem i s drugim uglednim Dubrovčanima bez suđenja su ubili na Daksi, ni mjesec dana poslije njega. I da ironija bude veća Blažića su zvali „crveni fratar“ zbog njegovih oštrih propovijedi na račun ustaša.
Jedan od mnogih ubijenih bez suda
Nisu partizani bez suđenja ubili samo Sokola. Mnoge ljude na Korčuli i u Hrvatskoj ušutkivali su na taj način. O tome govori izvješće Drage Desputa, člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) kojeg je već 17. siječnja 1945. uputio Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“. (Hrvatski državni arhiv, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842). Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku, s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“.
Na plakatu su bila imena osuđenih „na smrtnu kaznu strijeljanjem i konfiskaciju njihove lične imovine u korist Narodno oslobodilačke vojske i Partizanskih Odreda Jugoslavije“. Ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva bilo je na objavljenom plakatu precrtano i čovjek je jednostavno pušten, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo. Među ubijenima bili su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić. Blažić je još 18. lipnja 1944. dobio stvarnu „presudu“, kada je „Marin“ (zasigurno Marin Cetinić) Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju, poslao „Mjesečni izvještaj za Maj“ u kojem Blažića naziva „koljačem i organizatorom ustaškim“. U izvještajima o smaknuću, koje su vlasti objavljivale kasnije, i Blažić i Tomašić dobili su istu ocjenu: „kao ustaša likvidiran je brzim postupkom 26. X. 1944. god“. (Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948., str. 205.) Za Sokola, čini se, nije zabilježena nikakva optužnica. Partizanima je bio dovoljan novinski članak, kojeg su izrezana sačuvali u fasciklu OZN-e s njegovim imenom. Članak je objavljen u Hrvatskom glasu, 5. kolovoza 1941. (godište I, br. 269, str. 10.) s naslovom „Desetgodišnjica glazbenih izdanja o. dra Bernardina Sokola“.
U tom članku, koji je imao za cilj obilježiti desetogodišnjicu Sokolova izdavačkog djelovanja, na pitanje novinara o budućem djelovanju Sokol je odgovorio: „Ako poživim i budem li na odgovarajućem položaju, a starješinstvo (misli na upravu Provincije, dodao S. N.) bude i dalje blagonaklono mojemu radu, neću sustati u razvijanju mojeg programa oko praktične reforme crkvene glazbe – specijalno korala i orgulja – u hrvatskom narodu.“ Čitav ovaj citat partizanski su noćni istražitelji podcrtali, i očito im je za ubojstvo bilo dovoljno samo to da Sokol govori za novine Nezavisne države Hrvatske. Kao što za Sokola nije bilo optužnice, tako nije bilo ni izvještaja o njegovoj smrti. Ali njegovo ubojstvo pravdao je već 1948. bivši zagrebački svećenik Viktor Novak u knjizi Magnum crimen.
U argumentu protiv Sokola naveo je stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih, zasigurno namjerno, povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se međutim o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je ovaj pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Na istu stranicu u toj svojoj lažnoj knjizi stavio je Novak sa Sokolom i bivšeg svog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je u vrijeme pisanja njegove knjige već bio u zatvoru, pa ga je trebalo dodatno „kazniti“. Zanimljivo je da je jednu od svojih zbirki Sokol posvetio baš Stepincu. Neki drugi kojima je posvetio zbirke prošli su i gore od Stepinca, ubili su ih komunisti.
Kad danas gledam na vrijeme u kojem su progonili Sokola, sve više sam uvjeren u Sokolovu tvrdnju da ga partizani zaista nisu voljeli zbog toga što je bio Hrvat. Tome se možda može dodati i banalni razlog, a taj je da se zvao Sokol. A „Hrvatski sokol“ bilo je društvo koje je u Drugoj Jugoslaviji bilo zabranjeno. Žandari su tada zbog hrvatske zastave ili hrvatske pjesme ljude nabijali na bajonete. Nešto od te histerije naslijedili su i hrvatski komunisti za Nove Jugoslavije, a dio od nje uspjeli su nametnuti čak i modernoj Hrvatskoj državi.
Sokola ne mogu više ubiti
Partizani su fizički ubili fra Bernardina Sokola, nevinog i bez suda, 28. rujna 1944., kada je on već kao glazbenik bio poznat i izvan granica vlastite domovine. Nakon tog ratnog zločina učinili su sve da se njegova djela unište, sklone i da se o njemu ne priča. Velikim dijelom u tome su uspjeli. Prijeratna stručna glazbena izdanja koja su ga uvrstila među velike glazbenike, poslije rata ga i ne spominju. Živio je takoreći samo u sjećanju svojih rijetkih rođaka, kao i onih koji su ga poznavali, ali i među pripadnicima svoje franjevačke zajednice.
Za vrijeme Jugoslavije prvi je iscrpno o njemu i njegovu radu pisao njegov badijski učenik fra Ivo Peran, također glazbenik. Peran je također od komunističkih vojnih vlasti bez ikakve krivnje 1947. bio osuđen na smrt, a presuda mu je kasnije pretvorena u petogodišnju robiju, koju je odslužio. U časopisu za duhovnu glazbu „Sveta Cecilija“, Peran je objavio članak o Sokolu pod naslovom „O. dr. Bernardin Sokol, franjevac“, s dugim popisom njegovih radova. Članak je tu izišao u tri nastavka, u br. 4 (1989.) str. 83 – 84., u br. 1 (1990. str. 11. i u br. 2 (1990.) str. 29 – 31. Peran je i inicijator i sudionik prvog znanstvenog simpozija koji je 21. i 22. listopada 1994. održan u Sokolovu rodnom mjestu Kaštel Sućurcu. Tim povodom na Sokolovoj rodnoj kući postavljena je i spomen ploča. Taj simpozij dao je prvi sustavni pristup Sokolovim djelima. Radovi su objavljeni u knjizi: Zbornik fra Bernardin Sokol. Svećenik, skladatelj, mučenik. Radovi sa okruglog stola i govori na misi zadušnici u Kaštel Sućurcu 21. i 22. listopada 1994. Matica hrvatska, Ogranak Kaštela, 1996. Poslije toga održavani su razni koncerti sa Sokolovim djelima.
Trgovi i glazbene škole počeli su dobivati njegovo ime. U Korčuli je 1996. slavljena njegova 50. obljetnica smrti. Prof. Marija Riman 2010. objavila je monografiju Glazbenik fra Bernardin Sokol. U dvorištu njegove rodne kuće 2012. postavljena je Sokolova bista, rad fra Joakima Gregova, koja je kasnije prenesena na rivu. Povodom 130. obljetnice Sokolova rođenja organizirani su u svibnju 2018. trodnevni Dani fra Bernardina Sokola, a na tadašnjem znanstvenom skupu sudjelovalo je 17 znanstvenika. Radovi su iste godine objavljeni u opširnoj knjizi: Fra Bernardin Sokol. Zbornik slavlja i radova sa znanstvenog skupa o 130. obljetnici rođenja. Hrvatska pošta objavila je 15. svibnja 2018. poštansku marku povodom 130. godišnjice rođenja fra Bernardina Sokola s njegovim likom. Dubrovačko-neretvanska županija 2019. dodijelila mu je priznanje u obliku diplome za iznimna dostignuća značajna za Dubrovačko-neretvansku županiju.
U Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u kojoj su postojale samo tri tiskane glazbene zbirke fra Bernardina Sokola, zahvaljujući donaciji Samostana Male braće iz Dubrovnika, danas je javnosti dostupno 89 naslova njegovih radova. Udruga Hrvatsko društvo dr. fra Bernardin Sokol osnovana je 2020. Na webstranici te udruge objavljen je veliki dio Sokolovih kompozicija, tako da su njegovi radovi lako dostupni svim zainteresiranim ljudima. Na Badiji je 2019. otvorena galerija umjetničkih radova s njegovim imenom, uz stalni postav akademskih kipara i slikara Izvora Oreba i Emilije Karlavaris.
I poslije svih tih činjenica skupina takozvanih boraca za ljudska prava (ali prava nekih drugih, ali ne ljudsko pravo Sokola) pokušala je oživjeti stare podmetnute laži o Sokolovoj izdaji partizana. Novi antifašisti htjeli su tako Sokola po drugi put ubiti s lažnom „korčulanskom memorijom“, iako su ozbiljni komunistički povjesničari o toj izdaji pisali nešto što je puno bliže „stvarnoj memoriji“ korčulanskog puka.
U novije doba institucije Hrvatske države poduzele su stručna iscrpna iskapanja u cilju pronalaženja posmrtnih ostataka Sokolova tijela, ali na mjestu gdje je provizorno bio pokopan nađeni su samo ostaci njegovih sandala. Kasnija svjedočanstva nekih svjedoka upućuju na činjenicu da je njegovo tijelo premješteno na drugo mjesto. Još uvijek tinja nada kako će biti pronađeno i dostojno pokopano. Ostaje ipak činjenica da Sokola ne mogu više ubiti.
Fra Stipe Nosić / OFM
