Diplomirani orguljaš sa završenom Muzičkom akademijom u Zagrebu, voditelj Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“, stipendist HNK u Zagrebu, dirigent. Tako bismo ga opisali mi, ali svestrani Ivan Šćepanović (28) iz Kaštel Staroga, za sebe jednostavno kaže da je lijenčina.
- Odajem dojam da sam radoholičar, probu zbora nikada neću završiti ni minutu ranije. U svom habitusu, ja bih rekao da sam ipak velika lijenčina koja voli uživati u životu. Stvarati muziku – to mi je jedino bolje od onoga da ništa ne radim. Pogodilo se da radim upravo ono što volim – sa zadovoljstvom naglašava.
Na prvu, a i drugu, osebujan i temperamentan tip, koji se prije deset godina odselio u Zagreb u potrazi za većim glazbenim izazovima. Rijetko dolazi u Kaštela, međutim, razumljivo s obzirom na sve što radi. U protekloj sezoni debitirao je sa Zagrebačkom filharmonijom. Nedavno je imao koncert s pijanisticom Martinom Filjak, intendanticom Dubrovačkih ljetnih igara i sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u Puli. Nastupio je s Hrvatskim baroknim ansamblom na Varaždinskim baroknim večerima, a s Akademskim zborom „Ivan Goran Kovačić“ odradio je čak 20 nastupa ove sezone. Mogli bismo do sutra nabrajati što sve ovaj mladić radi, dok istovremeno kreće na drugu stipendističku godinu pri HNK u Zagrebu.
Prvi doticaj s glazbenom školom, orkestrom, vođenjem zbora – sve je doživio u Kaštelima. Upravo ovdje napravio je prve glazbene korake u HGD „Biranj“, zatim u osnovnoj glazbenoj školi koja se tada nalazila u Vitturiju, a kasnije i u crkvi u Kaštel Starom, gdje je vodio zbor.
- Prvi put kad sam slušao Bijaćku vilu uživo, koju je tada vodio Vladan Vuletin, cijeli sam se naježio. Na mene je to ostavilo značajan dojam. Još pamtim taj koncert kad sam imao deset godina. Imam osjećaj kao da je to ostavilo brazdu po kojoj sam kasnije nastavio kopati.
U IV. gimnaziji „Marko Marulić“ u Splitu najčešće ga se moglo vidjeti s gitarom u ruci. Uvijek je išao prvi, a za njim svi ostali. Razred, hodnik, školu – sve je uvijek uspio animirati. I danas se bavi poslom koji okuplja ljude, u kojem on mora voditi druge.
- I tada sam uživao u komunikacijskoj snazi muzike. Zapravo koliko muzika može anulirati sve neke manje bitne stvari. Uvijek sam bio, uvjetno rečeno, mali komunist. Volim te zajednice, volim kad se više ljudi okuplja oko jedne ideje. Kad postoji neki alat kojim ćeš ljude okupiti oko neke ideje, da budu unikatni i zajedno. Muzika mi je dala takav jedan osjećaj ispunjenosti i sreće, možda i osjećaj važnosti – tvrdi.
Unatoč tome što se nitko u njegovoj obitelji ne bavi glazbom, osim strica koji svira harmoniku na feštama, odlučio je slijediti svoj poziv. Njegova odluka bila je iznenađenje za mnoge, ali talent i strast nisu mogli ostati neprimijećeni.
- Dirigiranje je bilo od malena. Ja sam znao da ću biti dirigent. Netko pomakne rukom i stvori se zvuk, to me fasciniralo. Svi su govorili, a i danas govore, da Šćepanović iskače iz paštete. Takav mi je karakter, i kad ne trebam biti tu – ja dođem. Jasno je da ljude to iritira, ali takva je situacija, moraš se boriti. Spojili su se interes i ljubav prema zvuku orkestra i zbora, nametljivi karakter i karizma. Iako, još preispitujem zašto želim biti dirigent. Je li to samo želja za vođenjem i vladanjem ili istinska ljubav – priznaje.
Otac mu je Bračanin, majka iz Zagore, ali se ipak smatra Kaštelaninom. Za pretpostaviti je da su Kaštela utjecala na njega u svakom smislu.
- Kaštela su mi napravila uslugu time što su me naučila da se moram boriti, jer u Kaštelima ništa ne ide baš tako prirodno kao u Zagrebu. Recimo, da ti je glazbena škola nadohvat ruke. Ja sam imao sreće da sam upisao 2004. godine, taman u trenutku kada su Kaštela dobila svoj dislocirani odjel u dvorcu Vitturi. Osim toga, Kaštela su bila sredina u kojoj je glazbena škola bila nešto novo. Netko tko ide u glazbenu školu je na neki način bio neobičan. Nisam se uvijek osjećao ugodno kad bih morao reći čime se bavim. Kao dijete sam nailazio na nerazumijevanje. Nije to bilo ništa zlobno. Sva sreća pa sam imao veliku podršku svojih roditelja i obitelji – govori nam Šćepanović.
Iz grada u kojem je odrastao najviše mu nedostaje obitelj, ali i mir, jednostavnost koju ovdje ljudi imaju. Kao malen, živio je u kamenoj kući pokraj porta u Starome pa se prisjetio jedne tada popularne igre.
- Igrali smo se „štapića“. Plaže su bile pune štapića za uši, svih boja. Oni kad bi se zaronili, lagano bi izranjali. Jedan postavlja i zaranja štapić, a drugi love. To je nama bila glavna zabava – kroz smijeh prepričava.
Kada spominje situaciju na glazbenoj i kulturnoj sceni u Dalmaciji – ipak je malo ozbiljniji.
- Imamo odlične festivale kao što su Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto i Glazbene večeri u Sv. Donatu, ali sredstva koja ti festivali imaju bi trebala biti veća i trebali bi biti proizvod koji ćemo nuditi turistima. Nisam razočaran situacijom, to je očekivano i prirodno, ali razočaran sam ljudima koji su stariji od mene, a koji nemaju ideje i koji se nisu prilagodili digitalnom dobu. Sve je to posljedica jednog ekspanzivnog turizma, koji nas je obuzeo. Velika zarada, brza zarada. U tom svemu morali smo žrtvovati neke stvari. Žrtvovali smo svoj lifestyle. Ono što je bio naš najbolji proizvod, mi smo to uništili – tvrdi.
Hoće li Šćepanović postati promjena koju želi vidjeti, moguće je. Ima zamisao od ove jeseni osnovati udrugu kaštelanskih glazbenika.
- Već sam razgovarao s nekim ljudima i kolegama. Ta udruga bi pokušala organizirati koncertni život u Kaštelima, ali ne u ljeto, nego u koncertnoj sezoni od rujna do lipnja. Mi smo ovdje živi sedmi i osmi mjesec. Čak ni tada program nije raznovrstan, to nije kultura, to je više zabava. Imamo ogroman potencijal, puno vrhunskih glazbenika, trebamo to iskoristiti. Velika želja mi je dovesti ansambl u Kaštela. Na taj način bih izrazio zahvalnost ovom kraju, koji me zapravo i oblikovao. Dužni smo to mladim ljudima, koji će jednog dana biti bolji od nas. Koncerti mogu biti u dvoranama kaštelanskih osnovnih škola, na otvorenom, na trgovima, u parkovima – s veseljem planira.
Siguran je da će se među Kaštelanima naći oni koji će prepoznati vrijednost ove inicijative i biti spremni financijski podržati udrugu.
- Sto posto sam siguran da bi se našlo financijskih mecena koji bi to htjeli poduprijeti. Postoje ljudi i firme, veće organizacije, koje inače pomažu udrugama. Ne moramo pucati na velike brojke, moramo se usredotočiti na djecu, koncerti ne moraju biti prepunjeni. Dovoljno je da se glazba uhvati na troje djece, to je već veliki uspjeh – kaže.
Trenutno radi na sljedećoj sezoni. Čeka ga veliki koncert u Rimu 27. rujna, kada će sa zborom nastupati u Bazilici sv. Pavla izvan zidina. Izvodit će najveću a capella kompoziciju u Hrvatskoj, Hrvatska misa, koju je napisao Boris Papandopulo. Tim koncertom obilježit će 30. obljetnicu dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku. U listopadu ga čeka debi u HNK u Rijeci, kada će dirigirati balet Laurencia. Nakon toga, slijedi debi u HNK u Zagrebu u ožujku, kada će dirigirati Rigoletto, Giuseppea Verdija.
Foto: Privatni album
