Finalistica Nagrade Radoslav Putar, splitska umjetnica Nina Kamenjarin izuzetno je aktivna u svojoj umjetničkoj praksi, pa smo tako priliku za ovaj razgovor dobili nakon njenog povratka iz Dubrovnika – gdje je s performansom Noli me tangere sudjelovala u sklopu performativnog programa izložbenog projekta Vidljive – prije nego u posljednjem tjednu uoči finala u splitskom Salonu Galić pripremi rad kojim će se predstaviti žiriju i publici.
Kamenjarin (rođena 1991. godine) diplomirala je 2016. godine s temom Simbioza skulpture i performansa na Umjetničkoj akademiji u Splitu, što kao da ju je umjetnički predodredilo u multidisciplinarnom smjeru jer se bavi performansom, videom, kiparstvom i drugim umjetničkim medijima koji odgovaraju bliskim joj temama i uklapaju se u njen koncept. Izlagala je u Hrvatskoj i inozemstvu, te je dobitnica niza priznanja za svoj rad. U svojim radovima, možda najprimjetnije u vidu performansa, propituje odnos pojedinca i okoline, te odnos osobnog identiteta nerazdvojivog od umjetničkog bića. To je vidljivo i na primjeru performansa Fikcija i ja u kojem propituje ljudski kontakt, napušta granice galerije izvodeći doslovno i metaforički umjetnost na ulicu, među ljude. Vrijedi spomenuti i zapažene performanse, hommage Tomislavu Gotovcu Straža na Rajni koji je u ovoj varijanti reakcija na migrantsko pitanje, te Instalacija, Interakcija, Tik ili Tragovi u kojima aktivno uključuje publiku.
Nina Kamenjarin u ovom nam je razgovoru predstavila rad s kojim će sudjelovati u finalu Nagrade Radoslav Putar, te približila kako bi iskoristila rezidenciju u New Yorku u slučaju pobjede. No, spomenuta nagrada bila je samo povod da proširimo priču na njen rad, te na poziciju performansa kako u njenom opusu, tako i u društvenom smislu s njegovim društveno-kritičkim potencijalom. Također, osvrnuli smo se na njene prethodne radove, kao i na kreativni proces koji im prethodi.
► Kakva ti je bila reakcija kada si čula da si jedna od četvero finalista prestižne Nagrade Radoslav Putar? Što za tebe predstavlja ta činjenica u osobnom i profesionalnom smislu?
Nina Kamenjarin: Poprilično sam bila iznenađena, radosna i počašćena, bez očekivanja takve vijesti. S obzirom na to da se radi o velikom priznanju, istovremeno mi je to stvorilo osjećaj određene napetosti i odgovornosti. Osobno i profesionalno ne gledam kao dva različita pojma, već kao cjelinu, ono sam što radim. Činjenica da sam jedna od finalistica već je velika stvar za mene u smislu poticaja i daljnjeg umjetničkog stvaralaštva. Iako sam ambivalentna po pitanju nagrada u umjetnosti općenito, mislim da poticaj ove naravi i upravo ova nagrada igraju veliku ulogu, no također smatram da je vrlo bitan sam kontinuitet rada i promišljanje kao vrsta napretka u stvaralaštvu.
► Finale nagrade održat će se 10. lipnja u Salonu Galić u Splitu. Možeš li podijeliti s nama s kojim ćeš se radom predstaviti, kako si došla do ideje za rad i zašto misliš da se on najbolja uklapa u koncept finala spomenute nagrade?
Nina Kamenjarin: Odlučila sam se predstaviti s performans-instalacijom pod nazivom Igra skrivača jer smatram da idejno najbolje odgovara mom trenutnom istraživačkom pristupu i razmišljanju. Ideja je proizišla iz osobnih frustracija, tj. kao reakcija na relativno nove prakse digitalno-galerijskih izlaganja versus osobnih interakcija s fizičkim prostorom, te pitanja kako ih spojiti. Nova tehnološka dostignuća nude jedinstvene i alternativne načine za umjetnike pri stvaranju i izlaganju vlastitih radova, a za publiku da doživi umjetnost. Istražujem utjecaj digitalne i virtualne umjetnosti ne samo na umjetničke galerije, već na mogućnosti i izazove izlaganja umjetnika, bez da se pogubimo u hiperrealističkom svijetu koji se nalazi s druge strane ekrana. To dovodi do propitivanja utjecaja društvenih medija na vlastito izražavanje. Društveni mediji značajno utječu na identitete umjetnika nudeći brojne prednosti kao što su poboljšana vidljivost, izravan angažman s publikom i nove mogućnosti. Međutim, to također predstavlja izazove, uključujući pritiske vezane uz određene prilagodbe trendova. Umjetnici su prisiljeni navigirati ovim složenostima kako bi iskoristili moć društvenih medija, a da pritom ostanu vjerni svojoj umjetničkoj viziji i održe zdravu ravnotežu u svojim životima. Pokušavajući se ne izgubiti u tom pseudo svijetu, stvaramo različite, pomno inscenirane persone koje dovode u pitanje naš karakter, a zapravo i identitet. Izvela sam taj rad dva puta do sada, no svaki put je drugačiji. Istražujući prostor i odnos sebe u njemu, multiplicirajući se i tražeći samu sebe, istovremeno se skrivam od same sebe. Tko smo mi u odnosu na digitalne persone, avatare i druge stvari koje smo kurirali, koje sami sebi namećemo? Zaintrigiralo me kako to pokušati predočiti, kroz tri aspekta rada Igre skrivača: projekcije (nečega što se dogodilo), interakcije na te projekcije u prostoru (što se događa) te digitalni zapis performansa (onoga što “ostaje”). Zanima me kako će rad rezonirati u Salonu Galić u Splitu.
► Koliko će zadanost prostora Salona Galić utjecati na tvoj rad i kako misliš iskoristiti taj prostor s obzirom na tvoju dosadašnju praksu unutar koje si se poigravala s galerijskim prostorima?
Nina Kamenjarin: Gledam na njega kao na prostor pun intrigante povijesti, s različitim namjenama tijekom godina. Veoma je čist i zahvalan kao galerijski prostor, ima jednu finu prostornu cirkulaciju koja mi odgovara za izvedbu ovog rada. Mislim da rad može fino funkcionirati i zaživjeti u potencijalnim aspektima gledišta i razvijanja. Ali izazov je sakriti se od nečega čega nema. Pod tim mislim na galerijski prostor kao takav, čist i bijel. Upravo u tome i jest pitanje i jedna od glavnih točaka ovog rada: kako će sam rad reagirati na prostor i obratno? Uvijek težim ostaviti stvari otvorene promišljanju i nakon izvedbe.
► Interdisciplinarna si umjetnica, najpoznatija po upečatljivim performansima, no prisutna i u kiparskom mediju te vizualnoj umjetnosti, a 2016. godine diplomirala si s temom Simbioza skulpture i performansa. Koju umjetničku formu smatraš najbližom? Privlače li te nove forme koje bi voljela ispitati u budućnosti i razmišljaš li možda o povratak u kiparstvo?
Nina Kamenjarin: Smatram se multimedijalnom, konceptualnom umjetnicom no nemam se potrebu etiketirati. Tada sam u radu Simbioza istraživala sličnosti i različitosti dvaju medija s kojima sam osjećala povezanost kao umjetnica koja se izražava u oba smjera. Zanimalo me koliko je moje fizičko tijelo povezano s kiparskim medijem i performansom, te kako ih ujediniti. Pokušavam biti u skladu sa sobom i vremenom u kojem trenutno jesam. Vrijeme me kao koncept veoma zanima i često se poigravam s tom temom, zbog čega se koristim performansom kao primarnim načinom izražavanja koji mi u tom trenutku omogućava izvedbu određene ideje. Što se tiče medija kiparstva, gledam na njega u različitim formama korištenja, najviše u multimedijalnim instalacijama. Koristim kiparsko znanje koje sam dobila za daljnje promišljanje, pa čak i dok razmišljam o medijskim praksama, poput videa, performansa i sl. Puštam da me određena ideja vodi ka mediju u kojem smatram da će se najbolje izrealizirati. Moj modus operandi je stalno pisanje, istraživanje kroz etimološke pristupe značenja određenih riječi, tj. njihovog razvijanja, kroz sociološki pristup, preko reakcija na određene teme u umjetnosti, kroz vlastiti kut promatram medij koji im najbolje odgovara. Dakle, konstantna promjena, a opet jedan veliki circulatio. Privlači me dijalektika suočavanja, raskola i miješanja jezika i medija, podjednako dominantnih i marginalnih do nepregledne fragmentarnosti. Živimo u dobu u kojem je izazovno i uzbudljivo baviti se umjetnošću, dodala bih nekada i opasno, jer se u interaktivnom pristupu djelovanje, bilo ono umjetničko ili informatičko, zasniva na zajedničkoj premisi da se inputi s obje strane međusobno podržavaju, odnosno da je na djelu strategija “uzvraćenog pogleda”. Da se na trenutak vratim digitalnoj sferi u umjetnosti performansa, trebali bi biti svjesni raskoraka između stvarnog performansa i njegove virtualne inačice. No, vjerojatno nismo tako daleko niti od onog trenutka u kome će već i sami performansi prigrliti tu virtualnu sferu kao modernu, bezvremenu domenu u kojoj mogu započeti neku svoju novu priču i prepustiti se drugačijem obliku egzistencije.
► Autorica si niza zapaženih performansa, pa me na tom tragu zanima kakav je po tvom mišljenju status performansa, njegov značaj i snaga danas (kako unutar same umjetnosti, tako i u društveno-političkom smislu), kada vidimo da se često koristi kao kritička reakcija na društvene i političke pojave, primjerice kao reakcija na molitelje na trgovima, ukidanje ženskih prava i slično?
Nina Kamenjarin: Među najčešćim pridjevima s kojima se susrećemo kada se dotaknemo teme performansa su: šokantno, ekscentrično, dramatično, sarkastično, mazohističko, itd. No ako pričamo o performansima koji se bave političkom i socijalnom tematikom, oni sami su reakcija i oblik protesta. Da bi se određene promjene dogodile, mora postojati određena vrst konflikta ili katarze, nazovimo to tako. Ukidanje ženskih prava postaje novi trend u svijetu, a nažalost većina populacije ne razumije pravi značaj feminizma. Činjenica je da žene još uvijek nisu zastupljene dovoljno ni u umjetnosti, a ni u drugim životnim sferama. I dalje je na snazi patrijarhalna hijerarhija, ukidaju se davno stečena ženska prava, desne struje sve su glasnije.
► Jedan od performansa koje si izvela bio je hommage Tomu Gotovcu i njegovom radu Straža na Rajni, kada si provela 60 minuta naga na krovu zgrade HDLU-a, ispunivši time i Gotovčevu želju da taj performans jednom izvede žena. Generalno, kako koncipiraš svoje radove, od ideje do realizacije, te kako izgleda tvoj kreativni proces i koliko ti se bitno referirati na određene pojave iz povijesti umjetnosti, a koliko reagirati na suvremeno?
Nina Kamenjarin: Bitno je imati svijest o povijesti, ali i imati odnos prema vremenu u kojem danas živimo. Hommage Tomislavu Gotovcu bio je jedan od zahtjevnijih performansa, ne samo izvedbeno već i u promišljanju. Inače, performans je bio dio projekta Budućnost političkog performansa kojim je udruga Domino obilježavala hrvatsko predsjedanje Vijećem EU, u partnerstvu s Institutom Tomislav Gotovac u okrilju programa Prema otvorenoj, pravednoj i održivoj Europi u svijetu – Projekt predsjedanja EU 2019-2020. Dakle, bilo je važno kako osvijestiti, kako prenijeti poruku da smo u sličnoj situaciji različitog pogleda i stava. Gotovac je performans izveo dvaput, 1994. i 1996. godine, u vrijeme dok je još trajao rat u Hrvatskoj, na koji je on, kao umjetnik, reagirao nizom radova i performansa. Ti su performansi integralni dio višegodišnjeg projekta nazvanog ParanoiaView Art – no kod rada Straža na Rajni / Watch on the Rhine zaintrigirao me pojam watch. Primjerice, kustos izložbe Keepthatfrequencyclear Tihomir Milovac navodi značenje pojma watch kao čin gledanja, ali i u smislu osobe koja čuva stražu. Za razliku od Gotovčevog snažnog stava, kontraposta i pokazivanja na istok, ja sam reagirala spuštenom glavom, gledajući u vlastita stopala, okrećući se čas lijevo, čas desno ukazujući na potlačenost i problematike imigracija, emigracija i načine na koji hrvatska država reagira brutalnošću prema bilo kome tko se usudio doći blizu tih zamišljenih, no nažalost veoma stvarnih granica. Stoga postavljam pitanja gdje su granice i što su granice, i to kao žena, no prvenstveno kao osoba. Istovremeno uzimajući u obzir zgradu HDLU-a, njenu povijest, također i kružnu formu u opusu Ivana Meštrovića, jer sam između ostalog fokusirana i na dva njegova djela – Zdenac života (1905.) i Meštrovićev paviljon (1935.). Dakle, opet circulatio, samo u drugom vremenu i poimanju istog. Bitno mi je reagirati na suvremene društveno-političke situacije, ali to radim naizgled “defenzivno”, minimalistički, ženski. Kao što sam već napomenula, moj modus operandi promjenjive je prirode s obzirom na to da sam osjetljiva na određene teme. Kreativnost je za mene kompliciran pojam, smatram da su ideje već podsvjesno u nama, samo je pitanje kada i kako će se realizirati. Većinu puta se “satrem” i premorim razmišljajući kako, zašto, čemu, kada i kome. Dok ne dođe trenutak realizacije, tada sve sumnje nestanu i novi svijet se otvori, no ne zadugo, odmah krene procesuiranje, propitivanje…
► Tvoji performativni radovi često uključuju element zaigranosti i humora, gotovo spontanosti. Primjerice, u Fikcija i ja preispituješ ljudski kontakt, reakcije i komunikaciju, pa tako izlaziš iz galerijskog prostora na ulicu, uspostavljaš komunikaciju s prolaznicima, testiraš granice bliskosti, povezanosti i interakcije. U tom kontekstu, koliko je suvremena umjetnost, na tvom primjeru, otvorena prema široj publici i koliko ti je važno da se obraćaš svima, a ne samo umjetničkoj eliti? Zrcali li se tu uloga same umjetnosti, je li i ona u stalnoj potrazi za interakcijom?
Nina Kamenjarin: Da, često ostavljam otvorenu mogućnost za slučajnosti, pa se nekada dogode spontane situacije, ne sprječavam ih ako se ne kose s inicijalnom idejom. Koristim humor kao jednu vrst odgovora na današnje društvo, igramo se s ozbiljnim temama, a da većinu vremena toga nismo ni svjesni. Bitan mi je socijalni moment, tj. odgovor, akcija-reakcija na performans. U slučaju izvedbe Fikcija i ja, postavljam pitanja kontakta i komunikacije, koliko tko želi ili ne želi biti viđen i što to uopće predstavlja danas? Skrivamo se iza komentara, skrivamo se sami od sebe. Tu eksplicitno dovodim u pitanje javno izlaganje sebe, svog ja(m)stva, prenoseći ga publici na ulici, projicirajući i dajući samu sebe, nenamjerno ulazeći u njihovo okruženje ili potencirajući njihov ulazak u moje okruženje, nudim i pitanje i odgovor, također tražeći reciprocitet. Provociram kontakt s ljudima, komunikaciju, što verbalnu, što neverbalnu. Umjetnost mora biti interaktivna, samo treba naći pravi način interakcije.
► Vidljivo je kako radove gradiš oko odnosa pojedinca i okoline, te kako nastupaš iz pozicije osobnog identiteta, kao primjerice u performansu Instalacija Interakcija Tik ili Tragovi u kojem si reagirala na podražaje publike. Kako su se takav pristup i takve teme isprofilirali kod tebe? Što te još zanima i u kojem bi se smjeru voljela dalje razvijati kao umjetnica?
Nina Kamenjarin: Referirajući se na slavni performans Marine Abramović Ritam 0, pitanja koja sam sebi postavljala u svojim ranim performansima bila su: kako reagiramo jedni na druge, mogu li osjetiti energiju druge osobe bez vizualnog kontakta, kako ću reagirati na različite podražaje i koje su moje granice u svemu tome? U performansu instalaciji IIT tijelom sam odgovarala na taktilne podražaje publike s povezom preko očiju. U video performansu Tragovi podijelila sam publici bojice i ponudila svoje lice kao prazno platno.
U oba rada pokušala sam biti desubjektivizirana. Još su mi intrigante teme takve prirode, no danas ih pokušavam ispitati u digitalnom smislu. Što nas škaklja, što nas boli? No sada je drugo vrijeme i reagiramo na određene podražaje skrivajući se iza ekrana.
► Dobitnica si nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad. Koliko su ti kao umjetnici važne nagrade i kako bi iskoristila dvomjesečnu rezidenciju u New Yorku u slučaju da dobiješ Nagradu Radoslav Putar, imaš li već kakve ideje?
Nina Kamenjarin: Nagrade i priznanja uvijek su divni, a već sama činjenica da sam u finalu ove nagrade puno mi znači. Ideje su uvijek prisutne, pa kada ih i ne želim (smijeh). Ali kao i u odgovoru na prvo pitanje, jako sam ambivalentna po pitanju nagrada u umjetnosti, ne postoje najbolji radovi ili najbolji umjetnici, to je pitanje stava određenog žirija, čije mi mišljenje u ovom slučaju znači mnogo. Ako se dogodi da dobijem rezidenciju, maksimalno bih ju iskoristila za razvoj vlastitog umjetničkog rada, za ispitivanja i istraživanja, vlastite nadogradnje, jer promjena okoline, perspektive te nova poznanstva i kulturološki utjecaji bitne su stavke u našem poslu!
Razgovarao: Dario Dunatov
Fotografije: Glorija Lizde
Izvor: Vizkultura
