"MA KAKVA POLITIKA, TO JE BILA BORBA ZA SVOJ KRAJ I PROSPERITET KAŠTELA"
Kaštelanin Mate Barišin imao je bogat i zanimljiv životni put. Bio je nogometaš, nogometni trener, pravnik, političar i poljoprivrednik te prvi načelnik Kaštela nakon osamostaljenja od općine Split. Danas 94-godišnjak s mentalnom oštrinom na kojoj bi mu pozavidjeli i puno mlađi s lakoćom se prisjetio detalja iz svoje prošlosti.
- Tijekom sedamdesetih su Kaštela bila strašno zapuštena, gradilo se bez ikakvih urbanističkih planova, a saobraćaj Bože sačuvaj, svaki dan je na staroj kaštelanskoj cesti bilo nesreća, zvali su je "cesta smrti". More je bilo toliko onečišćeno da je proglašeno najvećom septičkom jamom na Mediteranu, a u planu je bila i izgradnja velike željezničke ranžirne stanice s preko deset kolosijeka između Sućurca i Gomilice. Ja sam bio u Mjesnoj zajednici i jedan od zastupnika u Općini Split. Više puta smo tražili od općinske Skupštine rješavanje naših problema, ali uvijek smo bili nadglasani - priča Barišin.
Općina Split u to doba nije Kaštelanima poklanjala pozornost koju su smatrali da zaslužuju, svi njihovi problemi su se, kaže, stavljali sa strane. Prioritet je bio ubrzani razvoj grada Splita, pa su Kaštelani odlučili krenuti u borbu za samostalnost.
Status općine i prvi načelnik
- Početkom osamdesetih u hotelu Palace smo predstavili naše probleme predsjedniku Skupštine Vjeki Viđaku i tražili da se krenu rješavati. Oni su nam to obećali, međutim od toga nije bilo ništa, a kap koja je prelila čašu bila je odluka Skupštine o nacionalizaciji cjelokupnog prostora Kaštela, do vrha Kozjaka. I onda smo zaključili da se nema više što razgovarati nego da se od Sabora traži osnivanje vlastite općine. Tijekom naše daljnje borbe koja je trajala pet godina Kaštela su uglavnom bila u sukobu sa splitskim Komitetom, tadašnji predsjednik Boris Malada je bio žestok, a svi su bili na njegovoj strani, pa i mediji - govori. U siječnju 1986. godine su odlukom Sabora Kaštela dobila status općine, a Barišin postao prvi načelnik.
- Tri puta sam išao u Zagreb s tajnikom Antom Papićem kod tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda i prema njegovom uputstvu smo spriječili da se nacionaliziraju gotovo cijela Kaštela. Prema tadašnjem zakonu, svaka mjesna zajednica je morala imati dio pod nacionalizacijom, tako da smo im ostavili samo stare jezgre - objašnjava. U to vrijeme rodila se i ideja o povezivanju zaleđa tunelom.
- Kada je Općina Split shvatila da ćemo mi dobiti svoju općinu, brže bolje su se željeli riješiti i Zagore, a mi smo to, naravno, objeručke prihvatili. Željeli smo to nekako približiti, ujednačiti način života na obali i u zaleđu, jer je četiri petine stanovništva živjelo na tom prostoru. Došli smo na ideju da bi bilo dobro probiti tunel kroz koji bi proveli cijelu komunalnu infrastrukturu, a planirali smo iza Kozjaka prebaciti dio industrije da ljudi ne moraju putovati i da potaknemo naseljavanje.
Tri pravca za ondašnji tunel
Platili smo poduzeće iz Sarajeva koje je izradilo projekt, a on je trebao ići podno staroselskih gaja i izlaziti negdje prema Kevinoj jami. Sarajevska firma nam je ponudila tri pravca izlaza; zapadni prema Lončarima, srednji prema Kevinoj jami i treći negdje prema sadašnjem Centru za gospodarenje otpadom. Iznijeli smo ga na Skupštini, ali dobar dio odbornika je bio skeptičan prema tom projektu jer su bili uvjereni da nećemo snaći sredstva. Sjećam se da smo im kazali da se o La Manchu govorilo 150 godina, ali se na kraju i izgradio - priča Barišin. Skupština je projekt tunela odbacila za čim je Barišin dugo žalio, no nije oduševljen njegovom današnjom izgradnjom.
Mate Barišin
- Kada se vlast promijenila, jednog dana me nazvao tadašnji gradonačelnik Ante Sanader da je nešto načuo o tom tunelu i imam li što napisano. Mi smo u to vrijeme kada smo ga planirali, 1988. godine, platili da se taj projekt objavi u Slobodnoj Dalmaciji sa skicom. Našli smo taj primjerak i dobio je tu stranicu. Poslije sretnem jednog svog dobrog prijatelja, koji je inače bio HDZ-ovac, i kaže on meni: "A onaj tvoj tunel se primistija". Objasnio mi je da je na zadnjoj Skupštini Sanader vijećnicima kazao da će tunel ići između Gomilice i Sućurca, da će se spojiti na autoput, ne kao naš na Prgomet, već na Dugobabe. I tako je tunel došao ovdje gdje ide danas. I čujem da će zbog pomicanja otvora tunela preko Kambelovca ići cesta na nekim stupovima put dole, zbog čega se stanovništvo buni.
Tunel za (ne)kaštelanske potrebe
Naša ideja tunela je imala isključivo kaštelansku potrebu, da se dva dijela iste općine spoje, a ovaj sada nema nikakve svrhe Kaštelima samo će stvoriti novu devastaciju i to trajnu, a koliko će Splitu donijeti koristit, nisam siguran - govori nezadovoljno.
Njegova vlast je, kaže, veliku pozornost posvetila i zaštiti poljoprivrednih zemljišta, pa mu je teško gledati kako danas nestaju.
- Mi smo dali izraditi urbanistički plan kojim je to zaštićeno, međutim nova vlast, tada je bio Veselko Andromak, je već prvim svojim planom nekih 700-800 hektara proširila u građevinsko. I tako je to išlo, sve je propalo, a pogotovo otkad su dopustili da se sva ilegalna gradnja legalizira. Kaštelanskog polja je sve manje i uskoro će sve nestati, kao i splitsko polje - odmahuje glavom Barišin.
Brodom za čišćenje mora spašavali turizam
Jedna od boljki Kaštela tog vremena bilo je i more zagađeno industrijom, a Barišin se prisjetio kako se s tim problemom borio kao direktor Kaštelanske rivijere.
- Još prije drugog rata je Jugoslavija imala nekoliko destinacija na našoj obali, a među njima Kaštela jer turisti u to vrijeme na našu obalu nisu dolazili avionima ni autima, već feratom, a mi smo imali najpoznatiju stanicu u Europi. Iza rata se radio i Resnik, ali počeo je problem s morem. Ja sam tada kao direktor Kaštelanske rivijere u Italiji kupio brod za čišćenje mora ne bi li doskočio tom problemu. Jedna litra nafte na moru stvori film površine četvornog kilometra i na njega bi se spustila prašina iz tvornica koja se kretala prema našim plažama. Onda bi taj brod u rano ujutro oko Gomilice sačekao taj skorup i nekoliko puta bi išao tamo-vamo da to razbije. Dok bi se to ponovno formiralo i došlo do Palaca, bilo bi već iza podne, puhnuo bi maestral i nije više bilo opasnosti. Tako smo mi nekad spašavali turizam - prisjeća se Barišin. No došlo je vrijeme kada to više nije bilo dovoljno, onečišćenje je bilo preveliko. Tada se snalazilo na druge načine.
- Pomgrad je imao neaktivnu kavu na rubu Čiova. Uz pomoć splitskog gradonačelnika Jakše Miličića dogovorio sam sastanak s njihovim direktorom koji nam je prepustio kavu. Njima je tamo ostala masa žala kojeg je more s vremenom fino oblikovalo tako da smo imali krasnu plažu i kad bi bilo gusto s onečišćenjem prebacivali bi goste tamo brodovima - govori. Rado se prisjeća i anegdota iz nogometnih dana, a jedna od njemu dražih je dovela do obnove tada ugašenog HNK Val.
Od buvela do Vala
- Prije Drugog svjetskog rata je Val bio odlična momčad, prvak Dalmacije i trebao je ići u viši rang, ali došao je rat, Talijani i sve je propalo. Iza rata, bilo mi je tada 15 godina, mi mularija smo volili igranje, ali nije bilo baluna, samo krpeni. Valovo igralište, koje je bilo na takozvanoj Papinoj ledini, je već bilo podijeljeno, a tamo gdje je sadašnje igralište je bila zemlja od jednog Trogiranina koju smo mi malo počistili i tu igrali balun. Nešto kasnije je Hajduk išao negdje po Africi… saznali smo da su donijeli rekvizite i da ih dijele. I padne mene dužnost da ja idem tražiti balun. Trebala mi je preporuka od tadašnjeg Odbora, a kako nismo mogli ponovno osnovati Val, izmislili smo da smo Omladinski nogometni aktiv. I tako ja dobijem sve papire koji su mi trebali i odem u Banovinu u Odbor za fizičku kulturu. Uđem, tamo neka žena, ja se predstavim i kažem u čije sam ime došao. Ona uze neki papir i kaže ja vas nemam tu. Kakvu sam ja facu pokazao ne znam, ali ona se smilovala i rekla da mi jedino može dati jedan buvel od vaterpola. Ja tada nisam ni znao što je to vaterpolo! Uzmem to i odem.
Svratio sam u jednih svojih prijatelja na Firule i oni mi pokažu kako špigetama omotati buvel da možemo s njim igrati. Kad sam se vratio u Kaštela, dočekali su me moji i kad su to vidjeli, to je nastalo ogromno veselje. I tako smo mi malo još proširili to igralište i nastavili igrati. Imali smo čak dva gostovanja u Trogiru i Solinu. Kada su ovi stariji to sve vidjeli, sjetili su se da bi trebalo obnoviti Val - govori Barišin zadovoljno. Nogomet je prestao igrati zbog ozljede noge, a nakon oporavka se posvetio treniranju, prvo juniora u Vala, a onda Nade i Solina, sve dok ga život nije odveo u turizam, a zatim i politiku, koju on i ne bi tako nazvao.
- Ma kakva politika, rekao bih da je to bila jedna borba za svoj kraj i prosperitet Kaštela - odlučno će. Svojim radom u to vrijeme je zadovoljan, kaže, a žali tek za jednim neostvarenim projektom, tunelom koji bi povezao Kaštela sa zaleđem uz minimalnu devastaciju Kozjaka.
Foto: Ivana Topić
