HOTEL PALACE Dio četvrti: Početak Kaštelanske rivijere i uspon turizma

POVIJEST JEDNOG TURISTIČKOG BISERA, OD ROĐENJA, PREKO ZLATNOG DOBA DO NESLAVNOG KRAHA

Kao što napisasmo u prijašnjem nastavku feljtona, Palace 1957. godine prelazi pod ingerenciju "Kaštelanske rivijere" te vraća stari naziv. No, mora se kazati kako on nikad nije niti nestao. Tako na primjer Slobodna Dalmacija od 10. rujna 1956. godine piše kako će bečke turističke agencije svakih 15 dana slati po 30 turista u hotel Palace. Iako je tada još uvijek službeni naziv bio Radničko odmaralište Lavčević.

HOTEL PALACE Dio treći: Drugi svjetski rat i poslijeratna dogradnja

HOTEL PALACE Dio drugi: „Vrhunac i kraj Petra Kambera, oca Hotela Palace“

HOTEL PALACE Put od turističkog giganta do zapuštene ruine – Dio prvi: „ROĐENJE“

Otvara se tako Palace odmah prema strancima, u veljači je u obilasku hotela bio šef sovjetskog Inoturista Ankudinov. Radi se o jedinom poduzeću preko koga se u tom trenutku moglo turistički ići u inozemstvo iz Sovjetskog Saveza, a Ankudinov je najavio kako već u travnju dolaze novi turisti. Nije Palace u to vrijeme bio skup, bio je prihvatljiv i istočnim klijentima, dan punog pansiona je bio 600 do 750 dinara. Ako se zna kako se za samo dva obroka dnevno u gostionici Biač u to vrijeme trebalo odvojiti 350 dinara, jasno je da boravak u hotelu nije bio skup.

Pišu novine 1957. godine da sezona nije nešto naročita, tek je došla na razinu 80 posto lanjskog učinka. Najvjerojatnije se radi o činjenici da turizam na Jadranu još uvijek nije doživio svoj procvat. Sindikalni turizam i dalje je najizraženiji, stranci iako dolaze to nisu brojke koje su impresivne. Kako Slobodna Dalamcija 1955. godine piše, kaštelanski kraj još uvijek je poznatiji po karfijolu, kapuli, saliti i odličnim vinima, a ne po turizmu. Situacija je bila takva da je Ugostiteljska komora Splita donijela nalog da se smanje cijene u svim turističkim kapacitetima, pa tako i u Palaceu.

Veljača 1958. godine donosi dodatno objašnjenje svakodnevnih turističkih problema. Savjet za narodno zdravlje Kaštela tako na sjednici odlučuje da je potrebno sanitarno pripremiti sezonu, te se sprema sanacija "đubrišta", jer zbog njih su ljeti muhe prava pošast. U tom trenutku, dosta je važno napomenuti, traje obnavljanje Palacea, kako bi u toj sezoni ponovno zasjao kao turistički biser. I traje priprema za tu sezonu, iz mnogih zemalja dolaze turistički agenti, spominju se tako ture Švicaraca i Francuza. Otvorenje je bilo Prvog maja 1958. godine uz pravu, kako tadašnji mediji navode, radničku feštu na kojoj su sudjelovali sindikalci iz raznih krajeva Dalmacije.

Iako će početak zlatnog doba tek doći za kakvih sedam-osam godina, postalo je evidentno kako je još jednom renovirani Palace postao središte zabave i za domaće iz Donjih Kaštela. Tako autor s potpisom R. G. iz Slobodne 29. srpnja 1958. godine radi reportažu o Palaceu, a općekulturološki je možda najbitnije da je primjetio veliki broj "ljetnih cvrčaka". A tad je to bio izraz za dalmatinske galebe, one koji pokušavaju skuhati kakvu strankinju. Čini se kako je od starta Palace bio njihova glavna štacija u Kaštelima. U reportaži doznajemo da je stanoviti Jozo s recepcije bio glavni čovjek za sve, znao je do detalja što se događa. Navečer bi bile žurke u bašti hotela, iako su se domaći žalili na cijenu od 150 dinara za ulazak. Istaknimo kako je jazz i dalje bio popularan, piše se kako je svirao domaći sastav Jadran.

Slijede godine koje prve donose dobre rezultate, 1959. i 1960., u kojima je većina kapaciteta popunjena i to 70-ak posto čine strani gosti. Situacija je takva da se 1960. godine donosi odluka da hotel radi čitavu godinu, dakle i preko zime. Već tih godina Palace dolazi na dobar glas u široj okolini, radi novinar Slobodne u kolovozu 1960. godine reportažu o noćnom životu Kaštela, Solina i Splita, sprda se sa splitskim u kojem se dovode loši zabavljači koji izazivaju i zvižduke ljudi. Ali zato hvali Palace, za koji kaže da ima samo jedan problem, nedovoljno mjesta i stolica u bašti za sve one koji bi htjeli biti na tom mjestu. A da bi noćni život bio na nivou, uprava Palacea u jednom trenutku otvara i posebni noćni bar koji radi od 22 sata "pa nadalje", kako se navodi.

Proučavajući dostupne arhivske podatke, ali i pričajući sa svjedocima vremena, može se zaključiti kako prava ekspanzija kaštelanskog turizma, a onda i Palacea kao dragulja u toj ponudi, kreće od 1963. godine na dalje. A razlozi za to su dvostruki. Prvi se odnose na Jugoslaviju, koja je shvatila da joj je turizam najsigurniji način za doći do deviza te se početkom 60-ih presumjerava ljude u taj sektor. Ispast će to dobro i za same Kaštelane, jer su iskoristili projekt turističkih zajmova. Samo 1964. godine su uzeli 34 milijuna dinara tih zajmova, kojima se adaptiralo kuće za turističke potrebe. Zbog inflacije će se na kraju vratiti samo dio stvarne vrijednosti zajmova. Ali sve je prolazilo za potrebe deviza. Napomenimo da je u tom turističkom zamahu države izgrađen i hotel Resnik, kao drugi turistički dragulj Kaštela.

S druge strane se sam Palace trgnuo i počeo biti pionir u nekim turističkim stvarima, širio je ponudu, kako bi se to danas moderno kazalo. Tako 1964. godine Kaštelanska rivijera kupuje tri glisera, koja su se u hotelima nudili za jednosatne ture. Cijena? Za manji pet tisuća dinara, veći 14.000 sat. Te sezone takvu ponudu imaju samo Kaštela i Tučepi u Dalmaciji.

Sa 1965. godinom možemo kazati da počinje novo zlatno doba Palacea. Naime, 15. siječnja 1965. godine već je bilo objavljeno kako su popunjeni svi kapaciteti hotela. Prema podacima koje je u jednom radu iznijela Sanja Acalija, kaštelanski hoteli od 1965. do 1985. godine imaju stopostotnu zakupljenost. S tim sjajnim brojkama Palace je svejedno nastavio biti i skupljalište lokalnog življa, što je zapravo vjerojatni ključ njegove legende. Jer je na jednom mjestu skupljao i turiste i domaće, bio je špica noćnog života, ali i dnevnog opuštanja.

Osjetivši kako je ta 1965. ta godina, uprava hotela se odlučila za neka dodatna ulaganja, tako da je te godine promijenjen inventar bašte, a uvedene su i neke nove stvari u ponudi, poput suvenira. Koliko god se sad činilo čudnim, do tada suveniri nisu bili uobičajena pojava u Dalmaciji te je Palace bio jedan od pionira toga. Kao i izbora domaćih vina u sklopu pansionske ponude, jedne je sezone na taj način prodano 60.000 bočica.

Imao je Palace i svoje probleme, a prvi je bio nedostatak kvalitetne radne snage. Pa su onda s Biroom za zapošljavanje nekoliko godina radili prekvalifikacijske tečaje za konobare, 40-tak bi ih godišnje izučavali.

Za kraj ovog dijela koji otvara početak zlatnog doba Palaca spomenimo da je infrastruktura igrala bitnu ulogu. Tako se u veljači 1964. godine raspravljalo o potrebi finaliziranja prvog "regulacionog plana" Kaštela, GUP-a reklo bi se danas. U sklopu Zajednice općina Split svaki je Kaštel bio zamišljen kao svojevrsni kvart za sebe. Plan je bio da se do zaključno Gomilice razvija industrija, dok bi se u Donjim Kaštelima ciljano radilo na razvoju turizma. Spominje se i dovršetak magistrale tada iznad Kaštela, što će na kraju biti dovršeno 1965. godine te će biti ključna cesta za tursitičko povezivanje grada. Govori se i o potrebi dovršetka aerodroma "iznad Divulja", što će se ostvariti za dvije i pol godine od tada. No, spominje se i potreba autoceste prema sjeveru, što će se ostvariti 41 godinu nakon ovog sastanka. Kao i tunel kroz Kozjak, nešto što još nije ostvareno. No, već magistrala i aerodrom mnogo su napravili za kaštelanski turizam i hotel Palace kao neupitnu zvijezdu lokalne turističke ponude. 

Kroz šezdesete Palace bilježi sjajne rezultate noćenja, ali što je još bitnije, i razmjene deviza.  Uvijek je na splitskom području bio jedan od najboljih u tom segmentu, tako poželjnom u državi. Istovremeno je i fokalna točka lokalnog društvenog života sa svojim plesnjacima, jazzom, filmskim projekcijama... A preko dana je bio sjajna polazišna točka ljetnih cvrčaka, koji će ipak čekati osamdesete da postanu galebi.

Foto: Soniboj Grgin arhiva