POVIJEST JEDNOG TURISTIČKOG BISERA, OD ROĐENJA, PREKO ZLATNOG DOBA DO NESLAVNOG KRAHA
Stari Petar Kamber je ostao bez hotela, stigli su ga bankovni dugovi, teško se s ovim vremenskim odmakom oteti dojmu da su se banke ponijele pokvareno i da je nekom bilo u interesu da Kaštelanin izgubi vlasništvo. No, kako bilo, beogradski savez je preuzeo upravljanje te je hotel od novog otvaranja 1937. godine poslovao jako dobro. Čak niti izbijanje rata u Europi 1939. godine nije to promijenio, dapače, mnogi su pred ratnim vihorom tražili utočište na Jadranu. Kao u nekom filmu, dok su Hitlerove divizije gazile Poljsku, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Dansku i Norvešku, u Starome se svirala moderna glazba i ljudi su uživali u hotelskim perivojima. A onda je došla 1941. godina.
HOTEL PALACE Put od turističkog giganta do zapuštene ruine – Dio prvi: „ROĐENJE“
HOTEL PALACE Dio drugi: „Vrhunac i kraj Petra Kambera, oca Hotela Palace“
Tog 6. travnja je bombardiranje Beograda označilo dolazak ratnog stanja i u Kraljevinu Jugoslaviju. Pregledali smo sva izdanja splitskog Novog doba iz tog travnja, jasno da se nije spominjalo ništa o Palaceu, preko noći je turizam postao zadnja rupa na svirali. Mora se primijetiti kako je uredništvo novina dosta brzo prihvatilo novo stanje nakon proglašenja NDH 10. travnja, ali kratko će trajati i taj hrvatski sentiment. Iako će se Rimski ugovori potpisati u kolovozu, stvarnost je bila da je talijanska vojska od 15. travnja imala kontrolu nad Splitom, Kaštelima i Trogirom. Donja Kaštela s hotelom Palace bila su većinu vremena pod stvarnom kontrolom trogirskog kapa, Nina Fagfogne, Garagnina za lokalce, jednog iz obitelji onih Fagfogni koji su dali i prvog turističkog birokrata u Kaštelima, o čemu smo u prvom dijelu feljtona pisali. Napomenimo i kako je Novo doba svoj posljednji broj ikada izdalo 22. travnja. Nakon toga su u Splitu bili samo talijanski mediji.
Povijesni pregled hotela Palace u tom ratnom razdoblju je zapravo najlošije pokriven dokumentacijom. Doznavanje detalja zahtijevalo bi pregled državnih arhiva s dokumentacijom iz tog doba, kako bi se možda doznali neki podaci. A to je ipak nešto što uzima mnogo više vremena i sredstava nego ovim feljtonom možemo pokriti. Ono što se zna jeste da je dio Kaštelana u kasno poslijepodne 15. travnja s oduševljenjem dočekala talijanske trupe iz smjera Trogira. Doček je bio u Kaštel Novom, a uzvikivalo se "Buono arivate nostri", odnosno Dobro nam došli naši. S druge strane, veliki broj Kaštelana otišao je u ilegalu raditi kontra osvajača. Pogotovo nakon potpisivanja Rimskih ugovora.
Dokumentirano se javno može naći i kako su Talijani odmah na startu svoje vlasti imali potrebu nasiljem dokazati tko je sad vlast u kraju. Tako se nalazi izvještaj o kaznenoj ekspediciji talijanske vojne policije iz Splita, koja je početkom svibnja umarširala u Kaštela, poprilično neselektivno mlateći ljude po cesti. Krajnje odredište im je bio hotel Palace, u koji su ušli i počeli batinati još uvijek prisutne goste. Pogotovo su fetiš imali na Židove, koje su do krvi premlaćivali. Nakon što su izašli iz hotela ljudi su ih preventivno dočekivali fašističkim pozdravima, što ih je dovoljno odobrovoljilo da se vrate u Split.
U nedostatku dokumentacije, po pitanju hotela Palace u ovom razdoblju morali smo se osloniti na svjedočanstva nekih starijih Kaštelana, koji su u to doba bili djeca, ali je ipak ostalo sjećanje na Palace i njegovu sudbinu. Svi svjedoče kako su Talijani preuzeli kontrolu nad hotelom te su ga koristili za stanovanje i vojske i Talijana civila koji su po poslovima dolazili u ove krajeve. Poprilična rupa nastaje nakon 1943. godine i pada Italije, nitko se nije mogao sjetiti sudbine Palaca dok je trajala njemačka vlast. Velika je ovo rupa u kaštelanskoj povijesti te bi stvarno bilo u redu da se naprave znanstveni radovi o razdoblju.
No, kako god bilo, stigla je 1944. godina, 27. listopada je Osmi korpus NOVJ ušao u Kaštela, među njima su bili i pripadnici partizanskog pokreta iz Kaštela. Prema svjedočenjima, nakon oslobađanja dio hotela Palace ponovno se koristio za smještaj vojske, odnosno prije svega časnika. Ono oko čega se stari Kaštelani slažu jeste da se kroz ratne godine nije ništa uređivalo na hotelu.
Nakon rata kontrolu i vlasništvo nad hotelom preuzima Jedinstveni savez sindikata Jugoslavije te ga nanovo otvara 1947. godine. Prije toga je Antun Serdar odradio još jednu dogradnju, na zapadu je dodano još jedno hotelsko krilo i to je izgled hotela kakav je otprilike i danas. Ovdje treba napomenuti da bi Petar Kamber, sve da je uspio savladati bankovne prepreke i preživjeti Drugi svjetski rat, u ovom razdoblju ostao bez hotela. Svi su se veći turistički objekti u to doba konfiscirali od vlasnika i postali društvena imovina. U Kaštelima su čak i vlasnike većih pansiona iseljavali iz njih te ih useljavali u domove drugih obitelji.
Hotel Palace nanovo je otvoren 1947. godine pod punim imenom Dom odmora Centralnog odbora Jedinstvenih sindikata Jugoslavije – I. L. Lavčević, Kaštel Stari. Serdarovim preinakama i dogradnjama hotel je došao na 102 sobe, od kojih su po tri na katu svakog dijela imale vlastite pune kupaonice, što se u to doba držalo popriličnim luksuzom. Dodana je i jedna nova prostorija na prizemlju pod nazivom Dvorana za čitaonicu i razonodu, a s njene sjeverne strane dodana je još jedna soba za knjižnicu i biljar.
Treba ovdje istaknuti da je vlada u Beogradu 1947. godine donijela "Naredbu o pogodnostima članovima Jedinstvenih sindikata Jugoslavije", što je bio početak socijalnog turizma i zapravo povod za reotvaranje Palacea, odnosno Radničkog odmarališta po novome. Uz to je 1951. godine uvedena takozvana K-15 kartica, koja je sindikalistima omogućavala i jeftinija putovanja, do 75 posto.
Dodatno ulaganje u sada radničko odmaralište obavlja se krajem 1947. i početkom 1948. godine. Ispod zapadnog dijela hotela je izgrađen 50-metarski bazen u moru, koji se danas koristi kao lučica za brodice. Zbog povećanja soba bila je potreba i za dodatnom vodom, pa se ponovno na zapadnom dijelu gradi dodatni rezervoar s pitkom vodom i pumpom, zapremine 2.000 hektolitara. Serdar se još jednom uključuje s dodatnim projektom te 1949. godine se projektira i gradi na istočnom dijelu posjeda servisna zgrada. U njoj su bile smještene garaža hotela, spremište, praonica i peglaonica te izdvojeni stan za vozača hotela, koji će kroz pedesete biti i proširen.
To je otprilike građevinski bilo to što se odradilo do 1955. godine na odmaralištu. A te 1955. godine posjed će prestati biti odmaralište, ponovno postaje hotel, preuzima stari naziv Hotel Palace. No, to je već početak priče za sljedeće izdanje feljtona. Napomenimo za kraj samo kako se u onovremenim medijima spominje kako su među najzanimljivijim i najposjećenijim radničkim odmaralištima bila ona u Sukošanu, sv. Filip i Jakovu te u Kaštel Starome.
Za potrebe teksta je korištena arhivska medijska građa, osobna svjedočenja, arhiva partizanskih izvještaja te znanstveni radovi Katje Marasović, Katarine-Kaje Župančić i Mihaela Puljića.
Foto: Soniboj Grgin - arhiva
