POVIJEST JEDNOG TURISTIČKOG BISERA, OD ROĐENJA, PREKO ZLATNOG DOBA DO NESLAVNOG KRAHA
Hotel Palace nekad je bio dragulj turističke ponude Kaštela, a danas je samo zapuštena ruina od zgrade. Kako se stvarao taj veliki projekt, kako je došlo do procvjeta turizma u Kaštelima i što je bio generator propasti opisat ćemo u nekoliko nastavaka. Priču ćemo upotpuniti sa autentičnim fotografijama i razglednicama koje nam je velikodušno ustupio Soniboj Grgin.
Iako brojni Kaštelani hotel Palace doživljavaju kao početak ozbiljnog turizma u Kaštelima, ovi su krajevi bili turističkom lokacijom i davno prije toga. Povijesni podaci govore kako već u 18. stoljeću uglednici, vladari i imućniji ljudi dolaze na područje Kaštela izletnički. Gotovo isključivo su se zadržavali jedan dan zbog loših higijenskih uvjeta u zbijenim kaštelanskim naseljima te loše prometne povezanosti.
Villa Nika cca 1913
U drugoj polovici 19. stoljeća uvjeti se mijenjaj, uvodi se javna petrolejska rasvjeta u pojedinim Kaštelima, brdskom linijom se vežu sa Splitom i Trstom, a postaju povezani i vlakovnom prugom sa Splitom i Šibenikom. Zanimljivo je da je glavna sezone bila zimska, jer je Jadran i Dalmacija imao klimatološke prednosti pred Srednjom Europom, pa europska vlastela voli zime provoditi na ovom području. Sami Kaštelani na izdahu 19. stoljeća, 1899. godine, shvaćaju važnost turizma za razvoj i ekonomiju, pa se osniva Društvo za ustanovljenje lječilišta i podignuće kupališta na obali Donjih Kaštela. Prvi predsjednik je Ruđero Fanfonja, vjerojatno doseljenik iz Zadra, odakle je porijeklom bila plemićka obitelj Fanfogna, kasnije kroatizirano u Fanfonja. No, Društvo je bilo kratkog vijeka, tek četiri godine, što zbog nesloge članova, što zbog slabe podrške od strane lokalnih vlasti.
Pansion Šoulavy cca 1910.
Prvi pravi turistički pansion gradi se 1901. godine, veletrgovac Antun Mlikota izgradio je kuću s tridesetak soba na Rušincu. No, kratkog je vijeka bio njegov poduhvat, nakon tri godine je bankrotirao. Kao godina organiziranog turizma u Kaštelima uzima se pak 1909. godina kad češki liječnik Henrik Šoulavy u Lukšiću otvara pansion s uređenom plažom za turiste pod imenom Klimatska štacija, od koje ime vuče i današnji hotel u tom mjestu. Ubrzo se iza toga otvaraju i drugi pansioni Bartulica, Fafogna i Poparić, a u rad je pušten i prvi hotel po imenu vlasnika Hotel Rosandić. U Sućurcu Stjepan Alfirević prvi hotel otvara 1911. godine.
Na plaži ispred pansiona Šoulavy
Kroz čitavo to vrijeme se Petar Kamber vodi mišlju o potrebi ekskluzivnog hotela, a svoje prve turističke korake započeo je 1902. godine izgradio je vilu Niku. Ovaj pravnik koji je ostavio traga i na sportu ovih krajeva desetak je godina otkupljivao zemljišta kako bi došao do situacije da 1921. godine počne graditi hotel Palace, poduhvat koji će dovršiti 1928. godine. Samu gradnju obavilo je građevinsko poduzeće Antona Srdara iz Gomilice. Kako podataka o projektantu nema, za vjerovati je kako je Srdar bio i u toj ulozi. Stilski je građevina bila klasični predstavnik tog doba u dalmatinskoj arhitekturi, zasnovana na modernim principima koji su donijeli praški arhitekti, a nadopunjeni lokalnim materijalima i oblicima.
Na prizemlju hotela nalazila se recepcija i dodatna galerijska dvorana, koja je najčešće služila na nastupe tadašnjih glazbenika. U prvoj verziji zgrada na katovima su se nalazile ukupno 28-32 sobe (zapisi se razlikuju po pitanju soba) sa 61 krevetom. Najmanje 16 soba bilo je opremljeno umivaonikom, što se u to doba smatralo luksuzom. Hotel je imao i veliku verandu na kojoj su se za lijepog vremena služili obroci. Kamber je morao ući i u infrastrukturne projekte, jer Lukšić i Stari u to doba nisu imali niti struju niti vodovod. Stoga je izgradio manju elektranu samo za potrebe hotela, a u sklopu posjeda bio je i prirodni izvor vode, kojeg je infrastrukturno opremio te od tamo opsluživao sobe, kuhinju i kupatila.
Ulaz u hotel Palace 1937.
Hotel je imao jednu ogromnu prednost koja je od njega činila gotovo pa prirodnu turističku lokaciju. Iznad njega su prolazile pruga i cesta, dok je južno bila brodska linija koja je Kaštela spajala sa Splitom i ostatkom svijeta. Prometno gledajući, Kamber je odabrao idealnu poziciju za svoj turistički projekt. U samoj provedbi gradnje i pripreme posla pomagao je Petru Kamberu i njegov sin Pave. Pa se tako može naći njegovo pismo upućeno ocu iz Graza 1923. godine u kojem navodi:
Treba još poraditi na ozbiljnoj i solidnoj propagandi.
Treba nastojati da ime „Kaštela“ postane poznato kao predjel, koji je stvoren, da
postane „rivijerom“, jer je teško, da će se netko upuštati u taj „posao“, kad ne zna
ni gdje leže uopće ta „Kaštela“. Valjalo bi šiljati ukusne i efektne fotografije u
zagrebačke, beogradske i praške ilustracije; valjalo bi pisati o Kaštelima u novinama,
te preštampati i eventualno ono, što je već pisao (Hermann, Wendel, Moritz, Bard
itd.) Za sad treba još raditi u ovom smjeru, pa će tada Kaštela, da postanu „zrela“ za
ono veliko poduzeće, koje si ti zamislio Nemoj-za Boga-da se upuštaš eventualno u
kakva polovična, nesolidna i sitna poduzeća sam zato da se stvar „jednom pomakne“,
jer bi time propalo i poduzeće i sve tvoje lijepe sanje.
Restoran sa istočne strane hotela Palace 1937.
Hotel je otvoren 1928. godine, bila je to jedna velika fešta u Kaštelima, Palace je definitivno predstavlja dašak Europe u ovim krajevima, bio je arhitektonsko i turističko djelo koje se moglo nositi s najboljim hotelima toga doba. "More je naše najveće bogatstvo, a Kaštela su rajski dio prirode na zemlji", kazao je Petar Kamber na tom otvaranju, a kroz njegovo djelovanje i zapise može se potvrditi da je on to doista i mislio. Ipak, naknadno će se pokazati da se ključni dio za njegov poduzetnički pothvat dogodio 1927. godine, kad je za potrebe dovršenja hotela kod Državne hipotekarne banke dignuo kredit od 1.425.000 dinara uz devet posto kamate, a za koji je čitavo imanje založio kao hipoteku. Rasplet s tim kreditom i hotelom Palace nešto je što ćemo pisati u sljedećem tekstu.
U tekstu su među ostalim korišteni podaci i informacije iz znanstvenih i konzervatorskih radova Mike Hanie Mladineo i Katje Marasović.
Fotografije: Soniboj Grgin - arhiva
