ODLASCI S USPJEHOM - OD ČAKAVSKIH VEČERI DO ČVRSTOG MJESTA U ANSAMBLU HNK U ZAGREBU
Od malena prepoznatljiv na ulicama Donjih, a i ostalim Kaštelima. Iako je već deset godina u Zagrebu, stvari se nisu promijenile. Na mjesto intervjua kasnio je petnaest minuta, jer se putem morao javiti svima. Tipično kaštelanski.
Glumac Marin Klišmanić (28), inače iz Kaštel Štafilića, živi je dokaz da mjesto u kojem odrasteš, bez obzira kamo otišao, ostaje s tobom zauvijek. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a od prošlog mjeseca službeno je stalni član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Istovremeno radi i kao asistent na Akademiji, a kad upalite televiziju ne možete ga zaobići. Cijela priča pokazuje da su naše Čakavske večeri, na kojima je sve započeo, bile pravi trening za svjetsku scenu! Ipak, put do stalnog mjesta nije bio idealan.
- Još sam na faksu bio pozvan od svog profesora Bobe Jelčića, da glumim u njegovoj predstavi. Imam osjećaj da je to bio test. Nakon toga me nazvao i rekao da me želi u Čehovljeve Tri sestre. To sam odradio i mislio sam da je to to. Na jesen 2019. opet sam pozvan u još jednu predstavu u HNK, pristao sam. Trebao sam igrati tu jednu ulogu, ali ta scena je na kraju izbačena. Doslovno sam ostao na tome da donesem stol u jednoj sceni. I tad se sjećam da mi je bilo krivo, ali znao sam da Bog ima neki drugi plan – kaže nam Marin.
Još 2020. intendantica Dubravka Vrgoč htjela ga je u stalnom postavu, ali je pandemija promijenila planove. Sve se zatvorilo, umro je i Bandić. Za to vrijeme, Marin je uskakao kad god je trebalo. Kaže da je, bez obzira na sve, ovo bilo idealno vrijeme za ovako veliku stvar.
Na Marinovu je karijeru izravno utjecao i njegov pokojni otac, inače Kaštelanin koji je pjevao u klapi Mastrinka. Prvi koji je bio tu kad je gorilo, kad je trebalo voziti u Zagreb na prijemni ispit, kad je trebalo čekati da sve završi. Njegov odlazak 2021. opisuje kao najizazovniji period u životu.
- Sjećam se da sam bio na Ljetnim igrama u Dubrovniku kad sam saznao vijest i morao sam odigrati još tri predstave takav. To je bila jedna prekretnica koja me obilježila – tvrdi.
Prekretnica u glumačkom smislu, a i jedna od njegovih najtežih uloga, bila je uloga Marka u Nestajanju, Tomislava Zajeca. Premijera je bila u siječnju ove godine. Morao je igrati lika sa slušnim aparatom, ali i u potpunosti promijeniti svoj govor.
Upitan o predrasudama o glumcima, ističe onu najčešću: da puno piju! Kaže da nije čudno što je tako, s obzirom na dinamičan ritam kazališnog života.
- U tome ima istine, ali ne kod svih. Kako kada. Kako tko. Postane ljudima dosadno pa kažu idem popiti pivo! Pa popiju deset – šali se Klišmanić.
Dolaskom u Zagreb, s 18 godina, doživio je šok.
- Shvatio sam tek kad sam došao u Zagreb koliko je meni more bitno. Ta prilagodba na to da ja kad izađem iz kuće, a dolje negdje nema mora mi je bila šokantna! Ne znaš nikoga, znaš samo te ljude koji su s tobom na faksu. Prvi semestar sam se stalno vikendom vraćao doma. Život u Kaštelima je puno sporiji, sada mi služi da odmorim glavu. S druge strane, Zagreb me tjera da radim, da se ne uljuljam – kaže nam glumac kojemu je najdraže mjesto ono kod kule Nehaj.
„Ae”, maratonske kave i fjaka, po Marinu nisu jedino što nas razlikuje od Zagrepčana.
- U Kaštelima je sve jako direktno, ljudi kažu ono što misle. Gore se sve nekako želi upakirati, svi pokušavaju biti pristojni, ne žele nekoga uvrijediti. Bečka škola. Ja negdje plivam između toga dvoje, naučio sam se prilagoditi, ali opet neću ni prosipati zlato ako ne moram – priznaje mladi glumac.
Neostvarena želja mu je da ponovno nastupi na kaštelanskim pozornicama i tvrdi da je otvoren za sve opcije.
- Bio sam prije par godina u Kino dvorani „Sv. Juraj” u Sućurcu, išao sam gledati folklor s majkom. Ja kad sam ušao u tu dvoranu, mene su preplavili svi osjećaji... Sjetio sam se svega. Drago mi je i što su obnovili Pastoralni u Lukšiću i bilo bi odlično kad bi se mogla organizirati neka gostovanja iz Zagreba. Ja bih rekao da ako bismo se malo potrudili, da bismo došli do nekog zajedničkog jezika.
Kad sam vidio kako to sada izgleda, šteta je da to sada samo tako stoji. U Kaštelima napokon imamo pravu scenu na koju možemo nešto donijeti – vrlo pozitivno govori Marin.
Dok ga čekamo na kaštelanskim pozornicama, imamo priliku pratiti njegov rad na onim zagrebačkim. Sljedeće što se radi je Mjera za mjeru, Williama Shakespearea, koju režira splitski redatelj Ivan Plazibat. Premijera je početkom lipnja u HNK u Zagrebu.
Foto: P.B., Instagram (M.Klišmanić)
