U starom trogirskom parku Garagnin-Fanfogna, članovi Građanske inicijative “Spasimo Kozjak i Kaštela” razgovarali su s doktorom Ivom Babićem, povjesničarom umjetnosti i arheologom, rođenim Trogiraninom. Razgovor prenosimo u cijelosti...
Dr Ivo Babić pružio je bezuvjetnu podršku zaustavljanju, po njegovim riječima, ovog besmislenog projekta gradnje tunela kroz Kozjak. Beskompromisni borac za okoliš koji se dugi niz godina bavio kako istraživanjem tako i zaštitom čovjekove prirodne i urbane okoline, jedan je od rijetkih intelektualaca koji ne podliježe nikakvim interesima ni politikama.
“ Kozjak je za mene kao jedna glazbena kadenca. Kao da bih ga mogao svirati, kao da gledaš partituru, ima jednu tako nevjerojatnu krivulju. Prešao sam pješke od Mosora, pa sve preko Kozjaka do Marine. Sjećam se da me jednom davno u Kaštela dovela gospođa Lisičička, Kaštelanka. Ona me dovela kod jedne familije, stare kaštelanske, koja je bila njena rodbina. Tamo je bio jedan talentirani talijanski slikar koji je nakon prvog svjetskog rata umro od tuberkuloze, a bio je nedovoljno vrednovan. Bio je to jedini slikar koji je crtao Kozjak. Kozjak ima nevjerojatnu krivulju. Ja često mislim, zašto ja nanovo prepoznajem Kozjak? Što je to specifično? Možda jedan ritam, polagani, svečani ritam tih obrisa… A onda te njegove boje, to sam vam rekao, one se mijenjaju. Ako pogledate u zoru, on vam bude crn sa zlatnom bordurom, secesijski. A navečer, Kozjak zna biti ljubičast ili kobaltno modri, kao oni daleki fondovi u Leonarda, znate ona modra njegova brda. Dakle, on je čudesno lijep. Estetski.
Dakle, ja osobno nisam pozvan kao stručnjak prometa, ali vizualno vidim estetsku štetu sigurno. Neki kažu da je estetsko nešto nebitno, fenomen nebitan, ali ljudima i to znači simbolično, estetsko se ovim sigurno narušava. Onda, ako gledate te hridine pod nekim sunčevim kutevima pojavljuju se, vidite hridine, sve se vidi na njima. Vertikalne grede. Na Kozjaku je priroda sačuvana mjestimice, u krpama, znate, pejzaž je ostao u komadićima, poderan, ostatci gajeva, ostatci polja. Ovaj pejzaž je nekada bio najljepši u Dalmaciji.
Gledajte, nije ovo lokalpatriotizam, to o ovom kraju I strani putopisci govore. Jedan piše da je ovaj pejzaž “ridente”, ne znam kako bih to preveo, nasmiješeni pejzaž, Bogom dano to kaštelansko polje koje je bilo najplodnije polje u Dalmaciji. I ovo je, ne volim superlative, ali zaista je ovo najpovijesniji prostor kojeg ima naša obala. Tu je nastao glavni grad rimske Dalmacije koja je bila velika do Save, do današnje Bosne i Hrvatske. Dakle, nije slučajno tu nastala metropola, na tim vratima između ovih planina, Kozjaka i Mosora. Tu zaista počiva hrvatska povijest. Ne volim te fraze i to jeftino hrvatovanje, ali tu je hrvatski narod dobio svoju domovnicu, u Bijaćima i u svetome Jurju nad Sućurcem. Dakle, trebali bismo respektirati taj prostor!
A ja sam svjedok, zadnjih 50 godina, evo sam uspio ostariti i pamtim dobro uništavanje tog prostora, uništavanje plodnog polja, na primjer gradnju aerodroma usred vinograda. Pamtim divlju izgradnju. Što se tad dogodilo? Taj se prostor, ja bih rekao, mi bi tako rekli u Dalmaciji, ingropa se, zamrsio se. I sad se pokušava to riješiti prometno, na bilo koji način.
Ovo što se sad nudi, to vam je, mislim, koliko sam ja informiran, slabo sam informiran u vezi tog tunela, ali vidim kako nastaje jedna nova komunikacija koja će ponovno uništiti ogroman dio polja. Ti današnji tehnokrati koji su zaboravili osjećaj za sveto, oni čak planiraju tu napraviti solarne uređaje koji će rještiti solarni element. I za te solarne uređaje ima mjesta, fala Bogu, ne mora to biti baš u ovom historijskom pejzažu. Tu gdje su još ostatci gajeva, gdje imate ledine na kojima se žuti brnistra. A danas u svijetu postoji tendencija zaštite historijskih pejzaža. Čak i zaštita, na primjer, ovih suhozida u poljima.
Umjesto da razmišljamo o saniranju pejzaža, danas za to postoji cijela struka, potrebno je sanirati je ovaj pejzaž nakon što ga je uništila industrija, a mi ćemo sad i dalje uništavati ove krpe prirode što su ostale od plodnog polja. Ta cesta koja će krivudati, ta cesta od tunela prema magistrali, samo uništava polja, nema toga čemu pridonosi. I to su naši spomenici ljudskog bića. Odnos čovjeka I okoline nije samo biološki fenomen. I sad se, da budem vulgaran, sada se želi deflorirati to brdo. Za mene je to jedno nasilje nad prirodom, jedan bezobrazluk, jedna prepotencija! Nisam stručnjak da bih rekao da li će to pomoći prometu u ovom zagropanom, zamršenom prostoru, u ovoj kaotičnoj konurbaciji koja se pruža bezlično od Marine do Stobreča. Da li bi ovo prometno rješenje ikako pomoglo u toj zakrčenosti, ne znam, ali u svakom slučaju to doživljavam kao jedno nasilje nad prirodom. Nemam riječi koliko to doživljavam grotesknim…
A o ovoj našoj jadnoj Zemlji, pisao sam pred godine i godine da je ta jadna Zemlja umorna od nas. Bušimo je, ona drhturi od ljudskih aktivnosti, a to doživljavam kao jedno nasilje, kao jedno razbojstvo nad prirodom. To nije od jučer, ljudi su jako nasilna bića, agresivna, bez poštovanja svetoga. Ništa im nije sveto. Ne mora biti sveto u smislu tradicionalno-religijskom, iako je i to obitno, nego u smislu da su neke stvari tabu, da jedan gaj pripada svima. A u ovome novome svijetu postoji anarho-kapitalizam, sad je nešto takvo aktualno u Argentini ili u Brazilu, gdje se nemilice siječe Amazona. Režnjevi pluća šume, naših bolesnih pluća, to se reže. Znači, uništava se ova naša jadna Zemlja od režnjeva pluća u Brazilu, pa do Sjevernoga pola, koji nam se otapa.
Zatim su mi najsmješniji ovi današnji turistički djelatnici. Oni shvaćaju globalno zatopljenje, koje se ubrzava, kao produženje sezone. Kao da ne znaju što to znači kada uslijed klimatskih promjena čak I jedna golfska struja može promjeniti svoj tok I da klima može postati nepodnošljiva. Njima, kao da se ne događa ništa. A događa se! Na lokalnom nivou I svugdje u svijetu, jedan bezobrazluk i nepoštivanje te Majke Zemlje! Možda ovo zvuči poganski što govoim o Majci Zemlji, ali nažalost, tako je.
Nekada su neki su govorili da se Zemlja kao kugla ponaša zaštitnički, kao kvočka. Znači, da se brine o nama. Ali, ni ona nije toliko tolerantna da bi podnijela sve naše ludosti i sve to nepoštovanje Zemlje kao Zemlje, života kao života. Ima ljudi koji mrze život, koji mrze instinktivno. Još uvijek se nadam se da neće pobijediti taj instinkt, nego da će pobijediti instikt života i da ćemo poštovati malo više tu našu Majku Geu, koja se sve do sada brinula o nama. “
Foto: GI
