POLEMIKA SE NASTAVLJA…Nakon što je 21. ožujka nekadašnji kaštelanski moćnik Mate Barišin dobio cijelu stranicu i pol u Slobodnoj Dalmaciji za svoju priču o komunističkom “raju“, a današnjem “paklu“, u kojoj govori i o meni, u Tribini SD od 8. travnja ide dalje. Ono što je nisko i mizerno za jednog bivšeg predsjednika kaštelanske općine, jest da u raspravi u nedostatku argumenata dira u obitelj, no prije svega moram odgovoriti na neistine kojima se služi…
1. Neistina je da sam kao predsjednik Županijske skupštine ''potpisao'' pristanak za prijelaz DC-a na petrol-koks. Istina je da tada nisam bio njen predsjednik, niti sam zbog stručnog kongresa nazočio toj 34. sjednici od 19.prosinca 2000. g. (provjerljivo u županijskom arhivu!).
2. Nisam zataškavao nalaze o onečišćenju iz Željezare, jer podaci za 2008.g. nisu bili ni obrađeni u Zavodu za javno zdravstvo. Čim smo ih dobili, objavili smo ih na konferenciji za tisak (provjerljivo u Zavodu!).
3. Neistina je da vodeći ljudi u općini, i ja među njima, nisu pokušali zadržati sud u Kaštelima. Zapravo smo ga i sačuvali, samo se ne titulira kao kaštelanski, nego splitski.
4. Neistina je da je nacionalizacija donjokaštelanske zemlje bila ''kap koja je prelila čašu'', pri odvajanju Kaštela iz Splita, jer se dobro sjećam panike i gotovo pobune u Donjim Kaštelima, koju su vodili kaštelanski drugovi i zagovaratelji nacionalizacije, ali tuđih zemalja, jer nisu skočili kad je Splićanima, Solinjanima, Sućuranima i Gomiličanima nacionaliziralo zemlju, nego tek kad je njima ,,došlo do grla''?
O jedinstvu tadašnjih kaštelanskih odbornika i glasovanju unutar splitske općine, informacije sam dobio od njih samih pa neka se sami dogovore što je istina. Uostalom Kaštela su imala općinu, oni u tadašnjoj vlasti su je utopili u Split i kasnije vadili iz Splita! Dirljiva je i Barišinova ljubav spram Jakši Miličiću, koji je doveo Željezaru u Sućurac, a ne u Barišinov vinograd. Zahvalan sam mu i ja što nije uspio ugurati još i maksi-željezaru i koksaru, jer se ne bi znalo je li željezara u Sućurcu ili obrnuto.
Još od devedesetih Barišin mi predbacuje politički angažman u HDZ-u. Njemu su i SDP-ovci bili mlaki, jer su “pristali na demokraciju“, kada smo svi zajedno bili na bojišnici. Tada je govorio, a i sad ponavlja, da sam ''izdao“ očeve ideale jer sm primao ''stipendiju'', (čak i tzv. Titovu!?), imao ''zaposlenje'', ''specijalizaciju''. Njemu i njemu sličnima na znanje iznosim da niti moj otac, a ni cijela moja obitelj nije nikada bila Barišinovih ideala. Koja je alternativa bila devedesetih? Boriti se za Šuvarovu Jugoslaviju ili Miloševićevu Srboslaviju ili neovisnu Hrvatsku? Koje to ideale zastupa Barišin? I za što se to Barišin borio? U onom ratu ni za što (bio mlad), u ovom ni za što (bio star), Čekao je rezultat! Između ta dva rata se borio za komunističke fotelje, a sada za njih traži nagrade. Moj otac HSS-ovac, od 1943. se borio protiv okupatora u Dalmaciji (ma tko to bio!), što je u to vrijeme bio pravilan izbor. Takvih je bilo više od 95 posto, a samo je mali dio bio srpolikih ''ideala'', koji su nas i odveli u boljševička polja “blagostanja“ i poslije rata ih dobro pognjojili.
Ni moj otac, niti ja nismo nikada bili u tada jedinoj mogućoj partiji. Nismo uživali nikakve povlastice, nego živjeli od svog truda. Zato je otac poslije onog rata i orao tuđa polja, zidario i još štošta, žrtvujući se za obitelj. Kad je 1968. u pedesettrećoj godini umro kao čuvar u stražarnici Jugovinila (od infarkta srca, a možda i od trovanja ugljičnim monoksidom?), meni i sestri nisu htjeli dati stipendiju, propisanu za djecu čiji je roditelj umro na radnom mjestu, jer su mu ''bila tri popa na sprovodu''. Ipak, zahvaljujući razumnijim, najviše gosp. Pavi Šiškovu, dobio sam dvoipolgodišnju stipendiju, u zamjenu za mrtvog oca. Barišinu sam već davno rekao, da to nisu bili komunistički novci, nego novci hrvatskoga naroda, pa i mojega oca. S vrlo simboličnom jugovinilskom stipendijom, na polovici studija, nisam se mogao školovati, pa sam tada digao studentski kredit, a majka je iznajmljivala obiteljsku kuću podstanarima. Sve što sam postigao bilo je roditeljskim i vlastitim teškim trudom, te kreditima koje i danas vraćam. Nikada nisam dobio besplatni stan kao drugi, niti od one niti ove države, iako sam u obje imao formalno pravo! (Sve provjerljivo!). To što sam bio u školi rezervnih sanitetskih oficira, je bilo pravilo za gotovo sve liječnike, ali isto tako nisam htio podići rezervni čin koji mi je kao liječniku dodijeljen nakon izlaska iz vojske, što tada nije bilo bezazleno. Čudi me kako mi nije prigovorio da sam bio i u ''pionirima malenim''? Kako to da se nije sjetio da sam bio član incijativnog odbora Matice Hrvatske iz 1971. godine u Kaštelima?
I za kraj, druže Mate, ne gurajte mene i moje u vaše ideološke kalupe. Naši ideali bili su oduvijek hrvatski, a vaši boljševički (u vašu poštenu obitelj se ne diram!). O njima rječito svjedoči i vaše pozivanje na “časnog i dosljednog Šuvara“ – simbola nikad prevladanog staljinizma vaše Partije - u čiji ste SRP ušli, jer vam je i SDP bio “politička kamilica“. Prelistajte malo i Slobodnu iz njenog “najslavnijeg razdoblja“, pa će te se sjetiti, i vi i mnogi zaboravni, kako je 4. svibnja 1991. taj isti Šuvar – dok je na naslovnici bila vijest o masakru 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu - u tekstu “Josip Broz, živ i mrtav“ pisao kako je “demokratska klima u Beogradu bolja nego u Zagrebu“. Ismijavao Tuđmana i Stepinca i pozivao sve “časne Jugoslavene“ na ustanak protiv hrvatskoj vlasti! Dok je Hrvatska visjela o koncu, a njen demokratski izabrani predsjednik očekivao državni udar zločinačke jugoarmade, vaš dr. Stipe zazivao je Lenjina, Mao Zedonga, Fidela Castra i sve “od Soče i Vardara, od Dragaša do Horgoša, od Drave do Jadrana“ u obranu jugokomunizma! Govorili ste da ste dobar čovjek i da niste nikome nanijeli zla. Ja Vam uistinu vjerujem, ali pomirite se više s činjenicom da je Vaše političko doba nepovratno prošlo. Jugoslavija je prošlost! I Vaša nekadašnja partija se demokratizirala, samo ste vi ostali na braniku propalih totalitarnih simbola.
Predbacujete mi što sam devedesetih godina sudjelovao u ''pinkici vlasti'' (nota bene: hrvatskoj i demokratskoj, a ne vašoj i Šuvarovoj jugokomunističko-totalitarnoj). Da su pobijedili jugokomunisti značilo bi to stati pred dobro znani stroj. Srp i čekić su pošteni težački alati, ali su ih dobro poznati ''idealisti'', s učinkom koji i danas zorno izlazi na površinu iz slovenskih i inih jama, obojali u (krvavo) crvenu boju, kakva se rabi još samo u Sjevernoj Koreji...
S ovim bih završio ovu žalosnu prepisku s Matom Barišinom, uz najbolje želje za njegovo zdravlje, želeći mu svako dobro.
Prof. dr.sc. Mihovil Biočić
Predsjednik gradskog vijeća Kaštela
Kaštela, 15. travnja, 2009.
