Projekt Hrvatskih cesta "Novi ulaz u Split" koji je započeo bušenjem tunela, a planira se nastaviti dvotračnom cestom s nadvožnjacima niz južne padine Kozjaka izazvao je pravu bunu među stanovnicima Kaštela. Na potezu kojim planira proći cesta nalazi se kaštelansko polje, odnosno brojna privatna zemljišta s nasadima vinograda, maslina i drugih kultura tipičnih za ovaj kraj. Neki od njih se bave ekološkom poljoprivredom, a kako će na njih utjecati ovaj projekt porazgovarali smo s Ivanom Vicencom Pensom, cijenjenim kaštelanskim ekološkim poljoprivrednikom, maslinarom i uljarom koji se desetljećima kroz brojne udruge i inicijative bori za održiviji razvoj kaštelanskog područja.
- Mi smo kao familija na neki način bili prokleti sa zemljom i cijeli život smo se njome bavili, svi naši su nas zadužili da to ne radimo radi sebe nego zbog onih koji dolaze. Volim reći da naše ljude poljoprivreda tetovira, jer ona je nešto što nas hrani, kako doslovno tako i u samopouzdanju, da znamo tko smo i za što smo sposobni jer je to rad koji je vidljiv, mjerljiv. Poljoprivrednik je inače miroljubac, čovjek koji uživa u prirodi i živi s njom, život mu je obilježen godišnjim dobima, ravna se prema radovima u polju. Ali kad netko to želi uništiti, ne da će se boriti, nego ta osoba automatski postaje neprijatelj – objašnjava stav kaštelanskih poljoprivrednika prema investitorima ovoga projekta.
Kaštelani negoduju jer se najavljuju izvlaštenja, a nitko od njih do danas nije dobio obavijest niti koja će zemljišta biti zahvaćena. Isto je i s Pensom. Zvuči nevjerojatno, ali sve informacije koje ima o projektu dobio je s YouTube-a.
- Nije bilo nikakve komunikacije prema nama od strane Hrvatskih cesta ili bilo koga, jedino što imam je onaj video koji su Hrvatske ceste objavile. I na njemu vidim da je plan da nadvožnjak ide iznad moje zemlje u Lukšićkom gaju. Ucrtali su i neki novi put, iako već postoji put na tom dijelu, ali ovo ga ne prati, već ponovno kida zemlje. Točno ispod vijadukta prolazi i potok Tobolčina s pitkom vodom koji navodnjava dio polja sve do obale, a i Botanički vrt. Zamislite da se te jame upojnice s raznim mazutima i solima prelijevaju u taj potok - govori Pensa. Ni on, kao i brojni drugi stanovnici Kaštela, ne vidi smisao ovog zahvata.
Kako da zaštitim svoj rad, da to i dalje može biti ekološka poljoprivreda
- Ja razumijem da je to radila struka koja prati padove, kretanje terena i slično da se uklopi cesta, ali tu se glavna stvar zaobišla, a to je da je ta zemlja prevrijedna, njezino uništavanje bi trebao biti dovoljan razlog da se odustane od projekta. Mene osobno zanima i kako da ja zaštitim svoj rad, da to i dalje može biti ekološka poljoprivreda? Ja to ne radim samo radi sebe ili svojih kupaca, već da to bude obnovljivo i da ne bi negativno utjecao na okoliš. Je li to uzeto u obzir u studiji o utjecaju na okoliš, vrijedi li moj rad više od te nepotrebne ceste? - pita se ovaj inženjer agronomije napominjući da Kaštela već imaju izlaz na autocestu i to dva, preko Planog i Dugopolja.
Baš kao i svaki Kaštelanin s kojim smo popričali o ovom projektu dotaknuo se i tragikomičnog predstavljanja geodetskog elaborata na klupi u Kambelovcu. Nije imao ni priliku smijati se, kaže, jer su pozvani isključivo Kambelovčani.
– Iako na tom potezu ima zemalja svih Kaštelana, Lukšićani nisu dobili nikakav poziv, ali želim istaknuti da mi u Lukšiću imamo još ljepšu mrtvačnicu, ima dvoja vrata i veću površinu, pa i veliki parking. A nisu nam ni klupe loše - govori kroz smijeh.
Kroz život je Pensa više puta svjedočio kako projekti u startu nazivani progresom utječu na kvalitetu života svih stanovnika Kaštela, poglavito poljoprivrednika.
- Odrastao sam u Kaštelima osamdesetih i sjećam se perioda kad nije bilo maslina zbog industrije i onda kad su ponovno počele rađati. I kao djeca smo pričali kako bi bilo super da nema industrije, da nam more nije crvene boje. To je bilo ogromno zagađenje i na jedan način nas je to i vodilo da smo danas u ekološkoj poljoprivredi, da guramo ljude u ekološku proizvodnju. I sad kad radiš nešto što je održivo, poput zemlje koja se može iznova i iznova upotrebljavati, od čega hraniš svoju obitelj, pa ti netko preko toga želi probiti cestu... Ja razumijem bijes naroda. Ne znam kako oni koji to rade mirno spavaju kad znaju da će proći kroz nečije obiteljsko blago i trud. To neće ostati hladno, to će opet ostati na djeci - upozorava ovaj Kaštelanin.
I onda se narod borio za kvalitetnije sutra, a neki od tada najglasnijih aktivista, danas su se našli na drugoj strani.
- Kaštela su bila najzagađenije područje u Jugoslaviji. I u toj bitci protiv zagađivača je bio i Ante Sanader koji je s drugim građanima kroz inicijativu Lijepa naša Kaštela dizao ljude i borio se. On je iznikao upravo iz ekološkog pokreta koji se borio protiv devastacije Kaštela. Ja razumijem da se želi napredak i da se sada i ta cesta pokazuje kao nekakav progres, ali ne preko tuđih truda. Kod nas je pravilo da ne hodam preko frezanoga, a ne probijati cestu – odmahuje glavom.
Pretrpila su Kaštela i puno gore, prisjeća se, a njega kao agronoma posebno boli uništavanje plodnih polja.
- I kaštelanski aerodrom je prešao preko visokovrijednog poljoprivrednog zemljišta Kaštelanskih staklenika koje je imalo 300 sunčanih dana godišnje. To je jedan od najpogodnijih položaja za uzgoj kultura, još ima i vodu iz bušotina. To nisam vjerovao da ću doživjeti kao agronom, da netko bagerom razbija staklenike na zemlji te kvalitete. Da se razumijemo, nije kriv bagerist već onaj koji mu je dao takav zadatak. I onda su asfaltirali tu zemlju s pomiješanim staklom. To je, blago zvuči kad kažeš ekocid, to je baš mržnja.
Hrana glavni resurs budućnosti
Pogledajte Kineze, oni danas uklanjaju tvornice i sade masline, voćne kulture, gomilu novca ulažu u poljoprivredu, jer su shvatili da je hrana glavni resurs budućnosti - govori.
Na savjest poziva sve građane, pa i njihova predstavnika gradonačelnika Kaštela Denisa Ivanovića.
- U ovom trenutku stvarno postoji jedna skupina ljudi koje bi trebalo zaštiti po onoj "Prkos moćnome, zaštita slabome", a to su ljudi koji žive od svog rada i uzgajaju na svome zemljištu. Pokojni otac ako mi je nešto usadio, to je ono što se ja trudim usaditi svojim sinovima, osjećaj za pravdu. Dobijemo alergiju kad se na bilo koji način nekoga ugnjetava. Empatija Kaštelana je jako vidljiva po ovom pitanju i vjerujem da ćemo se zajedno s ovim izboriti. Što se gradonačelnika tiče, ako on zastupa grad Kaštela i njegove građane, onda treba zastupati i njihove interese, misliti što je najbolje za njih. Morao bi barem osigurati da postoji razgovor između investitora i građana koji su zahvaćeni ovim projektom. Građani se zapravo uopće ne bi smjeli ovim baviti, već raditi na svojim zemljama i privređivati, a on je taj koji bi ih trebao zastupati - poručuje Pensa.
Uvjeren je da će glas građana naposljetku ipak prevagnuti.
- Ako se ljudi pobune, kao što su se pobunili i protiv industrije kad ih je predvodio i Ante Sanader, nadam se da će se tunel i cesta ponovno razmotriti i uvažiti glasovi građana koji tu žive. I da se neće gledati je li netko crn, bijel, žut. Najlakše je reći da je netko politički opredijeljen, ali ovo najmanje veze ima s političkim strankama, ovo je vezano za goli opstanak domaćeg čovjeka. Kaštela su dala svoju žrtvu i u komunizmu i u ratu, pa i s aerodromom. I stalno nam govore to je progres. Ja mislim da komunizam odavno više ne postoji, možda i postoji u nečijim dušama, ali ne može se nitko ponašati kao da smo u komunizmu, dok god smo živi i dok god stojimo na svojoj zemlji, branit ćemo se – oštro će Ivan Vicenco Pensa.
Foto: Olga Kysliuk / Split Photo Agency