LEĆEVICA - Da je u vrijeme kad je skovana izreka "Lećevici da nije duvana, propala bi za godinu dana", autorima netko pretkazao kako će ovaj tvrdi komad Dalmacije jednog dana možda živjeti od turizma, teško bi u to povjerovali. A ipak, potaknuti izvješćem kaštelanske Turističke zajednice o dvije stotine ostvarenih noćenja u lećevičkom kraju, pronašli smo zametke turizma tamo gdje nam nikad ne bi palo na pamet tražiti. Kuća, seosko gospodarstvo i dvokatni "hotel" obitelji Ante Delića na kraju su sela, ali čuveni su do Italije. Za tamošnje lovce, naime, tek početkom zime počinje i sezona, i taj čas čeka Ante.— Još je pretoplo, ali očekujemo goste početkom studenoga, a sezona traje do početka veljače, kad se obližnjim lovištima Ljubeč i Biluš razlete šljuke, bene. To je jedino što ih zanima, a kako sam i ja lovac, tako znam što im treba. Počeli smo prije nekoliko godina tako što su nam dolazili kao prijatelji, pa oni dovode druge i učas smo imali potrebu urediti mjesto gdje bi mogli prespavati. Nemamo puno, tri sobe sa po dva ležaja, ali na koncu smo sezonu završili s dvjesto noćenja, što je za naše prilike odlično. No, da bi naša obitelj mogla od ovoga živjeti, trebali bismo imati dvostruko više — objašnjava Delić, požalivši se kako mu zakoni baš ne idu na ruku, jer svojim gostima ne može pružati nikakve druge usluge osim noćenja.
Oni, naime, smiju prespavati i ništa više. Ako im želi skuhati kavu, Ante bi im trebao dati račun, a namjerava li im ponuditi kakvo jelo, trebao bi zaposliti — kuhara!
— Vidite, tu nastaje problem, jer imamo tako malo gostiju da nam se ne bi isplatilo poslovati kao hotel ili restoran. Noćenje kod nas je 60 kuna, što je zaista pristupačno, ali je šteta da ne možemo iskoristiti i druge prednosti seoskog turizma, poput ekološke prehrane i slično — kaže Delić.
U ostvarenju ideje, osim vlastitih deset prstiju, pomogli su mu županijski poticaji od 75 tisuća kuna, a s tim je sredstvima podigao "hotelić", no zastao je na prvom katu, koji je u cijelosti uredio, dok su na drugoj etaži završeni samo grubi građevinski radovi. To ipak ne smeta njegovim turistima koji dolaze s određenim ciljem i u pravilu su zadovoljni.
— Ljeti nam dođu ljudi iz Zagreba željni odmora i mira. Do mora imaju 18 kilometara, a ovdje im je tišina i svježina, kakvu bi teško mogli naći dolje. Neki čak žele ići sa mnom u polje i vinograd kako bi vidjeli kako se to radi. Zbog njih, dakle, ljetnih gostiju, želio bih se što prije oglasiti na Internetu jer je to sada najbolji način reklamiranja — mišljenja je Ante, kojem u lećevičkom hotelijerstvu pomaže supruga Katija, dvojica sinova i kći.
Zanimljivo je da Lećevica nema gostionice ni restorana, ali ima pseći hotel! Ante je, naime, u dvorištu uredio desetak boksova za lovačke pse svojih gostiju, koji se na friškom zraku mogu do mile volje izlajavati s pet Delićevih ptičara.
Veseli lavež pseće čete dočekao nas je i u obližnjem Radošiću, zanimljivo, također pred zadnjom kućom na seoskom putu, gdje se za turističku budućnost ozbiljno pripremaju Ðirlićevi.
— Prije jedno petnaest godina, dok sam bio lovočuvar, naišao sam na grupu talijanskih lovaca koji nisu imali dozvole, a nisam siguran ni da su znali gdje se točno nalaze. Malo, pomalo, vidio sam da su dobri ljudi, i kroz priču došli smo do moje kuće. Tamo sam ih počastio, ispekao im janje, i tako smo ostali prijatelji do dana današnjega. Oni su dalje o meni govorili svojim prijateljima, i tako su počeli naveliko dolaziti. Kućicu s dvije sobe i šest ležajeva izgradio sam prije četiri godine, a lovcima je toliko lipo ovdje da su počeli dovoditi svoje žene i dicu — kazuje nam Ivan Ðirlić, koji je kao i Delić nezadovoljan državnom potporom ovakvim projektima.
— Najviše me naljutija procjenitelj banke, koji je doša, pogleda izvanka, i procijenija da ovome ne vridi davat više od 40 tisuća kuna jer je na selu. Pa zašto san ih onda zva u pomoć?! Ne mogu bit na moru ako san na selu — veli Ivan.
No, svjesni da se upornost isplati, Ðirlićevi ne odustaju. Namjeravaju podići još apartmana, Ivanova kći Ana Marija Durdov kaže da se spremaju na svom posjedu urediti i mjesto gdje bi ljudi iz grada mogli održavati obiteljska i prijateljska slavlja, dok bi se djeca zabavljala na malom igralištu.
— Gosti nam kažu da im je ovo jedina šansa za potpuno opuštanje, daleko od ukočenosti hotela i prometnih gužvi u mjestima uz more. Čak žale za vremenima dok nismo imali telefon jer je to onda bila prava izolacija. Mislim da možemo, ako ostvarimo sve zamisli, privući u Radošić splitske vikendaše, koji nemaju vikendice, a željni su zabave u prirodi — uvjerena je Ana Marija.
Hoće li hotelijerski pioniri Kaštelanske zagore, kojima sezona počinje u vrijeme kad primorcima završava, uspjeti u svom naumu, ovisit će, jasno, i o sluhu države. No, budu li ih smatrali "selima duvana", nikad sreće. Ni bene im neće pomoći.
