U još jednom izdanju Planinarskih priča, ugostili smo dvojicu članova Hrvatske gorske službe spašavanja, pripadnike kaštelanske ispostave, Bruna Ćapetu i Tomislava Blaževića, koji svojim specijalističkim znanjima iznimno doprinose spašavanju ljudskih života. Statistika kaže da su upravo potražne akcije u posljednje vrijeme najzastupljenije, a kada je o takvim akcijama riječ, najvažnije je vrijeme potrage svesti na minimum, stoga su svi raspoloživi resursi i snage od iznimne važnosti. Bruno je vodič potražnog psa, a Tomislav se bavi kartografijom i upravljanjem bespilotnim letjelicama, a u današnjoj priči ispričat će vam kako su uopće pristupili gorskoj službi, kako su se specijalizirali za ono čime se bave te koliko odricanja i požrtvovnosti iziskuje njihov rad u HGSS-u.
Bruno i Tomislave, dobar vam dan! Prije svega, hvala vam što ste izdvojili svoje vrijeme i odazvali se mom pozivu. Vas dvojicu povezuje štošta, no u svijet GSS-a došli ste iz različitih sredina. Bruno tvoj put je išao od planinarskog vodiča do vodiča potražnog psa?
Tako je, ja sam bio član HPD-a Mosor, a bio sam i planinarski vodič. No, ja se odavno, recimo to tako, bavim psima i u to vrijeme, prije nekih 14, 15 godina, predsjednik Mosora bio je Goran Gabrić i postojala je jedna grupica ljudi, nešto nalik današnjem Projektu 300, i nas bi zvali u slučaju potraga. Sjećam se svoje prve potrage baš na Mosoru, Frane Bebić je imao svog psa Obija. Mene je sve to počelo sve više zanimati, počeo sam ulaziti dublje u priču, a GSS je prepoznao moj potencijal, u smislu da sam prethodno išao na treninge kroz komisiju i tu sam se potvrdio sa svojim znanjem, ušao sam u GSS i kasnije se specijalizirao djelujući kroz K-9 tim.
Je si li već tad imao psa koji je postao potražni pas, ili je on došao tek kasnije?
Ja sam nedugo nakon toga, nabavio psa iz Češke, zvao se Omar, a stanica Split je prepoznala taj potencijal, jer pas i vodič su veliki potencijal. Stanica Split je uvijek bila inovativna u svemu pogotovo u tome, jer dokazano je da su psi rješavali dosta situacija. Nas je u to vrijeme bilo malo, Srećko Gregov, Frane Bebić, zatim kasnije Zvone Kujundžić i ja. Mi smo se počeli razvijati kroz komisiju, na taj način implementirati, rezultati nisu izostali. Taj pas je kasnije imao povredu, poslije je prebačen na jedan drugi način potraga, mantrail, to je manje invazivan način.
Bruno Ćapeta i Omar
Tomislave, tvoja priča o ulasku u GSS je nešto drugačija?
Ja sam tada radio u Civilnoj zaštiti na prostornim podacima, aplikacijama, kartama. To se skraćeno zove GIS. Živio sam u Zagrebu, a 2013. sam se preselio u Split. Imao sam veliku volju i želju da svoje znanje iz područja prostornih podataka i analiza, stavim u službu spašavanja i tad sam dobio broj od kolege iz GSS-a Dalibora Bjelića, koji se bavi potragama i kartografijom. Tako sam se javio Dabi, tad je već postojala ispostava Kaštela i postojali su vanjski suradnici, on me spojio s Grgom Puljasom koji je bio voditelj ispostave i Grgo me stavio na listu vanjskih suradnika.
Obojica ste u svojim specijalizacijama i instruktori. Ti Bruno sudjeluješ u edukacijama K-9 timova?
Deset godina sam vodio K9 sekciju koja je iznjedrila puno dobrih i licenciranih vodiča pasa. Išao sam i na policijske akademije, implementirati to nekim policijskim postajama, kako bi i oni znali da mi imamo taj resurs koji su objeručke prihvatili, tako da smo jako dobro surađivali, surađujemo i danas, pogotovo kada su u pitanju potrage i ne samo s njima nego sa svim žurnim službama. Te resurse itekako prepoznaju naši dobri voditelji potraga, među koje bih uvrstio i Tomu Blaževića. Recimo u nekim potragama, kako se ne bi opteretile ljudske snage, pogotovo ako je vrijeme kada su svi na poslu, oni prvo pozovu nas koji imamo ta takozvana specijalistička znanja, psi, dronovi… pozovu nas i kažu recimo, imate pola sata, odradite, odredite smjer kretanja nestale osobe i probajte je pronaći. Ukoliko to ne poluči uspjeh, tada se diže cijela stanica. Naravno, u sve to ulazi mnogo drugih faktora, o kome se radi, je li dijete u pitanju, kad je osoba nestala i tako...
Nakon Omara, stigla je Elza. Koliko vas dvoje provodite vremena u treningu?
Taj pas je zapravo član obitelji koji je 24 sata dnevno s nama. Njegova obuka počne onog trenutka kada dođe u kuću svog vodiča. Njihova starost bude negdje od 8 do 10 tjedana i s njim se počinje intenzivno raditi; na socijalizaciji, na izgradnji njegovog karaktera, stvaranju povjerenja u ljude, općenito povezivanju s ljudima. Poslije ide habituacija, odnosno otpornost psa na aute, motore, vodimo ga po robnim kućama, po parkiralištima, da u blizini njega rade bageri, ulaze u helikoptere. Na sve te situacije pas se mora naviknuti da bi uopće ostao u službi jer tako će kasnije u radu imati bolji fokus. Inače postoje mantrail psi i airsceant psi, a Elza je airsceant, ali će biti dualni pa će raditi oboje. Mantrail je pas koji radi specifični trag i traži određenu osobu, a airsceant pas pretražuje područje i traži bilo koju osobu na tom području.
Bruno Ćapeta i Elza
Postoje li određene pasmine koje se treniraju?
Većina nas imamo barem dva psa; kućnog ljubimca i potražnog psa. Što se pasmina tiče, najboljima su se pokazali čistokrvni psi, karakterno i kvalitetom zadovoljavaju tražene predispozicije. S takvim psima nama je lakše raditi. Sve su to više-manje ovčarske pasmine, i kriterij izbora ne može biti vidi ga, krasan je, vidi ga što je lijep. Ne! Nama nije važno kako pas izgleda, važno nam je da spasi nečiji život. Mi iz instruktorskog kadra pomažemo u odabiru psa, procijenimo koji je dobar, a koji nije, jer događa se da novi vlasnici pasa dođu i onda pokažu na psa koji se zavukao tamo jadan, tužno gleda. Ali taj pas nije dobar za potrage, on je plah, plašljiv i problem je poslije.
Što su po tebi najveći izazovi kada je u pitanju obuka potražnih timova?
Ono što se pokazuje kao problem je to što je teže naći osobe koje će žrtvovati svoje vrijeme, lakše je pronaći dobrog psa. Dosta mladih ljudi krene, međutim životne okolnosti se mijenjaju i iz nekog razloga oni ne mogu nastaviti, i onda taj pas dođe u drugu sredinu, manje se s njim radi, drugačije se ponaša. Nama je cilj motivirati nove mlade ljude da nam se pridruže, e sad hoće li to biti iz planinarskih krugova ili nešto drugo, važno je svakako da budu ljudi motivirani. U zadnje vrijeme dosta surađujemo s kinološkim udrugama, tu nam je bazen kvalitetnih ljudi, za koje sigurno znamo da vole pse i da godinama rade s njima, tako da mi to njihovo znanje i rad preusmjerimo prema našim potrebama, odnosno za potražne akcije u gorskoj službi spašavanja.
Koliko ljudi na terenu mijenja jedan pas?
Ovisi kakav je teren. Kažu da jedan potražni pas mijenja 20-30 ljudi, to je možda moguće u Slavoniji, međutim kod nas ovdje u Dalmaciji gdje je krševit teren, možda 10 do 15 ljudi. Jako bitan faktor je tu i temperatura, radi gibanja mirisa i naravno vrijeme.
Za pretragu kakvih područja se sve pas obučava?
Imamo tečajeve za lavine, ruševine, zatim imat ćemo sad u 6. mjesec tečaj u kojem će pas s broda tražiti potopljeno tijelo, pretrage šuma. Rekli smo prije toga pas mora položiti poslušnost zatim airsceant. To će biti zapravo osnovni tečajevi i na to će se nadograđivati ove specijalizacije. A kada je u pitanju vodič psa, on prvo mora položiti osnovni GSS tečaj i prvu pomoć, a onda nakon što 6 mjeseci bude markirant, polaže i za markiranta i tek onda dolazi potražni pas.
Tomislave, i ti djeluješ kao instruktor na raznim tečajevima usko vezanim za potrage. O Projektu 300 već smo pisali, a u tijeku je obuka druge generacije projekta koju upravo ti vodiš. Kako napredujete?
Istina, iznimno mi je drago kada svoje znanje mogu prenositi na druge. Nedavno sam postao spašavatelj, konkretno za zimske tehnike spašavanja, a preuzeo sam i ulogu voditelja druge generacije Projekta 300. Ja već odavno i zagovaram da se služba mora više otvoriti prema različitim profilima ljudi i doprijeti do bilo koga tko je voljan dati svoje vrijeme da bi se spasili ljudski životi, u konačnici da bismo ljude koje tražimo što brže i našli, a upravo na tome počiva Projekt 300. Ja inače jako puno vremena ulažem u edukaciju ljudi, jer mislim da je nama u službi osim spašavanja ljudskog života, edukacija mladih kadrova od iznimne važnosti. Oduvijek se krećem u tom dijelu educiranja ljudi, tako da mi je ovo voditelj druge generacije baš ono što ja volim raditi. Ove godine imamo dvadeset i jednog polaznika. U svemu mi pomaže kolega Duje Dražin koji je moj zamjenik. Voditelj ispostave Jurica Čatipović, dao nam je povjerenje da te ljude do ljeta i obučimo da bi mogli sudjelovati u akcijama.
Stanica Split, s tobom na čelu je razvila GIS aplikaciju koja uvelike pomaže u potražnim akcijama. Ispričaj nam o čemu se tu radi.
Nakon što sam počeo ići na potražne akcije, vidio sam kako to sve izgleda i onda smo krenuli u razvijanje jednog sustava koji je podrška u potražnim akcijama. On služi za evidenciju, analize, printanje karata, vizualizaciju, upravljanje, uređivanje i analiziranje geopodataka, a zove se QGIS. Nadograđen je specijalnim alatima koji su potrebni u potragama. To je izvjesna inovacija, jer vrlo malo organizacija se bave potragama, tako da takvih softvera ima jako malo na tržištu.
Ti stojiš i iza mobilne aplikacije koja se koristi u potražnim akcijama, riječ je o HGSS SAR Trackeru?
Ja sam došao na tu ideju, pa sam našao ljude koji će to realizirati. Stanica Split je to realizirala na način da nam je FESB izišao u susret, stupili smo u kontakt s profesorom Sikorom, ja sam mu iznio ideju, a on je pronašao dva studenta koji su bili zainteresirani za to, i onda su oni prema našim uputama napravili prvu verziju aplikacije. U to vrijeme ta aplikacija bila je prerevolucionarna za nas i nije naišla na odobravanje, stoga smo nešto kasnije, uložili još u razvoj aplikacije i napravili je da je dostupna na Google play storeu. I mi kao služba smo se počeli više baviti potragama i razmišljati kako postati što efikasniji, a povećao se i krug ljudi koji se bavi potragama, tako da se povećao i krug korisnika aplikacije. Sad se nju koristi u svim potražnim akcijama, tako da mi ljude tragače na terenu putem aplikacije možemo pratiti u realnom vremenu, a onda te sve prikupljene podatke u stvarnom vremenu možemo i analizirati, tako da puno smo podigli efikasnost rada u potražnim akcijama. Aplikaciju može koristiti svatko, može se koristiti i tijekom planinarenja recimo.
Tomislave ti si i pilot bespilotnih sustava?
Dronovima sam se krenuo baviti kroz službu, prvi put sam s njima došao u doticaj nekoliko godina nakon što sam ušao u GSS. Nastavio sam se s tim baviti i danas sam instruktor za bespilotne sustave i obučavam nove generacije rukovatelja bespilotnih letjelica. Pretraživanje područja pomoću drona može puno pomoći, no ne uvijek. Često mi kažemo da dok tu nije ljudska noga ugazila mi to ne smatramo pretraženim područjem. S dronom mi preletimo vrlo brzo veliko područje, ali opet ciljamo na to da pošaljemo zemaljsku ekipu.
Utvrdili smo da su potrage postale veliki dio službe, a to je dovelo i do promjene koncepta osnovnog tečaja koji se prolazi po ulasku u GSS?
Osnovni tečaj, koji polažu svi po ulasku u svoju stanicu, bio je koncipiran u dva dijela; potrage i spašavanje na kosini, međutim od ove godine, koncepcija osnovnog tečaja je promijenjena i tiče se isključivo potraga. Služba je uvidjela da su potražne akcije ono čega najviše imamo, ono na što najviše sati potrošimo i nešto što traje iznimno dugo, i tjedan i dva, i troši se dosta resursa. Tako da smo išli na to da stavimo naglasak na potrage. S tim tečajem želimo naučiti ljude kako tražiti na terenu kako bi bili što efikasniji.
Budući da je prva generacija Projekta iza vas, a po uzoru na nju s njim su krenule i sve ostale ispostave, možete li već sad procijeniti kolika je uspješnost samog Projekta?
Tomislav: Ako mene pitaš, makar i jednu osobu koju dobijemo i koja želi dati svoje vrijeme i koja ima nekakva specijalna znanja, mislim da je to uspjeh. Iz prve generacije je tu izniklo par vrhunskih ljudi i kad bi u drugoj generaciji bilo kao i u prvoj ja bih bio prezadovoljan.
Bruno: Ja bih nadodao da su Kaštela, odnosno kaštelanski bazen skupa s Trogirom, jedan veliki rasadnik talenata i požrtvovnih ljudi za koje bi šteta bila da se ne uključe. Ima ih dosta, ali vidim da ih može biti još i više. Baš kroz ovakve projekte izađu jako kvalitetni ljudi, a tu si i tri planinarska društva.
Pitanje za obojicu. Što vas motivira za sudjelovanje u akcijama? Ostavljate li sve i krećete na poziv? Kako to izgleda?
Bruno: Jedan naš kolega iz Dubrovnika je jednom rekao, netko voli igrati na karte, netko na balote, netko ići u ribe, a ja volim ići spašavat ljude, i to ti je tako. To je jednostavno strast gdje tebi bude okidač svaki alarm. To postane način života. Meni je to tako da mi je GSS postao kao posao, a posao kao hobi.
Tomislav: Ja pokušavam balansirati između familije i GSS-a, imam i troje male djece. Moja supruga je odlična, puna je razumijevanja, podržava me maksimalno, međutim dogode se situacije da iako bih htio ići na akciju, ne uspijem svaki put organizirat se uz sve obveze. A zašto idem u akcije? Idem zato što nema ljepšeg osjećaja nego kad ti na kraju nekoga spasiš i nakon toga svi sjednemo i euforično razgovaramo, totalno smo ispunjeni, dođeš kući sretan jer si spasio život.
Postoji li neka potražna akcija koju posebno pamtite?
Tomislav: Pamtim jednu akciju, evo sad se možemo nasmijati. Krenuli smo Duje Dražin, njegov pas i ja, i kako sam ja smetao njegovom psu, razdvojili smo se. Krenem ja putem između područja koji pretražuje Duje i područja koji pretražuju vatrogasci. I ide tu čovjek, zimsko je doba, nosi kapu, jaketa zakopčana do nosa, vide mu se samo oči. Ja taman da ću upitat je li vidio osobu koju tražimo, on meni kaže „Mene tražiš“, ja ga upitam „Što“, a on meni „Mene tražiš“. Ja sam ga potom pitao je li on taj i taj, on je rekao da je, pitao sam ga hoće li poći sa mnom, on rekao da hoće i tako smo ga pronašli.
Što biste vi poručili čitateljima koji se eventualno žele priključiti GSS-u, odnosno nekoj od ovih specijalizacija?
Bruno: Meni je cilj da nam se mladi ljudi priključe. Meni je GSS omogućio izvrsne seminare i tečajeve i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u Austriji s američkim instruktorima za mantrail, i ja bih rado sad to prenio na nove ljude. Isto tako kada razmišljam o takvoj budućnosti onda razmišljam o kvalitetnim ljudima koji će nadograđivati postojeća znanja, jer nisu ista učenja danas i prije 10 godina, tehnologija je jako napredovala i ovdje. Jure i Grgo su uistinu imali hrabrosti za pokrenuti Projekt 300 i sad vidimo da to sve donosi velike rezultate, stoga pozivamo i nove ljude da se priključe.
Tomislav: Moj fokus će uvijek biti potrage, kartografija, dronovi, i naravno edukacije novih kadrova. Vjerujem da postoje ljudi koji bi se bavili isključivo i samo s tim. Ja ću rado i dalje prenositi znanja koja imam, a Projekt 300 će nadam se nastaviti i iduću godinu, stoga se nadam se će nam se svi oni koji nisu, a željeli bi, priključiti i svojim postojećim znanjima, ali i onim koje će tek steći, pridonijeti uspješnostima potražnih akcija i spašavanju ljudskih života.
Pozdravljamo vas, do neke iduće Planinarske priče!
Foto: Ivana Topić / Privatna arhiva