U današnjem izdanju Planinarskih priča ispričat ću vam našu priču o Mosorskom planinarskom putu. Od ideje do realizacije. Od onoga kako smo ga zamišljale, do onoga kakav stvarno jest. Moja prijateljica Ivana Perica i ja, odvažile smo se „prošetati“ Mosorom. Od Klisa do Gata. U dva dana. Evo kako nam je bilo.
Mosorski planinarski put obilaznica je koju je osmislio velikan planinarstva na našim prostorima, speleolog, alpinist, gorski spašavatelj i instruktor, pokojni Goran Gabrić, a u djelo ju je sproveo, njegov kolega iz Mosora, instruktor i visokogorac, Denis Vranješ Vinči. Ovom obilaznicom spojene su sve važnije točke krševite planine Mosor, koja danoćno bdije nad područjem od Kliških vrata do Omiša.
Ivana Perica i Snježana Plazonja
Kroz život upoznaš mnoge ljude, neki samo prođu, neki se zadrže, no neki postanu oni ljudi s kojima bi mogao i na kraj svijeta. Jedna od takvih je Ivana Perica, žena s kojom dijelim strast o planinarstvu, s kojom rado organiziram izlete i druge aktivnosti i događaje u našoj Malačkoj i žena s kojom sam se odvažila prošlog vikenda prijeći Mosorski planinarski put. Iako zimsko vrijeme nije preporučljivo za prelazak obilaznice zbog kraćeg dana, mi smo odlučile iskoristiti ove neuobičajeno sunčane zimske dane i suočiti se s izazovima Mosora.
Obilaznica počinje u Klisu, točnije u selu Mihovilovići te stjenovitom stazom vodi do prve kontrole točke, Debelo brdo. Tek smo došle do prve točke, a već smo osjetile snagu Mosora i dobro se zapuhale nakon preko tri sata duge dionice, stoga smo na 1044 m, uz jedan od najljepših pogleda na Solin, Split, Kaštelanski zaljev i Kozjak napravile kraću pauzu i nastavile prema Kunjevodu.
Odmah podno Debelog brda, staza se razdvaja i pita vas kuda ćete poći. Mi naravno, odabiremo slijediti MPP i gaziti prema našoj drugoj kontrolnoj točki. Iako piše da do nje treba jedan sat, nama je trebalo nešto duže, a staza prepuna škrapa nije previše pomogla našim nogama.
Nakon nekih sat i pol vremena stigle smo do markacije koja upućuje na to da se Kunjevod nalazi iza nas, što je značilo da smo tu kontrolnu točku prošle, a da je nismo ni primjetile.
Odlučne u tome da se ne vraćamo natrag niti metar, nastavljamo prema Ljubljanu.
Na proplanku podno vrha radimo pauzu, iza nas je već 5 sati hoda, a pogled na Ljubljan nas ne ohrabruje, stoga biramo češće gledati iza sebe, kako bi nas pogled na do sad prijeđeno odnio do Ljubljana.
Oko 15 sati stižemo na Ljubljan, krševiti vrh s kojim završava greben Velikog Kabla na zapadnoj strani, smješten na 1262 m. Budući da nam je do ove treće kontrolne točke trebalo duže vremena nego li smo planirale, bilo je vrijeme da odlučimo hoćemo li nastaviti dalje i spustiti se na dom u noći ili se odavde odmah spustiti na dom i time prekinuti naš pohod.
Odlučujemo, naravno da nastavljamo i hitrim koracima grabimo prema Vicku. Do ovog deseterokutnog skloništa stižemo za oko sat vremena te tu radimo pauzu uz kavu. Sunce već polako tone iza mora, nad Ljuvač su se spustili oblaci, koji su, kako su nam poslije u domu prepričali, dobro prepali dežurne i domare, a mi nastavljamo prema posljednje dvije točke današnjeg dana.
Četvrta je Ljubirna, koja se nalazi odmah iza Vickovog stupa, a nakon sat vremena ugledale smo i masivni križ, simbol najvišeg mosorskog vrha, Velikog Kabla, smještenog na 1339 m. Nebom su se sad već razlile narančaste i crvene nijanse, stoga bez dodatnih stanki krećemo prema domu Umberto Girometta, našoj šestoj kontrolnoj točki.
Poprilično strmom stazom, sad već u potpunom mraku, osvijetljene jedino svjetlima naših čeonih lampi, oko 19 sati stižemo na dom gdje nas dočekuju Špiro, Čiki, Matea i Đirla. Iako smo poprilično umorne, euforično im prepričavamo naš današnji dan, ali i to kako nismo sigurne hoćemo li nastaviti sutra, no oni nas hrabre i kad shvatimo da je teži dan iza nas, odlučujemo ranije na odmor i u cik zore nastaviti.
Noćenje u domu Umberto Girometta uvijek je ugodno, dom je opskrbljen, uredan, čist, a za članove HPS-a, cijena je tek 8 eura. Nakon tako ugodno provedene noći, ustajemo vrlo rano i s prvim zrakama sunca krećemo.
Ono isto nebo koje nam je sinoć razlilo tople boje zalaska kako bi nas nagradilo za prvi dan naše avanture, sad je na istoku istim bojama probudilo novi dan, vjerujemo kako bi nas ohrabrilo.
Prva točka današnjeg dana je Botajna, prvi od tri poznata vrha istočnog grebena Mosora.
Do njega nam je trebalo oko 2 i pol sata, a prostrani travnati vršni dio, bio je odlično mjesto za odmor. Napokon krećemo prema Koziku s mislima, “kad dođemo do Sv. Jure, praktički smo odradile MPP”. Staza do najvišeg vrha istočnog grebena Mosora je ugodna, ali duga. Tri sata nakon popele smo se i do osme kontrolne točke, piramidalnog, a po mnogima i najljepšeg mosorskog vrha, smještenog na 1319 m. Najljepšeg, jer s njega se pruža nevjerojatan pogled prema sjeverozapadnom i središnjem grebenu i njihovim vrhovima. Ako pogledamo prema jugoistoku vidimo more i otoke, ušće Cetine i Omiš, Omišku Dinaru i u nijansama plave moćno Biokovo. Pogledamo li prema sjeveru gledamo na Dinaru, Troglav, Kamešnicu i Čvrsnicu i zato je ovo je jedan od ljepših pogleda s vrhova hrvatskih planina, a jedan od najljepših u Dalmaciji. Poljičani su ovaj vrh smatrali i najvišim vrhom Mosora, pa su na njemu podigli i kapelicu Svetog Jure, nebeskog zaštitnika Poljica.
Kapelica je sagrađena 1868. godine u spomen na pobjedu Poljičana nad Turcima u Docu Donjem.
Na vrhu smo srele naše drage poznanike iz Mosora, a nakon odmora krenule i do posljednje planinske kontrolne točke. Škrapa po škrapa, kamen po kamen, metar gore, metar dole i nakon 2 i pol sata eto nas na Trpošnjiku. Riječ je o planinarskoj kući nazvanoj po istoimenom izvoru, koji je zapravo jedini izvor vode na koji smo naišle, pa je svojevrstan fenomen mosorskog krša.
Nakon pauze, krećemo nizbrdo, teških nogu, ali napokon lakših ruksaka i nakon sat i pol vremena stižemo do crkvice Svetog Roka, a potom i do posljednje kontrolne točke, Povijesnog muzeja Poljica koji čuva povijesnu višestoljetnu tradiciju i sjećanje na Poljičku kneževinu.
Jesmo li se umorile? Jesmo.
Jesmo li razmišljale o odustajanju? Jesmo.
Jel’ nam žao što smo odradile MPP? Nimalo.
Mosorski planinarski put nije za neiskusne planinare i potrebna je izvjesna kondicija.
Stoga, odlučite li se na ovaj pothvat, pripremite se na surovi mosorski krš, na težak ruksak i na prelaženje oko 40 kilometara duge staze na kojoj se savladava oko 3000 metara nadmorske visine. No, pripremite se i na pomicanje vlastitih granica i stvaranje nezaboravnih uspomena.
Foto: Ivana Perica/Snježana Plazonja
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
