U današnjem izdanju Planinarskih priča ugostili smo dvojac koji je osvojio srca i želuce planinarskog puka u cijeloj Hrvatskoj, bračni par Maru i Marka Topića, koji će 2023. godinu pamtiti po HPS-ovoj nagradi za najbolje domaćine u planinarskim objektima. Zapravo, ispravnije bi bilo reći, da su oni nas ugostili u svom planinarskom domu na Malačkoj, gdje smo imali priliku osjetiti njihovo gostoprimstvo na djelu i vidjeti s kojom ljubavlju dočekuju svakog gosta.
Dragi moji Topići, dobro nam došli i hvala što ste se odazvali našem pozivu! Prije nego li počnem, ja moram upozoriti čitatelje, da ako slučajno osjete subjektivnost u ovom članku, to će biti zato što sam tako ponosna što vas poznajem, što ste moji i što je cijela Hrvatska prepoznala koliko ste vas dvoje divni ljudi. No, krenimo nekako od početka. Tko su zapravo Mara i Marko Topić?
Mara: Prije svega bih rekla, da smo jedan skladan i sretan bračni par već 41 godinu, roditelji smo troje odrasle djece, koji imaju svoje obitelji i djecu, tako da smo blagoslovljeni kao baka i djed petero unučadi.
Marko: Ljudi nas poznaju kao domare planinarskog doma Malačka, što i jesmo već dugi niz godina. Ja sam evo u mirovini, Mara je još uvijek ugostitelj, imamo naš mali kafić u Sućurcu, članovi smo udruženja obrtnika Grada Kaštela, Mara evo 27 godina, tako da smo i tu aktivni članovi i svugdje smo rado s kuhačom u ruci (smije se Marko).
Uz sve to, već dugi niz godina ste planinari. Kako ste počeli planinariti?
Mara: Mi smo dolazili tu na vanjski komin s našom djecom i ekipom i rado smo se tu družili, bilo nam je jako lijepo, igralo bi se na balote, prošetali bi s djecom po Kozjaku. I nekako nam je bilo neugodno, da tu dolazimo, koristimo prostor doma, a da nismo članovi društva. Nismo mi nikome smetali, ali osjećali smo da bi bilo lijepo da doprinesemo društvu na neki način. Tako smo se mi 1998. godine učlanili.
Marko: Mi smo tu eto skoro od samih početaka društva. Nakon učlanjenja, ja sam dugo planinario sam, nagovarao sam i Maru i ona je kasnije krenula sa mnom, a onda smo počeli voditi na izlete i našu unuku Maju. Išla je s nama u Orašje 5 dana, išla je s nama na Blidinje kampirati, a jednom je prošla s nama ovu našu tradicionalnu turu. Od željezničke stanice do Labina vlakom, zatim pješke do Malačke i onda sam se ja htio spustiti do stanice po auto i vratiti se na Malačku po njih dvije, no ona je bila ustrajna da idemo svi pješke dole, bila je tad baš mala. E nakon toga je pitala, jesam li sad zaslužila McDonald's i mi smo došli doma, istuširali se, presvukli i u Split u McDonald's (prepričava Marko uz smijeh).
Dakle, možemo slobodno zaključiti, da ste ljubav prema planinarstvu proširili prema cijeloj obitelji?
Marko: Da, zapravo ovoj obitelji od naše kćeri Ivane, prema Pericama. Maja je dugo s nama išla, onda je krenila Ivana koja je sad i naš planinarski vodič, a onda su zarazile i tatu Zvonu, koji je sada predsjednik društva.
Mara: A voli i brat Vlade planinariti. On sudjeluje na gotovo svim lakšim turama i dječjim izletima, iako mu je samo 6 godina.
I onda kada ste prešetali mnoge planine i planinarske staze, odlučili ste umiroviti planinarske štapove i postali ste domaćini ovog planinarskog doma?
Marko: Mi smo bili domari u dva navrata, prvi put od 2012. do 2016. i onda od 2018. godine sve do danas. Budući da se Mara bavi ugostiteljstvom takoreći cijeli život, jako voli kuhati, a ja bez nje sve to ne bih mogao, vrlo rado smo prihvatili tu ulogu.
Nakon svih tih godina, postali ste zaštitno lice ovoga doma. Vole vas članovi vašeg društva, vole vas planinari, posjetitelji. Odajte nam recept?
Marko: Nema tu velike tajne. Njegujemo jedan normalan odnos s planinarima, jer planinari su posebni ljudi, oni jednostavno žele uživati u prirodi, kada dođu ne bave se ničim drugim. Dom ne bi bio ovakav da nije bilo planinara koji žele dolaziti na ovaj dom.
Mara: Želimo da se svatko osjeća dobrodošao, da im je lijepo i ugodno. Nama nije problem napraviti što god da im treba, bilo da se radi o posebnoj prehrani ili bilo čemu drugome.
Marko: Ali od svega toga ne bi bilo ništa da nije Mare i njezine kužine.
Nadaleko se i naveliko priča upravo o Marinim kulinarskim sposobnostima, koja je Mare tajna tvojih jela?
Mara: Ja s ljubavlju uđem u kuhinju i samo neka me nitko ne dira dok ja to sve ne napravim. I onda kada svi gosti budu zadovoljni, to mi samo bude poticaj i motivacija da se svaki sljedeći put još više trudim.
Budući da se ovdje često odvijaju razni planinarski susreti, HPS-ovi tečajevi, ispiti i tako dalje, nerijetko se nađu gosti s posebnim režimom prehrane. Međutim i tu ste hvaljeni, odnosno kažu kako svakome udovoljite. Je li to istina?
Marko: To je sve Marina zasluga. Kad kažu da je netko vegetarijanac ili da ima bilo kakav poseban režim prehrane ona se baš potrudi oko menija.
Mara: Sjećam se, bila je jednom na jednom tečaju jedna žena iz Pule. Za vrijeme ručka, vidim ja ona nešto malo pojede i ostalo ostavi, meni odmah neugodno, ne znam što joj ne odgovara, ja sam je odmah pitala, ne želim da bude gladna. Tad mi je rekla da je vegetarijanka, ali da ne želi nikoga zamarati s tim i ja sam joj sutra napravila rižoto od gljiva. Ona je bila oduševljena, ali nisam mogla dopustiti da nakon cijelog tečaja i cijelog umora bude još i gladna. Stvarno nam je stalo da svakome bude lijepo tu.
Kada sve ovo čujem, zaista ne iznenađuje da ste upravo vas dvoje osvojili nagradu za najbolje domaćine planinarskih objekata. Kako ste se osjećali kad ste saznali?
Marko: Mi o tome nismo uopće nikada razmišljali, nismo ni znali da to postoji, da itko vodi računa o tome.
Mara: Sjećam se kad smo jednom bili na Pogorelici, baš te godine njihov domar Zeba, naš dragi prijatelj, je osvojio tu nagradu od njihovog saveza. Baš sam promislila kako je to baš lijepo i kako kod nas to nema, međutim evo, ipak ima.
Marko: Stvarno nas je dirnula ta nagrada. Moramo zahvaliti Brunu Turini i Davoru Rogini. Njih dvojica su nas na HPS-ovom Izvršnom odboru predložili i budući da je prijedlog došao s dvije strane, prijedlog se i usvojio.
Mara: Ja sam sigurna da postoji jako puno dobrih domara u Hrvatskoj i jednostavno nisam nikad ni pomislila da bismo baš nas dvoje mogli dobiti tako veliko priznanje, ali mram priznati da je to bio jako lijep osjećaj.
Marko: To je uistinu velika čast, ima sigurno i boljih domova u Hrvatskoj, jednostavno je teško opisati što čovjek osjeća.
Po suzama koje skrivaš u kutu očiju Marko, vidim koliko ste dirnuti ovom nagradom i ja vam još jednom od srca čestitam. Kakav je osjećaj bio ići u Zagreb i primiti nagradu?
Marko: Bilo je predivno. Imali smo dvostruku čast. Uz našu nagradu, primili smo i nagradu za najbolju planinarsku udrugu jer smo predstavljali HPD Malačku. Budući da se prva udijelila upravo ta nagrada, to je bilo baš predivno, popraćeno velikim i iskrenim pljeskom. Svi su nas lijepo dočekali i ugostili.
Mara: I prepoznali. Jedna gospođa iz Osijeka nam je prišla i rekla, a evo ih, nigdje nisam jela bolju ribu. (prisjeća se sa smješkom Mara)
Međutim, niste vas dvoje prepoznatljivi samo kao domari Malačke, vi ste na neki način i zaštitno lice Malačke. Gdje god pođem kao ponosni član našeg društva, svugdje se čuje, uz druga imena, a koja ćete vi najbolje nabrojiti, iz Malačke su Topići, predivni ljudi.
Mara: Istina, dok smo bili mlađi i planinarski aktivniji, bila je to jedna lijepa ekipa koja je voljela šetati, družiti se, upoznavati nove ljude, sklapati prijateljstva.
Marko: Tu su Ljuba i Miro Radić, Filip i Slava, Senka, Blanka, Srećo, Mirja, Marijana… Bili smo ekipa koja je jako puno putovala, bili smo u Kiseljaku, Orašju, Novom Travniku, Livnu, i od tud prijateljstva s brojnim društvima, a neka su bila izrazito bliska, pa tako imamo potpisane povelje prijateljstva s PD Orašjem i PD Pogorelicom, ali i HPD-om Zaprešić. Ostavljali smo trag gdje god da smo dolazili i rado smo jedni druge posjećivali i to je ostavilo jedan dugi trag.
Osim ovih nagrada, prošlu godinu ćete pamtiti i po tome što ste upravo na domu na Malačkoj organizirali Dane planinara Dalmacije. O tome smo već pisali, pristizale su pohvale sa svih strana, međutim ono što je oduševilo sudionike je da ste vas dvoje, uz pomoć članova svu tu hranu sami pripremali i kuhali ovdje i naravno opet je bila raznolika i ukusna.
Mara: Malo nam je neugodno toliko pohvale čuti, ali da istina je. Kada su nam članovi uprave prenijeli da su voljni prihvatiti se organizacije Dana planinara Dalmacije, nije nam bilo svejedno, jer smo bili svjesni kolika je to odgovornost i koliko tu ima posla. Što se hrane tiče, to je išlo glatko. Naše vrijedne članice su jako pomogle u kuhinji, pripremili smo nekoliko vrsta jela i zaista ljudi su komentirali da ne mogu vjerovati da je sve tu napravljeno, mislili su da je hrana iz restorana.
Marko: Mara je bila šefica kužine i uz odličnu organizaciju same manifestacije pa tako i kužine, sve je išlo kao po loju. Mi muški smo bili zaduženi za večernji grill i onoliko koliko smo mi čuli, gosti su bili stvarno zadovoljni.
Sada ste malo manje planinarski aktivni…
Mara: Istina, neki zbog godina, neki zbog zdravlja, neki imaju neke druge obaveze, evo nas dvoje smo tu u domu i tome smo se predali.
Marko: No svi smo mi i dalje ponosni članovi i aktivni ondje gdje možemo biti. Nijedna radna akcija na domu ne prođe bez ove ekipe, svatko od sebe daje onoliko koliko može. Volimo ovo naše društvo, volimo naš dom i nastavit ćemo davati sebe dok budemo mogli koliko budemo mogli.
Mara: Drago nam je da dolaze mlađi naraštaji, da ima tko naslijediti sve ovo što smo mi i ostali zaslužni članovi godinama gradili. Svatko tko dođe sa strane, vidi da je tu jedna lijepa energija, da je ljudima stalo do društva i doma i iako smo ovu nagradu dobili nas dvoje, jako nam puno znači pomoć svih članova koji se odazovu kad god je to potrebno.
Mare, bila je ovo jedna lijepa poruka za kraj. Marko, bi li ti nešto nadodao?
Pa ja se slažem s Marom. Kada si toliko dugo u planinarstvu i u ovome društvu, to ti postane na neki način stil života. Zato nas jako veseli vidjeti mlade ljude u upravi društva, odlični su planinari i vizionari, kao i općenito mlade ljude u društvu. Nadamo se da će se među njima naći i budući domari koji će nastaviti tamo gdje mi stanemo.
Pozdravljamo vas do neke nove Planinarske priče…
Foto: Ivana Topić
