Kod nas je dan Svete Luce ujedno i dan kada se sadi pšenica, što je kršćanski simbol života, no to nije jedini običaj koji se vezuje uz ovu sveticu i zaštitnicu slijepih.
Sveta Lucija ili Svjetlana u većini je sjevernoeuropskih zemalja zapravo svjetlonoša koja se slavi s jednakom pažnjom i veseljem kao i Božić. Skandinavci naravno najviše pate zbog nedostatka prirodnog svjetla u zimi te je njima svjetlonoša itekako dobrodošla, no to je tek jedan razlog zbog kojeg tako revno štuju Svetu Luciju. Zaštitnicu svjetla, slijepih (tjelesnih i duhovnih), vida, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisaca, vratara i kovača.
Kod nas su uvriježene dvije legende o Svetoj Luciji
Prva datira iz 6. stoljeća nove ere prema kojoj je Sveta Lucija sicilijanska djevica iz Sirakuze, koja je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca koji ju je potom htio poslati u javnu kuću. Tamo se žestoko opirala te su je slijedile lomača i goruće ulje, ali oni joj nisu naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem.
Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, a prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici (svjetiljki) i po očima koje drži na pladnju.
Legenda koja kod nas povezuje pšenicu sa Svetom Lucijom ima nešto drugačiju temu te kaže kako će proklijale vlati pšenice, zasađene na Svetu Luciju, zasjati uz svjetlost svijeća u svom zelenilu točno 12 dana nakon - na sam Božić. Zato je prema narodnom vjerovanju važno kako će pšenica biti zasađena, odnosno kako će izrasti jer će gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati pretkazati bolju ili lošiju žetvu nadolazeće godine.
Za koga će se djevojke udati?
Kod nas, ako niste znali, ima još jedna tradicija koja je vezana uz Svetu Luciju, a nije riječ o pšenici već predviđanju za koga će se djevojke jednog dana udati.
Upravo na dan Svete Lucije mnoge mlade djevojke ispišu na 12 malih papirića 12 muških imena. Papirići se zamotaju kao bomboni te se svaku večer na način da papiriće stavite u ruke i tresete ne bi li jedan ispao van, taj papirić spali i proces se ponavlja sve do Badnjaka kada ostane samo jedan nespaljeni papirić. Ime ispisano na tom posljednjem papiriću ime je budućeg muža, a kaže se da to ime niti ne mora biti baš to, ali može biti slično njemu (na primjer Darko/Dario).
Tako će Sveta Lucija predvidjeti za koga će se mlada djevojka udati.
Sveta Luce u Kaštelima
Iako se sv. Nikola posebno štuje i u primorskim krajevima, u Dalmaciji i na otocima djeca su se češće darivala na blagdan Sv. Lucije, slatkišima i suhim voćem ostavljenim u čarapama ili papučama.
Blagdan Svete Lucije se na području Kaštela slavi i obilježava od davnih vremena, a ti običaji su se u nešto drugačijem obliku zadržali do današnjih dana. I u današnje doba djeca ne mogu dočekati jutro kako bi vidjela što im je Sveta Luce ostavila ispod jastuka, u podnožju kreveta, ili u novije vrijeme u obješenim čarapicama.
„U starija doba, večer užežin blagdana Svete Luce dica bi stavila malo slame ili trave u jedan kantun dvora ili balature kako bi Lucin tovarčić ima šta jist dok ona dici meće darove ispod kušina ili na podanku od posteje. Većina dice od velike radosti i iščekivanja ne bi ni tila zaspat kako bi po noći u odsjaju petrolejke mogli vidit Svetu Lucu kako se provlači kroz ključanicu i ostavlja poklone. Nakon nikoga vrimena, i u niko doba noći, više ne bi oči mogli držat otvorene, pa bi od pustoga umora zaspali, a kad bi se ujutro, kad bi prve zrake sunca ušle kroz škure probudili, najprije bi se mašili ispod kušina i na podanak kreveta, di bi našli suve smokve, suvice, orije, bajame i koju mandarinu oli naranču, i druge sitne darove kojih u starije vrime nije bilo za bacat ka danas. Oni koji bi svetici ostavili bičvicu da je napuni, ujutro bi, širon otvoreni očiju i bosi nog trčali do ostavljeni bičvica, za vidit jema li čako u njiman. A uvik bi se ništo našlo…“
