Odlučio sam u kratkim crtama, ispričati čudnovatu priču u kojoj je glavni junak prestao biti glavni, zaključivši kako u ovoj priči nikada to nije ni bio.U jednoj prekrasnoj zemlji Hrvatskoj, u gradu koji svoje mjesto od davnina nalazi u mnogim klapskim pjesmama, dakle u Kaštelima, živio je moj prijatelj Petar. Kao dugogodišnji djelatnik partizanskog poduzeća Jugovinil, okupan nedaćama koje donosi proizvodnja famoznog PVC praha i vinil klorida, često je boravio kod liječnika tražeći olakšanje svojim zdravstvenim problemima. Kako je naša skora prošlost donijela bezbroj promjena, glede socijalnog statusa hrvatskih gradjana, tako je i Petar kao i mnogi drugi ostao bez posla. Nije više bilo potrebe da Jugovinil proizvodi koliko je proizvodio, nije više bilo potrebe da u tvornici radi 2500 radnika i kao posljedica modernizacije društva, države i nacije, nmogi su dijelili Petrovu sudbinu.
Odlučio Petar da ušteđevinom stečenom dugogodišnjim radom u spomenutom poduzeću, otvori malu trgovačku radnju u kojoj će prodavati, a što drugo već voće i povrće uz uski izbor ostalih živežznih namirnica. "Bio bih sretan", pomisli Petar, "zaraditi jednu mjesečnu plaću, kao nekada u Jugovinilu".
Nikada nije pomislio postati bogat, nikada nije zamišljao kupiti neko luksuzno auto i slično. Računajući i preračunavajući nabavne i prodajne cijene artikala, poreze državnom proračunu, socijalno osiguranje, radni staž, slivne vode, turističku taksu, najamninu lokala, plaćanje knjigovođi te sve ostale dadžine koje bi mogle opterećivati njegovu trgovačku radnju, zaključi ipak otvoriti svoju firmu i započeti s radom.
Nabavio je Petar svu potrebnu robu za svoju radnju trudeći se da ne nedostaje apsolutno ništa. Kako je Petar tek počinjao raditi svi su dobavljači od novonastale firme tražili plaćanje prilikom preuzimanja robe. Utrošivši novac u robu koju je namjeravao prodavati, zanesen svojim napokon stečenim poslom, Petar je pun entuzijazma i poleta veselo svakoga jutra otvarao vrata svoje radnje.
Uz rub kaštelanske ceste, koja nosi zvučno ime dr. Frane Tudjmana, rodiše se neki čudni štandovi. Možda su tu i prije bili ali ih Petar nije primjećivao. Možda ih je i prije Petra netko ugledao na isti način kao što ih sada gleda Petar. Tu je Ivan iz Novoga i prodaje kumpire po cijeni od 3 kn. U Petrovoj radnji jutros su bili najjeftiniji kumpiri po cijeni od 4.80. Ima Ivan i kapule i to po cijeni od 2 kn. Je da je kapula malo pocrnila od kamionskih ispušnih plinova ali šta je je, jeftino je. Na autobusnoj stanici u K.Starom Mate prodaje dinje i Bogami najjeftinije u Kaštelima. Ima ih i na benzinskoj stanici u K. Lukšiću ali nisu ni sjena Matinima. Ova šta ju je mate presjekao na pola crveni se baš ka najzrilija poma. Za ne falit i poma ima. Nije da stoji samo radi dinja.
Nije baš da je Petru bilo drago vidjeti svu tu konkurenciju koja se, kao nekim čudom, odjednom nakotila oko njega ali šta se može. "Moraju ljudi živit", promisli Petar. Ne obraćajući mnogo pažnju na tuđe poslove Petar je svakoga jutra otvarao svoju trgovačku radnju, a u pauzi kad bi zatvarao za vrijeme poslijepodnevnog odmora, vršio bi nabavu prodane robe. Nisu baš ni kumpiri, a ni druga verdura bili prodavani kako je Petar očekivao ali boriti se treba.
Jednoga jutra već oko 8 sati u Petrovu radnju uđe visoka plava gospođa. Kosa plava i duga, lijepo iščešljana, lijepo i uredno našminkana te noktiju dugih nalakiranih. "Dobro vam jutro gospođo", pozdravi je Petar, "Izvolite". Gospođa skine naočale s očiju, pogleda Petra te iz torbice izvadi nekakav novčanik. Pomislivši kako će gospođa zatražiti nešto od ponuđene robe, Petar se diskretno nasmiješi i lagano nasloni na pult. "Ja sam iz tržišne inspekcije gospodine", izgovori privlačna plavuša nekakvim hladnim glasom neprimjerenim njenoj ljepoti. "Molim?", pomalo zbunjeno odgovori Petar. "Čuli ste dobro. Ja sam iz tržišne inspekcije". "Dobro, dobro", još uvijek zbunjeno obraća joj se Petar, "Izvolite. Imamo vam slatkih dinja. Imam ih i u frižideru ako želite hladne". "Pokažite vi meni OBRTNICU gospodine. Prebrojte novac u kasi i dajte mi trgovačku knjigu, kalkulacije i sanitarnu knjižicu." Petar sav zbunjen nespretno pretražujući ladice izvadi pred inspektorku sve potrebne i nepotrebne dokumente. "Zašto u kasi imate 15 kn. manje nego vam pokazuje kasa?" "Gospođo ‘ćer mi je jutros išla u školu pa san joj da 15 kn. Za marendu". "To je prekršaj gospodine i morat ćete zbog toga sucu za prekršaje. Zašto su vam ovi kumpiri ovako loše složeni. Čak imate ovdje jedan gnjili kumpir. To vam je isto prekršaj za koji se naplaćuju kazne. To bi vam nekako i mogla oprostit ali to što vam fali novac u kasi to je svakako veliki prekršaj i morat ćete se javiti sucu za prekršaje i to u ponedjeljak ujutro u 8 sati." "Gospođo, ja otvaram radnju u 6 sati ujutro i ne mogu doći u Sućurac u 8". "To je vaš problem. Ja samo radim svoj posao. Da vi svoj obavljate kako treba ne bi ste trebali ni ići u Sućurac."
Bez suvišnih rijeci, opasna plavuša ostavila je kopiju svog zapisnika i uz tiho "doviđenja", napustila Petrovu radnju. Petar je sav nervozan jedva dočekao ponedjeljak. Pred vratima suca za prekršaje mnoštvo poznatih ljudi. Tu su Mate i Ivan što drže kafiće, vulkanizer Srećko, Tonći iz dućana za robu itd. Ima ih dvadesetak ali uz živo čudo Petar je bio vrlo brzo prozvan. "Gospodine Petre, je li istina da je gospođa inspektorka, u kontroli vaše radnje, prilikom prebrojavanja novca u kasi, zatekla manjak od 15 kn.?" "Istina je gospodine sudac". odgovori Petar. "Dobro, možete ići", odgovori sudac.
Za desetak dana, poštar Jakov već sa vrata radnje doda Petru plavu kovertu i olovku s kojom je Petar potpisao prijem preporučene pošiljke. Otvori Petar kovertu da vidi na koji je način upozoren za navedeni prekršaj. Tu je nekakav papir istipkan pisačom mašinom. Između ostalog pisalo je : .........,stoga se proglašavate krivim za navedeni prekršaj i kažnjavate novčanom kaznom od 7000 kn. Dužni ste podmiriti troškove suda u iznosu od 250 kn. Navedene iznose dužni ste platiti u roku od 8 dana od datuma primitka obavijesti. .....Žalba ne odgađa naplatu".
Petar sav smrknut i demoraliziran, zaključa vrata radnje, sjedne na stolicu i gotovo van svijesti pokida pristiglu omotnicu. Uz glasnu psovku, bilo je jasno da je već tada odustao od svog neodsanjanog sna. Petar je kroz nekoliko dana, prodavši nešto od trgovačke robe iz svog dućana, zatvorio i odjavio svoj obrt.
Prolazili su dani, a Petar je pritisnut svakodnevnim potrebama i troškovima u obitelji, uskoro ostao bez električne struje. Elektra je isključila struju zbog neplaćenog računa, telefon je već odavno isključen, a moral u obitelji bio je na samom dnu.
Jednoga dana u Petrov dom dodje njegov dugogodišnji prijatelj Ante. Trudeći se ohrabriti Petra predloži mu pomoći riješiti nastale financijske probleme. Prijateljstvo valjda nečemu služi. Ponovo je zasjalo svijetlo u Petrovom domu i zazvonio telefon. Za nekoliko dana odluči Petar nastaviti s trgovinom ali ovaj put neka to bude mala trafika s cigaretama, novinama i sl. Na taj način će se moći, ako nešto zaradi, i Anti odužiti za svesrdnu pomoć koju mu je pružio.
Pomogao tako Ante Petru napuniti trafiku svim vrstama dnevnog i tjednog tiska, žvakaćim gumama i cigaretama. "Na cigaretama ti je zarada moj Petre. To je dobro. Novine i tako malo ‘ko čita, od ovih drugih artikala čovik ne može ni troškove pokrit. Da nije cigareta sve bi vrag odnija".
Opet je Petar onim zaboravljenim poletom otvarao svoju trafiku. Otvarao ju je ujutro u 5 sati kako bi ljudi koji još uvijek imaju posao negdje u škveru, a ustaju rano radi autobusa, mogli kupiti novine i cigarete. Pazio je Petar da mu sav novac ostane u kasi kako se ponovo ne bi dogodio nekakav sličan prekršaj kao kada je držao trgovačku radnju. Dođoše ljudi i nekako sve na brzinu, kupiše Slobodnu, neko Jutarnji, neko pak Večernjak. Petnaestak dana prođe a cigarete gotovo nitko i ne kupuje. Plaćanje najamnine, poreza, socijalnog osiguranja, knjigovođe itd. odjednom je za Petra postalo nepremostivo. Dođoše dobavljači naplatiti svoje, a u Petrovoj kasi nema dostatno ni za plaćanje robe.
Opet ista depresija. Opet tuga i razočarenje. Opet ista žalost. Sav demoraliziran sjedeći na stolici iza pulta, pred svojom trafikom ugleda lokalnog narkomana kako od Pertovog susjeda nešto kupuje. Malo bolji pogled i zaključi kako narkić kupuje šteku Malbora. Ima u toj vrećici i drugih cigareta. U nekoliko minuta dođu tu i još nekolicina Petru poznatih osoba medju kojima i Stipe koji radi u policiji. "Boga mi i Stipe kupuje ove cigarete", u sebi promrmlja Petar.
Ponovi se opet ista priča. Zatvorio Petar trafiku i opet kao i prije u iščekivanju isključenja struje dočekuje novi dan. Jednoga jutra ustavši prilično rano, susretne na ulici onog gospodina koji je prodavao cigarete. "Pa mi se poznajemo Petre. Išli smo zajedno u školu do četvrtog razreda. Ti si me zaboravija. Ja san Milan iz Novoga". "Ma reci mi Milane, Boga ti, ‘di kupuješ te cigarete šta ih prodaješ?" "Nisu to moje cigarete Petre. Ja ih samo prodajem i dobro me plaća. Cigarete su od jednog čovika šta stoji gori uz magistralu. To ti je ona velika žuta kuća šta pari ka neboder. Pođi tamo i reci da san te ja posla pa ce možda dat i tebi da prdaješ". "Kako je sve i ovako loše, lošije ne moze biti", pomisli Petar.
Zazvonilo je zvono na velikim hrastovim vratima zutog nebodera koji se kao nestvaran činio. Mlada gospođa tridesetih godina povede Petra naprijed u kuću. Došavši u dnevni boravak pred ogromnim televizorom, u raskošnoj kožnoj fotelji sjedio je Ante. Ante koji je svesrdno pomogao Petru otvoriti drugi neodsanjani san. "Dobro došao prijatelju. Sjedni. Ovo je moja supruga Mira, a ovo su mi djeca. Stariji mali je u svojoj sobi. Igra neke igre na kompjuteru. Znaš kakvi su ti mladi danas?" Petar sav zbunjen, s nevjericom osvrće se po kući. "Ako ćeš radit za mene Petre nema nikakvog problema. Sve ćemo uredit. Ti ćeš morat prodavat po Štafiliću i ne smiš se mišat u Novi, Stari ili Lukšćc. U Štafiliću te niko neće dirat. Ja ću sve sredit i ti samo radi svoj posao". " Je Ante, ali me je straj policije". "Ma reka san ti da ću ja sve sredit. Ne znaš ti Antu. Triba radit moj Petre. Ja se Bogami stalno mučin, a uvik mi žena prigovara da ja vozin Mercedesa godinu dana staroga, a da san njoj da staroga od šest godina. A ko vodi posal Petre ? Ja ili žena. Sve su iste moj Petre. Sve su iste. Kladin se da i tvoja uvik grinta".
Tako je Petar krenuo ponovo u posao. Nije trebao plaćati socijalno osiguranje i staž. Nisu mu dolazile inspekcije ni kontrole. Kućni je buđet znatno popravljen. Kupio je Petar i polovno YUGO te uz pomoć njega još bolje zarađivao. "Dobro je rekao Ante kad sam otvarao trafiku. Na cigaretama je zarada".
Nakon nekoliko mjeseci uspješnog rada, jedne je kišovite večeri netko pozvonio na Petrova vrata. "’Ko je ?", upita Petar. "Policija. Otvorite vrata". Nakon temeljitog pretresa stana oduzete su Petru cigarete koje je držao u kući namijenjene prodaji. Odveden je na saslušanje, a u jutarnjim novinama već je pisalo: "Uhićeni šverceri cigaretama". Za živo čudo čak su i imena s prezimenima već bila objavljena uz obrazloženje kako je Vlada odlučila ustrajati u suzbijanju kriminala i šverca. Petrova je susjeda kroz nekoliko dana, kupila šteku cigareta od novoga dilera, i odnijela je Petrovoj kćeri. "Uzmi dijete. Ponesi ocu. Bit će mu lakše tamo u pritvoru. Zna Luca da on nije kriv. Svi su lupeži. Oni koji puše i oni što im pripaljuju !"
