Naš novinar, sociolog Nikola Vugdelija, donosi mali putopis iz Centralne Azije iz koje se nedavno vratio pun dojmova.
Teško pristupačan i prekriven planinama, sa pregršt prirodnih ljepota, povijesna stanica na Putu svile, svijetu još uvijek nedovoljno poznat, pun toplih i jednostavnih ljudi, u samom srcu Azije, ugnijezdio se Kirgistan. Nekoć dio velikog Mongolskog carstva, u novije doba Sovjetskog saveza, Kirgistan je od 1991. godine samostalna država. Kirgizi pripadaju skupini Turkijskih naroda, zajedno sa Turcima, a po vjeroispovijesti su većinom muslimani.
Poznati kao nomadi, danas su ipak rijetki oni Kirgizi koji žive nomadskim načinom života. Kirgistanci su vrlo ponosni i tradicionalni ljudi, vezani za prirodu i planine. U središtu kirgiške kulture i sporta nalazi se konj i simbol je ove zemlje. Kirgiški konj, kojeg sam imao priliku jahati, manjeg je rasta, jakih nogu i čvrstih članaka, idealan za brdovite terene.
Osim što smo probali konjsko i devino mlijeko, jeli konjsko meso, spavali u jurti kao nomadi, kupali se na izvoru vruće vode, upoznali rođaka od Bruce Leeja, bili na planini na kojoj se Juri Gagarin opuštao nakon dolaska iz svemira, posjetili susjedni Kazakhstan, divili se nacionalnom parku Skazka, stopirali duž jezera Issyk-Kul, upoznali smo mnogo divnih ljudi zanimljivih sudbina koji će nam dugo ostati u sjećanju.
Artuk
Čim smo izašli na vrata aerodroma u Biškeku za mene se zalijepio mali čovjek sa engleskom kapom i zlatnim zubima i samo kratko rekao: „Taxi!“ Pogledao sam ga, blago ignorirao i dalje nastavio u potrazi za mjenjačnicom da kupim nešto kirgistanskih somova. Još nekoliko tipova nam je prišlo dovikujući: „Taxi, taxi“, ali zlatnozubi je bio najuporniji prateći nas u stopu ponavljajući na engleskom sa snažnim ruskim naglaskom: „City center 1500 som“. Uzmem mobitel, ukucam 1000 i čim sam mu pokazao cifru, dade mi znak rukom da ga krenem za njim. Izašli smo vani, i među mnoštvom parkiranih taksija, dovede nas do male stare plave izlupane Honde ispred koje nas je dočekao taksist. Zlatnozubi je izgleda bio samo pimp za taxi vozače. Moji suputnici Marija i Boško su sjeli otraga, a ja sam se od naprijed pokušao sporazumjeti sa vozačem ponavljajući par frazi ruskog kojeg sam usput naučio u avionu čudeći se kravama koje su zakrčile promet na glavnoj aveniji na putu do centra. Vozač vadi mobitel, kaže da se zove Artuk, pokazuje mi ženu i djecu i govori da pjeva po pirevima, a nastupe uvježbava dok vozi putnike. Pušta audio snimku koju je zajedno sa ženom snimio u studiju, sa radija ori pjesma „Buj, buj“ koja nam odmah ulazi u uho da smo je i sami počeli pjevušiti. „Davaj, davaj, horošo“ – govorim mu, a on me pogleda, rastegne osmjeh, pojača muziku i počne pjevati. Probijali smo se kroz ranojutarnju gužvu i poluusnule vozače, Artuk je malo pjevao, malo trubio i sa svojom energijom pokrenuo novi dan a mi smo se, zahvaljujući našem raspjevanom taksistu, odmah po dolasku, prepustili čarima Centralne Azije.
Elvira i Talijan Matteo
Ušli smo u dvorište puno starih pokvarenih frižidera, barem ih je dvadesetak čekalo na remont, a ispred ulaza od vrata, u malenoj drvenoj verandici, natiskalo se isto toliko pari patika, šlapa, cipela, cokula. Pokucam, jednom, dvaput, a kako nitko nije odgovarao nazad, uđem da vidim ima li koga. Unutra, za stolom, uz čaj i kavu sjedi nekoliko ljudi koji nisu pretjerano uzbuđeni što me vide, visoki čovjek se samo zadere: „Elviraaa!" Elvira stiže iz susjedne prostorije, rukuje se a nama i vodi nas u praznu sobu, sa jednim stolom, i kaže: „E, ovdje ćete spavati.“ Elvira ima troje djece, četvrto je na putu, živi s mužem, njegovom sestrom i njenom kćerkicom Rajanom u vrlo skromnim uvjetima, ali punog srca dočekiva i ugošćuje putnike iz svih dijelova svijeta preko društvene mreže za besplatan boravak i druženje sa lokalcima – couchsurfing, koje sam i ja član dugi niz godina. Kaže da joj gosti često dolaze i da se ne iznenadimo ako večeras još netko dođe prespavati s nama u sobu. Upoznajemo se s njenom familijom, a mala Rajana odmah skače od jednog do drugog u zagrljaj. Elvira kaže da joj je muž serviser frižidera i zato ih ima onoliko po dvorištu. Dok nam priča o djeci, na pod prostire toshoke, debele šarene ležajeve sa tradicionalnim uzorcima, najčešće punjene ostacima raznih vrsta tkanina. Poslije druženja odlazimo u obilazak grada. Karakol je dom različitim narodima i prava mala multikulturalna sredina, tako da osim Kirgistanaca tu žive Rusi, Kazahstanci, Uzbekistanci, Tatari, Dungani, Uyguri, te članovi mongolskog naroda Kalmyk. Posjećujemo dungansku džamiju koja je napravljena od cigle, kamena i drveta, bez ijednog čavla. Poslije toga idemo u obilazak prekrasne pravoslavne crkve Sv. Trojstva koja je napravljena u cijelosti od drveta. Nakon cjelodnevne šetnje zovemo taksi da nas odbaci do prvog puba da popijemo pivo i probamo poznati kirgiški konjak. Naravno, pozvali smo i taksista da nam se pridruži, a u pubu smo upoznali i jednoga engleza koji nam se pridružio za stolom. Na zidu puba, među raznim slikama i natpisima, uočimo jedan dobro poznati slogan, i to na hrvatskom jeziku: Vodite ljubav a ne rat, a do njega isti natpis ali na ćirilici. Nazdravljamo s konjakom a naš taksist nas omamljene vraća kući na mekane ležajeve. Ulaskom u sobu, zatičemo još dvoje putnika, jednu Nijemicu i Talijana Mattea, koji putuju odvojeno, a također su smještaj potražili preko couchsurfinga. Matteo putuje sam, plan mu je preko Uzbekistana izbiti na Kaspijsko jezero i to željeznicom, što mi daje ideju za neko slijedeće putovanje, pa će dalje nastaviti preko Turske nazad u Italiju. Obećaje mi da će na povratku svratiti u Kaštela. Stisnuti kao srdele, nas pet prepričavamo dogodovštine proteklih dana i jedan po jedan tonemo u san na mekim i debelim madracima.
Rođak Bruce Leeja
Iz Karakola smo se starim taksijem uputili prema muzeju u malom selu Yirdik u kojem su utočište 1877. godine pronašli članovi naroda Dungan koji su izbjegli u Kirgistan uslijed rata koji je vođen u sjeverozapadnom dijelu Kine. Dungan je naziv za kineske muslimane koji su napustili Kinu, a pripadaju narodu Hui, narodu koji je nastao i razvio se kao mješavina kineske i muslimanske kulture. Naime, mnogi muslimani su Putem svile išli prema istoku, a jedan dio se zadržao u Kini te se pomješao sa lokalnim stanovništvom. Danas više od sedamdeset tisuća Dunganaca živi u Kirgistanu. Taksi nas je ostavio ispred muzeja, šoferu sam rekao da parkira i da nas pričeka dok ne završimo obilazak. Muzej je bio zatvoren pa sam nazvao broj koji je bio okačen na vratima. Javio se gospodin Lee i rekao da stiže za pet minuta. Sa štakom u jednoj ruci dogegao se gospodin Lee, širokoga osmjeha, oduševljen što vidi nekoga tko se zanima za povijest njegovog naroda. Hui narod, budući da su manjina u Kini, a i u Kirgistanu, uvijek su bili u podređenom položaju spram mnogih brojnijih zajednica uz koje su živjeli. Nakon nekoliko dana u Kirgistanu, počeo sam malo bolje razumijevati ruski jezik, koji je uz kirgiški jezik službeni. Gospodin Lee nas je proveo po muzeju, a zatim nas je posjeo da nam ispripovijeda priču o dolasku Dungan naroda na ove prostore. Ispričao nam je legendu o braku između Muslimana i Kineskinje te njihovom djetetu koji je začetnik Hui naroda, pokazao nam sliku prve izgrađene kuće uz rijeku Yidrik te staru drvenu parovarku, spravu za kuhanje na pari, u kojem se najčešće priprema oromo – tradicionalno jelo koje se sastoji od smotanog tijesta punjenog sjeckanim mesom, lukom i bundevom, slično kao burek ali spremano na pari. Gospodin Lee je napomenio kako je Bruce Lee izravan potomak Hui plemena, glavom i bradom, i to da su oni daljnji rođaci, a budući da je još uvijek nosio štaku uza se, nisam ništa rekao na to nego sam zašutio i zaklimao glavom.
Bjelorus Andrij i Viktor Tsoi
Sa Andrijem smo se našli u centru Almatija, grada na jugu Kazakhstana, ispred pravoslavne katedrale. Porijeklom Bjelorus, u Kazakhstan je izbjegao po početku rata u Ukrajini. Pribojao se da bi ga mogli uvojačiti, skupio je stvari i napustio domovinu. Budući da radi u IT-sektoru kao digitalni nomad, nije imao problema sa pronalaskom posla. Međutim, Bjelorusi su mu blokirali imovinu i račun u banci, a kako mu je istekla putovnica, postao je čovjek bez papira i domovine. Šetamo po gradu i dok obilazimo Panfilov park, priča nam da pokušava srediti papire za odlazak iz zemlje, negdje u Europu. Priča nam o odnosu Rusije i Kazakhstana, kaže da Kazakhstan u posljednje vrijeme, kako je Rusija zauzeta ratom, gradi čvrste veze i okreće se Kini. Navodi da je Kazakhstan, kao i ostale susjedne republike, visoko korumpiran u svim sferama života i da je napredak moguć samo kroz vodeću partiju. Almaty je velik i moderan grad, europskog štiha, pun zelenila i parkova, kulturni i ekonomski centar Kazakhstana, mada je glavni grad sjevernija Astana. U parku nailazimo na statuu Viktora Tsoija, glazbenika, punkera i pjesnika koji je obilježio generacije, Andrij je veliki fan. Iako je Viktor Tsoi bio velika zvijezda u Sovjetskom savezu, pjevao je o slobodi i protiv vlasti, albume je distribuirao besplatno, a kako je ostao raditi na starom poslu u kotlovnici svoje stambene zgrade, čak i u danima najveće popularnosti, baš zbog svoje skromnosti stekao je brojne poklonike u cijeloj bivšoj državi.
Marat i Stipe Pletikosa
U četiri popodne smo se ukrcali na autobus iz Almatyja u Kazakhstanu prema Biškeku, prije toga smo potrošili zadnje kazahstanske tenge na hranu da imamo što jesti na šest sati dugom putovanju. Vani se spustilo nebo na zemlju, kiša je lila nemilo, vjetar je pojačao, a grijanje u busu nije radilo. Na vrata je ušao visoki, jaki čovjek, strogih crta lica, ali toplog pogleda i sjeo tik do nas. Pogledali smo se, posegnem za kolačima i ponudim mu jedan. Kad nema rakije, kolači spajaju ljude. Bez okolišanja, uzme jedan kolač sa mermeladom, kaže da se zove Marat i da ima mongolske korijene. Kad sam mu rekao odakle smo, ispaljuje ko iz topa: „Stipe Pletikosa!“ Smijemo se, obično ljudi kažu Luka Modrić. Ovaj lik zna Pletikosu i Kukoča, za njega kaže da je genije. Priča da je bio u specijalnim jedinicama, ali da to više nije za njega. Jedemo kekse, pokazuje na karti gdje su sve bili na obuci, vrti glavom, ima loša sjećanja na vojsku. Život ga nije mazio, bacao ga je na razne strane svijeta, ali kaže da je sretan što je živ i ima svoju obitelj. U prosincu ide za Ameriku, i to preko Meksika, ne može dobiti vizu pa će ilegalno pokušati ući. Ima već osiguran posao, vozit će kamion. Planira, čim malo stane na noge u Americi, dovesti ženu i djecu kod sebe i omogućiti djeci daljnje školovanje. Najviše voli voziti, tada ne misli ni na što, vožnja mu je meditacija. Iskrcaje se malo prije Kirgistanske granice, dalje će taksijem, mijenjamo brojeve i pozdravljamo se: „Nek je sa srećom, druže!“
Stara Volga
Kirgistan je sjecište kultura i religija, putujući zemljom osjeti se utjecaj velikih sila, Rusije sa sjevera, Kine sa istoka i Turske za zapada. Ukidanjem viza mnogim državama, poput država Europske Unije, od nedavno su se otvorili svijetu te im je turizam još uvijek u povojima što daje dodatnu draž pri posjeti ove zemlje. Ljudi nisu otuđeni kao na Zapadu, dapače, topli su i neposredni.
Truskamo se po makadamu, stisnuti na zadnjim sjedalima, ispred nas dvije starije gospođe u tradicionalnim nošnjama, na suvozačevu sjedalu starac spava mirnim snom, vozač daje gasa i prelazi par kamiona zaredom, nailazimo na magarce, prolazimo kroz kanjone, uz jezero, pa opet okuke i kanjoni. Vjetrobransko staklo je razbijeno, vjerojatno od kamenčića koji lete u vožnji, svira ruska muzika, pokušavam čitati knjigu, al ne ide, previše se trese. Vozač nas ostavlja uz cestu, dajemo mu za kavu, a mi nastavljamo dalje, prema odredištu. Nakon par minuta staje džip, put se nastavlja, i njemu je razbijeno vjetrobransko staklo. Iskrcajemo se u Bokonbajevu, na ulici nam prilaze djeca i pozdravljaju nas, stranci su ovdje izgleda rijetki gosti. Jedemo jabuke jer jabuke su na svakom koraku. Ulice su prašnjave, makadamske, po raskrižjima čuče ljudi, po dvoje troje, čuče i pričaju. U centru jedan kafić, koji ne radi, dva frizerska salona, tri marketa i pekara. Pao je mrak, cijelo mjesto je pomalo apokaliptično, sovjetsko, al nama se upravo radi toga sviđa. Umorni od cjelodnevne putešesvije, kupujemo pivo, sjedimo u centru mjesta na klupici i blesimo u prazno, ništa se ne događa, povremeno protrči koje dijete, prođe poneko auto. Nedugo zatim ispred nas stane stara Volga, izlazi taksist, ponudim mu nešto somova da nas provoza po naselju. Sjedamo u klimavu Volgu, vozikamo se prašnjavim putevima, pokušavamo komunicirati, taksist ne razumije nas, ni mi njega, ali nema veze, smijemo se, ništa nam od toga više ne treba.
Artuk, marama i dva kalpaka
Šaljem Artuku poruku, ako može da nas ujutro oko sedam odvede na aerodrom Manas u Biškeku jer nam je let za Istanbul u deset sati. Javlja da nije siguran jer sutradan ide u Karakol pjevat na piru pa se boji da neće stići. Spakirali smo stvari, pozdravili se sa susjedima Slovacima i Rusima s kojima smo noć prije divanili o politici uz pivo, te se uvukli u jurtu. Ležim i razmišljam, ujutro putujemo, žao mi je jedino što nećemo vidjeti Artuka jer imam jednu majicu sa logom Splita na poklon. Budilice smo navili, sve je spremno. Iz sna nas trgne glasno lupanje po vratima i dreka: „Nikola, Nikola!“ Još u polusnu, nije mi jasno tko bi mogao biti, možda nas sa recepcije bude da ne zakasnimo na avion. Gledam na sat, šest manje petnaest. Lupanje se nastavlja, već smo svi na nogama, otvaram vrata kad ono Artuk. Radujemo mu se, grlimo se i smijemo, on vadi maramu i stavlja je Mariji oko vrata a Bošku i meni nabija na glavu po jednu tradicionalnu kirgistansku kapu. Vadim majicu i darujem mu, slikajemo se za uspomenu. Skačemo u taksi, vani je još mrak, otvaramo prozore a on pali „Buj, buj“ i počinje pjevati oproštajnu pjesmu za kraj:
Placha, v slezakh ostalas' ty,
(Plačući, ostala si u suzama)
Placha, v slezakh ostalsya i ya.
(Plačući sam i ja ostao u suzama)
Kol' ne sud'ba – nichego ne podelayesh',
(Ako nije sudbina - ništa se ne može učiniti)
Vnutri ostalas' gor'kaya pechal' o lyubvi.
(U meni je ostala gorka tuga zbog ljubavi).
Foto: Nikola Vugdelija
