U današnjem izdanju Planinarskih priča ugostili smo Ivicu Perkovića i Marija Špara, dvojac kojeg štošta veže. Daljnji rođaci s dugogodišnjim prijateljskim stažem koje je naposljetku preraslo u kumstvo, brojne zajedničke planinarske avanture koje su izgradile dvojicu lidera HPD-a Kozjak te Gorska služba spašavanja, u koju su skupa i ušli, a međusobnom suradnjom dali svoj doprinos rastu kako splitske stanice, tako i kaštelanske ispostave.
Evo, nalazimo se na Gojači, u vašim društvenim prostorijama, police su prepune knjiga i kojekakvih uspomena na kojima je ispisana povijest najstarijeg kaštelanskog planinarskog društva. Vas dvojica, uz još neka imena, već duži niz godina svojevrstan ste simbol HPD-a Kozjak, kako je uopće počela vaša priča?
Mario: Bilo je to 2006. / 2007. godine kada smo dolazili na komin na dom na Putlju družiti se. Tu smo vidjeli da naši stariji članovi društva imaju često radne akcije, pokojni Tiho Šiškov, Milan Ljubenkov, Srećko Soldo, Špirko Domljanović. Kako su primijetili da često dolazimo, pitali su nas da se priključimo društvu te da malo radimo na domu.
Perka: Tada se nije moglo autom do doma, pa bi mi njima pomogli iznijeti materijal i dali im ruke u radovima i oni su vidjeli u nama nekakav potencijal, a bilo i nužno za društvo da se pomladi.
Mario: Tako smo mi shvatili da to nije samo dolaziti gore na komin i provoditi dane na planinarskom domu, pa smo se zainteresirali za planinarenje općenito. U to vrijeme, točnije 2008. HPD Mosor je organizirao planinarsku školu i tečaj za markaciste, a mi smo išli za markaciste, jer smo se zainteresirali za održavanje staza. Naši stariji članovi više nisu mogli održavati staze po Kozjaku, a bile su poprilično zarasle. Recimo ova Povijesna planinarska staza preko Vele stine, nije se uopće znalo gdje je ona, zatim staza do Marića staja, ma sve te staze koje su po karti pripadale nama, mi smo ih na radnim akcijama probijali, pronalazili stare markacije i osposobili za planinarenje. To je zapravo bio početak našeg rada u društvu.
Je li uz vas dvojicu bilo još pomlatka koji su sudjelovali u planinarskom educiranju i korištenju tog znanja za boljitak društva?
Perka: Bili su tu s nama i Ante Šarić i Tomislav Prolić, bilo je tu još nekoliko naših prijatelja. Ante i ja smo se dosta zakačili za planinarenje u to vrijeme, bili smo tad i momci pa je bilo više slobodnog vremena. Kako u to vrijeme nije bilo društvenih izeta, mi smo se povezivali s prijateljima iz drugih društava. Recimo tako smo išli s Duškom Čubrilom iz HPD-a Malačka na Golem Korab i to nam je otvorilo neke vidike i tako smo svake godine planinarili po Balkanu. Stekli smo nova poznanstva i prijateljstva. Uvijek smo nekako težili da društvo oživi planinarski, u bilo kojem kontekstu, pa smo tako vidjeli da se održava speleološka škola u Mosora. Te godine išli smo zajedno Šarić, Mario i ja, a pozvali smo i Juru Čatipovića, koji do tada nije bio dio društva.
Mario: U to vrijeme, mi smo počeli ulaziti i u upravni odbor društva, stariji članovi sve su više prepoznavali naš doprinos društvu, a vodili smo i neke sekcije, recimo ja sam bio pročelnik Markacijske sekcije.
Perka, spominješ speleološki tečaj? Kako se to odrazilo na vas, a kako na društvo?
Perka: Prvo bih se zahvalio Marinu Gluševiću koji je vodio tu školu. Poslije toga smo s njim prošli dosta jama, bio sam i u Lukinoj jami koja je najdublja, pa u jami Velebita koja ima najdulju vertikalu na svijetu, pa Kita Gaćešina, danas jamski sustav Crnopac. Dvije godine smo se baš aktivno bavili speleologijom.
Mario: To je bilo dok nismo dobili obitelj, jer speleologija zahtjeva malo više vremena, cijele vikende u ekspedicijama. Nakon toga smo se oženili, došla su djeca, pa smo speleologiju na neko vrijeme stavili po strani, jer ipak obitelj je najvažnija.
Perka: U to vrijeme je Grgo Puljas osnovao ispostavu Kaštela, to je zapravo bila prva ispostava stanice Split. Grgo je prepoznao našu aktivnost i pozvao nas u ispostavu. Nedugo nakon toga, točnije 2011. / 2012. ušli smo u stanicu Split; Šarić, Jure i nas dvojica. Početni period ulaska u stanicu iziskuje dosta vremena, treba se posvetiti tečajevima, mi smo ih uspjeli savladati u dvije godine i postati gorski spašavatelji.
Mario: Međutim, sva ta stečena znanja, i speleološki tečaj i tečajevi unutar GSS-a, stečena iskustva u planini, zatim organizacijska iskustva, dovela su do naše prve službene opće planinarske škole u društvu, koja se održala 2014. godine, a vodili smo je nas dvojica. Pokojni Goran Gabrić nam je bio velika podrška, davao nam je savjete, pogotovo što se tiče predavanja u planinarskim školama. S predavanjima i prenošenjem svoga znanja, jako je doprinio i Stipe Božić.
Vas dvojica ste i prvi licencirani vodiči u društvu, što daje naslutiti da ste vi i osnovali sekciju?
Perka: Koliko mi znamo, prije nas nije bilo vodiča u društvu, bilo je markacista. Kako smo htjeli pokrenuti opće planinarske škole, tako smo htjeli steći znanja, iskustva i poznanstva. Iako smo tad postali gorski spašavatelji, htjeli smo staviti razliku između planinarenja i spašavanja te smo htjeli naučiti kako se vodi grupa.
Mario: Zanimalo nas je kako izgleda taj tečaj, koji je mene kao gorskog spašavatelja pozitivno iznenadio, dosta toga se tu nauči, psihologija, princip vođenja ljudi, tako da je taj tečaj nama dobro došao. Tako smo, da to ne ostane na nama dvojici, iz svake planinarske škole, ljude koji su ostajali slali na tečaj, i evo sad imamo desetak vodiča.
Koliko je to doprinijelo rastu članstva u društvu?
Mario: U početku su to bili naši prijatelji, obitelj. Pa smo napravili Facebook stranicu, ljudi su to vidjeli, jer do tad su pitali, što vi u planini radite, što jedete, međutim putem fotografija i objava su vidjeli da je nama lipo i priključili su se. Škole smo nastavili organizirati svaku godinu po jednu, i dan danas traju, evo skoro 10 godina, nas dvojica smo vodili prve dvije, onda bi uvijek iz tih škola ostali pojedini članovi koji bi preuzeli određene funkcije.
Perka: Nama je to i cilj, da netko drugi preuzme i vodi, jer da sve ostane na nama dvojici, ne bi bilo dobro ni za nas ni za društvo. Sve te godine mi smo djelovali u vodstvu društva, a paralelno smo bili aktivni i u gorskoj i u ispostavi. Zanimljivo je da, dok sam ja bio predsjednik društva, Mario je bio dopredsjednik, a u isto vrijeme, Mario je bio voditelj ispostave Kaštela, a ja sam mu bio zamjenik, tako da smo napravili jednu dobru nadopunu jedan drugome, ali i dobru sinergiju svih tih ljudi.
Kako smo čuli iz jedne od prošlih Planinarskih priča, Mario ti si začetnik ideje o osnivanju trail sekcije?
Mario: Mosorove Sikire su 2017. organizirale „Kozjački satarluk“, budući da znam Olu i Danu iz vodstva, pitali su me za neke staze i za naše mišljenje o tome, jer to je naš teren. Ja sam onda došao na ideju ma idem probat cijeli Kozjak pretrčat, tako da sam pretrčao od Labina do Klisa. Meni se to svidjelo, Perka je bio tad predsjednik, ja mu rekao što misliš o tome da to predstavimo upravi i probamo. Stavili smo objavu na facebook i u grupu i tada smo stupili u kontakt s Antom Bubićem, sadašnjim pročelnikom sekcije. Nakon nekog vremena vidjeli smo da je on ipak level iznad nas, da je cijeli u tome i on je preuzeo vodstvo.
Perka: U početku nas je bilo malo, nekad smo i nas dvojica sami bili na treningu, ali evo danas Dračari imaju treninge s 20 do 30 ljudi i prepoznati su u trail svijetu.
Mario: U svemu treba biti uporan, to se isplati. Bilo je momenata kad smo se pitali treba li odustati, malo nas je, ali upornost se u svemu isplati.
Zapravo, iz svega se da zaključiti da ste vas dvojica pravi inovatori u vašem društvu, utabate put, uputite ljude i sekcija uspješno zaživi. Primjenjujete li taj recept i na vašu najmlađu sekciju, speleološku?
Perka: Da, ja sam se malo zauzeo oko te priče, ja sam i pročelnik sekcije. U Kaštelima ima dosta ljudi koji su se bavili ili se još uvijek bave speleologijom, stoga je ideja da se ujedinimo. Sekcija je osnovana ove godine, trenutno je malo na škrgama, guramo, ali vidjeli smo da za sve treba vremena, stoga se nadamo da će to krenuti i opstati. Trudimo se imati akcije barem jednom mjesečno. Planiramo i speleo školu, jer škola je osnova svega, pa ako bude po planu, bit će iduću godinu.
HPD Kozjak je poznat i po posvećenosti djeci, pa tako imate jako kvalitetne Male planinarske škole i Dječje kampove. Možete li nam nešto i o tome ispričati?
Perka: Kroz taj dio smo povezali cijelu ovu priču našeg društva i naših obitelji. Tu su se uključila naša djeca. Moja supruga Tanja je i vodila nekoliko Malih škola, a supruge su nam i inače u svemu pružale podršku i razumijevanje. Djeca nam također vole planinariti, moj Roko se popeo i na Dinaru, Šparova djeca vole trčati, Lana osvaja medalje.
Mario: Istina, prije svega želim zahvaliti svojoj obitelji na potpori. Kako se nisam mogao više aktivno baviti speleologijom, došli su obitelj i djeca, ja sam došao na ideju da pokušamo raditi dječje kampove. Na taj način vodimo djecu tri dana u prirodu, spavaju u šatorima i tražimo lokaciju gdje nemaju signala za mobitel. Budu malo izgubljeni prvih par sati bez mobitela (priča uz smijeh), ali poslije to bude prekrasno, djeca se igraju, odrasli uživaju. Odradili smo već četiri kampa i idemo i dalje s tim.
Perka: Male škole se rekordno popunjavaju, roditelji su s tim oduševljeni.
HPD Kozjak je i društvo koje ima jako puno članova GSS-a i gorskih spašavatelja. Očigledno je da ste i tu postavili dobre temelje te da dajete dobar primjer drugima, a nekim svojim kolegama ste i mentori?
Perka: Istina, zapravo najviše kaštelanskih pripadnika GSS-a je upravo iz našeg društva. Neki su se i naknadno priključili našem društvu.
Mario: Kao što smo gurali planinarsko društvo, tako u ispostavi Kaštela vrbujemo nove ljude, koje dovodimo u stanicu, nekima smo mentori, nekima ćemo biti.
Perka: Kad taj dio spominjemo, mogu reći i da je Mario trenutno u Sudu časti u Stanici Split, ja sam u Izvršnom odboru, a Mario je u Izvršnom bio u prošlom mandatu.
Mario: A evo, kao gorski spašavatelji, sudjelovali smo i u izradi karte Kozjaka u suradnji s Turističkom zajednicom Kaštela.
Uspješno implementirate obveze prema društvu s nekim aktivnostima u kojima sudjelujete kroz GSS, pritom mislim na vaše ljetne pohode u visoka gorja te na nedavno održani Rescue race na kojem ste obojica sudjelovali. Možete li nam ispričati nešto malo više na tu temu?
Perka: Iz društva smo ponikli, trebamo to društvu i vratiti. Ta jedna sinergija između planinarskih društava i GSS-a izrodila je ideju o pohođenju Alpi svake godine, i to iskustvo želimo nekako prenijeti na društvo.
Mario: Već nekih četiri – pet godina organiziramo se nas pet – šest te idemo na vrhove preko 4000 metara.
Perka: Zapravo, svi smo bili željni otići se malo podružit, jer sve te obaveze traže ispušni ventil. Prvu godinu je bilo, a di ćemo, a kud ćemo, a ko će organizirati, ali se stvorila jedna ekipa od osam ljudi, i svake godine vidimo kad većini odgovara i idemo. Ovu godinu bilo nas je četvero, tu možemo zahvaliti stanici Split koja nam u tome daje podršku, daje nam vozilo za prijevoz do odredišta i nazad.
Mario: Jer to ujedno doprinosi i našem iskustvu za akcije spašavanja. Doprinosi iskustvu kretanja u takvim visinama, ledu i zimskim uvjetima gdje koristimo tehničku opremu.
Perka: Prvo smo uspeli Breithorn. To nam je bilo interesantno jer je to ujedno i najviše skijalište pa smo iskoristili priliku da jedan dio odradimo na turnim skijama, napiši točno turnim, jer će nas Stipe Božić vikat u suprotnom (našalio se Perka), a to nam je bio ujedno i aklimatizacijski uspon za Gran Paradiso. Turno skijanje je inače disciplina koju smo upoznali ulaskom u gorsku službu. Išli smo često na Čvrsnicu na snijeg i zaljubili smo se u tu disciplinu.
Mario: Što se Rescue racea tiče, na tu ideju sam došao prije tri godine. Pitao sam još neke ljude iz stanice, koji su se bavili trailom da se okupimo i prijavimo. Tako smo nekako krenuli i iz godine u godinu mijenjala se postava, pa nam se tako lani priključio i Perka.
Perka: Utrka nije samo trail, ima i tehničkih detalja, a ove godine bile su 74 ekipe. Nije tu cilj pobjeda, nego da se službe druže, da se upoznajemo i izmjenjujemo iskustva. Baš smo pozvali i službu iz Pieve di Cadore da nam dođu u posjetu, da ih ugostimo i da napravimo zajedničku vježbu.
Poznato je da okrugle rođendane društva obilježavate uz prave fešte. Dogodine je 75. obljetnica, možemo li opet nešto takvo očekivati?
Perka: Da, uvijek radimo planinarsku noć, odnosno feštu tu na rivi u mistu za sve mještane i druge. Za 70. obljetnicu pekli smo vola, bili su Gustafi, iduću godinu također pripremao feštu. Obljetnica društva je inače 29. 4., a mi to obilježavamo 1. svibnja i to smo nazvali Tragom prvih koraka, a za sve posjetitelje spremamo fažol.
Mario: Ja bih još rekao da smo iznimno zahvalni svim prijašnjim generacijama koje su napravile planinarski dom, tako da mi danas nemamo velikih radova, već samo održavanje, tako da svaki mjesec organiziramo radnu akciju s tim ciljem.
Perka: Srećom, Planinarski dom Putalj je u vlasništvu HPD-a Kozjak i tu smo 1/1, a to je bio proces koji je uspješno realiziran za vrijeme Domagoja Božina i Tomislava Prolića, oni su se dosta zauzeli oko legalizacije i vlasništva doma. Dom je velik i zahtjeva održavanje, pa se moramo zahvaliti Gradu Kaštela koji nas podupire u tome, isto tako i Cemexu, koji su pripomogli prilikom sanacije napuknuća potpornog zida jer se dom nalazi na klizištu. Evo naš predsjednik Marko Lemac je pokrenuo projekt obnove kroviša i fasade, a i Grad i Cemex su izrazili podršku.
Što biste poručili budućim naraštajima i članovima društva, po pitanju budućnosti i planinarstva i HPD-a Kozjak?
Mario: Mene planina općenito privlači jer u njoj ima bezbroj mogućnosti za aktivnosti. Tu se može planinariti, trčati, penjati, voziti biciklu, skijati se, ići u jame, i ta lepeza aktivnosti me privlači i svaki odlazak na Kozjak mi je kao prvi put i ne vjerujem da ću tako skoro prestati. Međutim, potrebni su novi, svježi ljudi na funkcijama i mi naše sekcije i funkcije vrlo rado predajemo novim ljudima. Pozivamo sve ljude da nam se priključe, dobit će od nas potrebno znanje i podršku.
Perka: Mi se i jesmo i nismo umorili, uvijek smo tu i u nama će svi uvijek imati podršku, ali nam je drago i veseli nas kad netko preuzme inicijativu i zauzme se za nešto. Dobrih ljudi u društvu ima, to se i vidi. Odraz rada i vodstva društva se vidi. Tako da, mladi ljudi dobrodošli ste!
Pozdravljamo vas do iduće Planinarske priče!
Foto: Ivana Topić / Privatni album
