U ovotjednom izdanju Planinarskih priča ugostili smo Antu Bubića, voditelja Kozjakove trail sekcije „Dračari“, čovjeka pod čijim vodstvom, članovi ove jedine kaštelanske trail sekcije vrijedno treniraju i s gotovo nijednog natjecanja se ne vraćaju bez medalje.
Iako su mnogi čuli za tebe, Dračare i vaše uspjehe, bi li nam ipak rekao nešto malo više o sebi?
Imam 41 godinu, rođeni sam Solinjanin, mama je iz Klisa, dijete sam Kozjaka. Završio sam fakultet informatike na FESBU i ovdje sam zaposlen u Cemexu. U sretnom braku sa suprugom Marijanom već 15 godina, imamo troje djece, dvije kćeri i sina; Stelu, Klaru i Ivana.
Kako se rodila ljubav prema brdskom trčanju?
Naše dječje igre su bile gore u Cemexovoj kavi i šumovitim obroncima Kozjaka, tako da je meni brdski teren od malih nogu poznat. Međutim kao dijete bavio sam se nogometom, moj otac je bio legendarni igrač NK Solina, Ivica Bubić Bubi, koji je ove godine posthumno dobio nagradu za životno djelo od Grada Solina. Tako sam i ja kao dijete išao očevim stopama, prošao sam cijelu omladinsku školu Solina, kad su došli seniori, nešto sam sitno igrao za Dugopolje i Slogu i onda sam se ponovo vratio za seniore Solina i tu sam odigrao nekih četiri – pet sezona. Došlo je do trenutka gdje su me godine stigle, trebalo je profesionalno živjeti, a ja tada nisam još završio fakultet, nisam imao ni zvanje ni znanje, tako da sam napustio NK Solin, otišao u Uskok, zaposlio je u Cemexa i vratio se na fakultet. Upoznao sam i svoju suprugu, oženio se, stiglo je i naše prvo dijete, a nogometom sam se bavio još u Sloge do neke tridesete godine. Kada sam se ostavio nogometa, čisto sam gledao neku sportsku aktivnost, da ostanem u formi, a nogomet me više nije zanimao. Tada me, 2015. godine prijatelj pozvao na jednu utrku u Jesnice, doduše više me pozvao zbog after partija. Bila je i tril utrka od 10 km, ali prijatelj nas je prijavio na 30 km trekinga, govoreći da smo spremni. Ja nisam znao ni što je treking, došli smo na start, dobili smo kartu, tad sam se prvi put susreo s Tugarama, Srinjinama, Dubravom, čitali smo onu kartu k'o telci, 7 sati smo proveli po tim divljinama. Obavezna oprema je bila prva pomoć, a prijatelj je trčao u kratkim hlačama, naravno kad smo prošli kroz šikaru, on je toliko krvario, da sam ja mislio da će on iskrvariti. Nakon 7 sati nekako smo stigli do cilja i ja sam se zaljubio na prvu. Kada sam vidio da su neki trkači stigli za 4 sata, meni je to bilo toliko nepojmljivo, međutim već iduće godine na Jesenice trekingu, ja sam pobjedio.
Nakon toga pridružio si se jednom trail – treking klubu. Ispričaj nam nešto o tome.
Bio je to klub Strka iz Mravinaca, sudjelovao sam na njihovim lokalnim utrkama, organizirali su Mini trail ligu, bio sam kasnije i tajnik kluba, održavao sam njihovu web i Facebook stranicu, dobro sam se uklopio, sudjelovao sam na dosta utrka, bilo je pobjeda i postolja, bio sam neloš trkačić. Tu sam bio do 2019. Tad je bio bum traila i treka, bilo je po 400 – 500 trčaka po utrkama. Nije bilo kao na cestovnim utrkama gdje su svi nabrijani na rezultat, to je bilo više Priroda i društvo, druženje, ako skreneš sa staze, drugi te upozoravaju, a pogotovo ove treking utrke, ma zabava, divota.
Te iste godine pod vodstvom Marija Špara „rodili“ su se Dračari. Je si li im odmah pristupio?
Te godine HPD Kozjak je slavio 70 godina postojanja i kako su vidjeli trend rasta traila i treka odučili su i oni osnovati trail sekciju. Preko moje prijateljice Dobrile Dujišin, koja je radila u Dechatlona sa suprugom od tadašnjeg predsjednika Perke, Tanjom, stupili smo u kontakt. Sastali smo se, oni su mi iznijeli svoje ideje. Ja sam se članstvu kluba Strka zahvalio, a sa mnom je u Kozjak prešlo još nekoliko članova Strke kojima je kao i meni nedostajalo druženja van utrka. U početku se skupilo nas desetak, pročelnik sekcije bio je Mario Špar, ja sam vodio treninge koje smo odrađivali po Kozjaku, smišljao sam rute.
Od kud sekciji naziv Dračari?
Nisam ni ja poznavao cijeli Kozjak, zajedno smo lutali, istraživali, a nakon treninga je uvijek bilo, ajme uvijek smo isfrižani, ajme uvijek smo u drači, više smo u drači nego što trčimo, pa bi bilo, tko ima više friževa taj ima više dračarskih bodova i tako smo se nazvali Dračari.
Ove godine proslavili ste četiri godine postojanja, entuzijazam članova ne posustaje, nižete uspijehe, u čemu je tajna?
Ma ja sam isto mislio bit će to godinu dvije i past će entuzijazam, ali evo baš smo aktivni, na svakom treningu nas je po 15-20, oduševljen sam. Naravno, neki su i otišli, ali dođu i novi članovi. Nisam stavio obvezu da tu moraju biti isključivo članovi društva, dosta ljudi s nama trenira koji nisu članovi. Ja im kažem, dođite, pa neka treniraju s nama, a s vremenom ako žele i svidi im se, neka se učlane.
U međuvremenu si preuzeo i funkciju pročelnika sekcije. Kako pripremaš svoju ekipu za utrke?
Svaku srijedu imamo trening i ja njima isplaniram lokaciju starta i dvije rute, jednu za naprednije, a drugu za ove malo sporije, pošaljem im GPS zapis da imaju na mobitelu da se ne bi netko izgubio, ali uvijek nastojim da se držimo grupe, pogotovo noću, a ponajprije kad dođu novi članovi. Evo ove srijede nam je bio 222. trening u kontinuitetu, s tim da smo za vrijeme lockdowna bili prisiljeni pauzirati s treninzima. Stvorio se jedan kostur ekipe, njih 10-ak baš aktivnih članova, koji se često natječu na dalmatinskim trail utrkama te širim hrvatskim i bosanskim utrkama, plus ekipa iz B grupe, oni nisu baš aktivni na utrkama, ali dođu na trening, vole se družiti i pomažu nam u organizaciji.
O tvojoj predanosti prema ovoj sportsko rekreativnoj aktivnosti govori i činjenica da si vodio Dalmatinsku trail ligu. Ispričaj nam nešto o tome.
Dalmatinska trail liga bila je skup tih utrka diljem Dalmacije koja ima desetak kola, a traje cijelu godinu, ja sam bio administrator, pisao najave, vodio web. To mi je pomoglo da realiziram ideju koja se rodila nakon što su članovi Mosorove trail sekcije Sikire prestali organizirati utrku Kozjački satarluk. Tak sam 2021. godine predložio da mi organiziramo utrku Kozjak trail, koja je bila uvrštena u kalendar Dalmatinske trail lige. Ta utrka startala je na Putlju, išla je grebenom do Malačke te se sjevernom stranom vraćala nazad. Tu je nastupilo oko 100 natjecatelja, bio sam baš zadovoljan za prvo izdanje i to nam je dalo vjetar u leđa za iduću godinu.
U međuvremenu organizirali ste i Dječju trail ligu. Kako ste došli na tu ideju?
Naime, broj utrka je porastao i ljudi su počeli iz raznih razloga birati na kojoj će sudjelovati, a istovremeno nedostajalo je događanja za djecu, ono dječjih utrka što je bilo, uglavnom su bile unutar nekih drugih većih događanja. Tako sam došao na ideju da organiziram Dječju trail ligu. To su bile utrke na 3 – 4 km, ali s roditeljima. Nismo znali što očekivati, ali računali smo na naše članove i njihovu djecu i kao skupit će se barem dvadeset djece. Prvo kolo je bilo u siječnju, organizirali smo ga na Malačkoj, međutim odaziv je bio toliko velik, da smo mi zadnji dan morali ugasiti prijave, jer su još na snazi bile pandemijske mjere, a meni se prijavilo 90 djece, plus pratnja, plus mi iz organizacije i HGSS, morao sam ugasiti. Radili smo rutu od Malačke preko Česmine, pa na Izvor i sv. Ivan Biranj i nazad, 3 km. Svi su bili oduševljeni. Nažalost odmah nakon prvog kola mjere su se postrožile i drugo kolo smo održali tek u proljeće i to na Blacama, treće kolo su bili Kliški mostići, četvrto kolo opet na Malačkoj, ali put Limenke i Orljaka i peto kolo na našem domu Putalj. Kad se sve pozbroji to je bio događaj od 1000 sudionika. Povratne informacije i djece i roditelja su bile oduševljavajuće, a ono što su roditelji najviše komentirali je to da nisu ni znali za većinu tih lokacija na koje mogu otići zajedno s djecom, a mi smo zaista uživali organizirati to. Bilo je to baš na ponos i sekcije i društva.
Kozjak trail je ostao na drugom izdanju, nakon toga ga više niste organizirali, koji je razlog?
Drugo izdanje smo organizirali u svibnju prošle godine. Bio je slabiji odaziv, nekih 80-ak trkača, malo me je to štufalo, očekivao sam više. Logistički smo se baš naradili, velika je to organizacija, plus radne akcije, jer organizacija je ista i za 5 i za 500 trčaka, tu je čišćenje staze, označavanje staze i tako sam ove godine odlučio da mi je sve to malo previše. Tako smo svu energiju usmjerili na dječju ligu, koja je održana i ove godine. Išli smo čak i na Kočinje brdo i u Muć, imali smo potporu gradova Kaštela i Solina te općina Klis i Muć.
Kada pričamo o rezultatima Dračara, gotovo da nema utrke s koje se vi vratite bez medalje, koje uspijehe bi posebno istaknuo?
Mislim da trenutno brojimo preko 120 osvojenih medalja, od toga lani 44, a evo ove godine smo na 38. Moram pohvaliti našu žensku ekipu, te cure su na svakoj utrci na postolju. Dobri su i muški, ali jednostavno tu je konkurencija puno jača. Žene su nam aktivnije i dobre su i donijele su nam puno medalja. Tu prednjače moja partnerica u paru Jadranka Žilić, Jelena Sansević i Andrea Rubin, ali moram pohvaliti i sve one koji su donijeli i ostale medalje i koji su završili utrke, to je zaista uspjeh. Na našem području najpoznatija je utrka Mosor grebening, pa onda Imber trek, Jesenice trek, Promina trail. Izdvojio bih jednu timsku medalju, prošle godine Vučko trail na Bjelašnici pored Sarajeva, tu je baš tim na ukupnom poretku osvojio drugo mjesto, a nastupilo je 250 trkača iz raznih dijelova Europe.
Prošli tjedan ishodili ste veliki uspijeh na Perun adventure raceu. Kakvi su dojmovi?
To je jedna posebna utrka, to je pustolovna utrka koja je kombinirana. Ove godine glavna disciplina bila je orijentacijsko trčanje, zatim brdski biciklizam i kajaking. Svake godine se baš potrude i ubace neke zanimljivosti kao što je ferrata, jedne godine nas je HGSS spuštao absailom, a ove godine smo Cetinu prelazili noseći bicikl te smo u cilj ušli sa supom. Neke svjetske utrke se ne mogu mjeriti s njima. Ja sam sudjelovao na svih 5 izdanja, ove godine je lokacija bila u potpunosti tajna, prava avantura. Utrka je bila čak 80 km duga s oko 2500 m visinske razlike, a nama dvoje je trebalo malo manje od 12 sati da prođemo cijelu utrku. Moja partnerica u parovima Jadranka i ja smo pobijedili u mješovitim timovima. Budući da smo odlični u orijentaciji to nam je doprinijelo da pobijedimo. Pratili smo se s jednim slovenskim parom, ali i malo smo ih u jednom dijelu pretrčali, samo da ih psihički nadvladamo i tu smo bili sigurni. Tako da smo završili peti sveukupno, a prvi mješoviti.
Budući da ne skrivaš kako te više vesele treking utrke, možemo li očekivati u neko skorije vrijeme nešto u tvojoj režiji?
Pa recimo za naš jubilarni 200. - ti trening organizirao sam jednu treking trening utrku. Svi su bili oduševljeni, bilo je zabavno, zadao sam im točke, a oni su morali napraviti selfie kraj svake. To bude zanimljivo jer netko prođe obiđe sve točke za manje kilometara, a netko za više. Poslije toga se uvijek ima što za pričati, tko je gdje prošao, na kakve je prepreke naišao. Tako da imam to u mislima, možda čak i dogodine, neku manju treking ligu s nekoliko kola. Volio bih napraviti i neku pustolovnu utrku, pa bih htio i očistiti neke staze, puno je tu ideja, ali premalo vremena za sve. Trudim se držati kvalitetu naše ekipe, srijedom trening, a ako ne idemo za vikend ni na kakvu utrku, onda idemo na izlet gdje odradimo trening. Recimo ovaj vikend idemo u Orebić, radimo turu do sv. Ilije i u subotu popodne idemo na Mljet gdje ćemo proći Mljetsku planinarsku obilaznicu dugu 40 km.
Sve više vaših mladih članova i djece sudjeluje na utrkama, što ih motivira na sudjelovanje?
Pomladak Dračara je stvarno dobar. Moja djeca su tu od malena. U srijedu je moja kćer Klara radije išla s nama na trening Dračara nego na svoj trening košarke, a moj Ivan uživa u izradi tragova, stalno gleda Google Earth, u srijedu je odradio trening s grupom B bez problema. On uopće ne gleda igrice i crtiće, gleda aktivnost drugih na Stravi i obožava crtati tragove za naše treninge. Mislim da je to vrlo jednostavno, mi smo primjer svojoj djeci, oni su spužve koje upijaju.
Što bi poručio čitateljima za kraj?
Svi oni koji bi se htjeli okušati u planinskom trčanju, neka dođu, neka se slobodno uključe, nisu obavezni biti članovi. Dođite, odradite jedan, dva treninga, vidjet ćete, to je doista priroda i društvo. Poslije treninga se malo podružimo, planiramo gdje ćemo za vikend i tako iz vikenda u srijedu, iz srijede u vikend.
Pozdravljamo vas do neke nove Planinarske priče
Foto: Ivana Topić / Privatna arhiva
