Jubilarna, deseta knjiga autora Josipa Budiše, izašla je iz tiska. Knjiga ‘Na retrovizoru vremena’ vraća pisca u neka prošla vremena, a kao i u većini svojih knjiga koristi književnu vrstu narativ. Priča je ‘začeta’ na prvomajskom fažolu, gdje je susreo prijatelja iz srednje škole. Detalje nam kroz razgovor pojašnjava sam Budiša.
Upravo je iz tiska izašla vaša nova deseta jubilarna knjiga „Na retrovizoru vrimena“. O kojoj književnoj vrsti i tematici je riječ?
Kao i u većini mojih dosadašnjih knjiga koristim književnu vrstu narativ. Ova je priča začeta 1. maja na Marjanu. Nakon dugo vremena iznenada sam susreo dobrog druga i prijatelja iz srednje škole. Pri susretu srdačno smo se pozdravili potom svratili do obližnjeg kafića i nako s nogu podigli zdravicu i uz kavu se prisjećali uspomena iz škole i rane mladosti. I tako sve do podneva kad smo stali u dugi red za fažol. Dugo smo čekali, ali isplatilo se, fažol nam je super lega, pivo također, a i vrime je potrefilo lipo prava ugoda za izlete. U tako lipom proljetnom ambijentu nastavimo se prisjećati na davne sedandesete, kao i novom dobu u kojem živimo, i zapitali se kakva kakvu budućnost ostavljamo naraštajima iza nas. Napomenuo bi da mi je prijatelj nakon umirovljenja preselo živjeti u rodno selo u kojem kaže da mu je tako lipo da se više ne namjerava vratit u grad. Time me potaka da i ja ovo malo preostalog života provedem u rodnom kraj. Sve više i više ljudi starije generacije obnavlja kuće s namjerom da se vrate u mjesto rođenja. Ništa čudno, u rodnom mjestu naljepše i najzdravije za tjelo i dušu svakog čovjeka.
U knjizi pišete da su vam sedamdesete ostale u najljepšem sjećanju i idete dalje pa kažete da su bile zlatnim prahom posute. Po čemu ih najviše pamtite?
To su bile godine, mnogi će se složiti, građanske sigurnosti i spokoja u kojima su uživali ne samo mladi(da ne bi ispalo da hvale godine kad su bili mladi i zdravi) nego i sve generacije, svaka iz svojih razloga. Siguran posao do mirovine bez straha da ćeš ga izgubiti bio je garancija da nećeš ostati na ulici zbog nemogućnosti otplate stambenog kredita. Roditelji su bili bez brige hoće li moći podizati i školovati svoju djecu. Umirovljenici se nisu bojali hoće li moći platiti liječenje. Vremena za druženja i prijateljstva bilo je dovoljno, putovanja putem škola, poduzeća i različitih saveza bila su dostupna gotovo svima…Bogatih je bilo ali većina običnog svijeta pripadala je famoznoj srednjoj klasi.
Srednje klase više ne postoji?
Na žalost, šta je nestao. Postoje bogati koji žive na uštrb sirotinje.
Znači li to da u novom mileniju ljudi u RH ne žive bolje?
Po provedenim anketama, većina hrvatskih ljudi jedva preživljava. Moderno vrijeme naše suvremene države uporno se trudi uvuć nas u žrvanj globalizma i neoliberalizma koji nude mnogo toga ali najmanje onog što najviše veliča a to je mir i sigurnost.
Smatram vrijednim zamisliti se nad evokacijama prošlosti prijatelja iz priče promišljajući zajedno s njima gdje nas kao mali narod vodi ovo suvremeno društvo. Njihovi dugi razgovori mudro preslažu kockice prošlosti i sadašnjosti pokušavajući dokučiti može li se moderno vrijeme izgraditi učeći ne iz primjera nametnutih ideologija i pokreta nego stavljajući u središte potrebe onog bez koga nijedan društveni smjer ionako nema smisla, a to je - običan čovjek. Onaj, koji na ovom svijetu želi uz sva svoja egzistencijalna ograničenja, biti i živjeti ni više ni manje nego kao -čovjek.
Vi ste u mirovini. Mogu li po vama hrvatski umirovljenici s prosječnom mirovinom živjeti život dostojan čovjeku.
Ima bit da mogu. Inače bi kao najbrojnije biračko tijelo na izborima mijenjali vlasti.
Možete li zamislit kako je umirovljenicima i drugim ljudima s malim primanjima kada preko javnih glasila svaki malo čuju da nam političari kradu ogromne svote novca, i zato kao iza druge zle čine ostaju nekažnjeni.
Znači, jedino na izborima vidite spas za boljitak. Da, dok na izbore ne izađu dobri ljudi ne treba se nadati promjenama nabolje.
Jeste li ostali vjerni dosadašnjim suradnicima?
Zahvaljujem svim dragim, dobrim i stručnim ljudima koji su profesionalno radili na uređenju ne samo ove nego i svih mojih prijašnjih knjiga. Tu bi ipak istakao lektoricu Ljiljanu koja je lektorirala i uređivala i i za svaku napisala stručnu i lijepo sročenu recenziju. Toliko je tolerantna, profesinalna i dobronamjerna da je divota surađivati s njom. Pošto nam se često preklapaju misli, ponekad se upitan je li moj alter ego.
Evo šta g. u svojoj recenziji piše o knjizi
Znamo svi da se Budiša oslanja na tradiciju, ali budućnost mu je bitnija. Međutim, u ovoj noveli važnije mu je prisjećanje na davnu prošlost koja mu je fascinantno važna, koja nije zaboravljena. Otkriva nam osjećaj ponosa što je živio i preživio u sedamdeesetim godinama prošlog stoljeća. Te godine su besmrtno lijepe, njemu najvažnije. To nježno prisjećanje na njih, i mene je prisjetilo na moje sedamdesete koje su i meni bile najljepše. Te godine povezuju opća mjesta za nas koji smo bili mladi sedamdesetih. Znat će svi koji su tada živjeli na što mislim. Bili smo „zapad“. Mladi iz Europe i svijeta dolazili su s ruksaćima kod nas.
Budiša lijepo opisuje: To su bile godine naprednih, pametnih, bezbrižnih ljudi koji su se aktivno družili, veselili, živjeli život punim plućima. Bili su solidarni,znali su što je pristojnost, poštovanje. Veselili su se sitnicama. Živjeli su u sigurnim, dobrim vremenima. Svaka reminiscencija na sedamdesete vraća nježna sjećanja i pobuđuje osmjeh.
Budiša ima neiscrpne teme o kojima piše. Ova je pogodila „u sridu“. Ljiljana Skataretiko
Ima li neka posebna poruka za kraj koja bi ovu knjigu na poseban način izdvojila u odnosu na prethodne naslove?
U svakoj od mojih knjiga evociram neke događaje iz prošlosti moje generacije u kontekstu dvaju vremena u kojima smo gradili svoje domove, podizali obitelji tragajući uvijek za boljim, ne prijanjajući slijepo uz nametnute ideologije, znajući da nam budućnost u konačnici ponajviše ovisi o nama samima.
U ovom trenutku veći dio moje generacije razmišlja o svojim korijenima, to je ono trajno, ono od čega smo krenuli i možda je došlo vrijeme kad se polako zatvara taj famozni životni krug povratka istini da smo osovinu svih životnih vrijednosti primili davno prije i živeći je premostili sva ta pusta gruba i lipa vrimena...