PLANINARSKE PRIČE
Gost naših ovotjednih Planinarskih priča je kaštelanin Filip Mihaljević, geodet po struci te istinski zaljubljenik u prirodu i planinarenje u duši. Avanturist koji je u svojoj relativno kratkoj, ali iznimno zanimljivoj planinarskoj karijeri skupio popriličan broj planinarskih kilometara, ispričao nam je sve o svojim sudjelovanjima na sve popularnijem Highlanderu, ali i što planira u skorijoj budućnosti.
Dobro nam došao Filipe! S obzirom da znamo koliko ne voliš nikakav oblik javnog istupanja, hvala ti što si ipak s nama tu.
Ma ja nemam društvene mreže, nikad ništa ne fotografiram, pogotovo ne sebe, ali evo ovaj poziv nisam mogao odbiti.
Pa hvala ti na tome!
Bi li nam otkrio, od kud ti uopće u planinarskom svijetu?
Bilo je pandemijsko vrijeme, bilo mi je jako dosadno. Uz to se poklopilo da je brat zbog svoje bolesti morao ići na fizikalne terapije, al kako je sve stalo mi smo počeli učestalo šetati. Šetali smo najčešće plažom, pa smo jednom otišli malo uzbrdo, na svetog Njofru, pa na svetog Ivana, pa na Orlovo gnijezdo. Meni se to jako svidilo, međutim ostatak ekipe je, čim je prošla korona, odustao. Ja sam se potom učlanio u planinarsko društvo Malačka i krenuo redovito planinariti s njima.
Pamtiš li svoj prvi planinarski pothvat u planinarskom društvu?
Ono kad su me pokušali ubiti (govori uz smijeh). Išli smo na Jabukovac i rekli su mi, ma to ti traje 3-4 sata, a mi krenuli u 7 ujutro i u 19 navečer došli doma. Sve elementarne nepogode su bile taj dan, kiša, krupa, vjetar, čak smo i vatru ložili u jednoj špilji da se ugrijemo dok nebo ne odluči stati s prijetnjama od gore.
Zvuči kao pravo vatreno krštenje, ali to te nije pokolebalo za nastavak?
Nije, volim planinarenje, volim druženje, a to ide jedno uz drugo. Kad preživiš sve to u jednom danu, treba samo nastaviti, nakon toga gotovo ništa me nije moglo obeshrabriti.
O nekim tvojim planinarskim pothvatima već smo pisali. Bi li nam ispričao nešto više o svojim Highlander avanturama?
Na prvi Highlander privukla me želja za tim da probam nešto malo više. Vidio sam to na internetu, prijavio se i zaboravio da sam se prijavio. Uoči održavanja došao mi je mail podsjetnik i ništa, počeo sam pripremati opremu. Prijavio sam se odmah na najtežu dionicu, 100 km, i bio sam malo u panici, hoću li ja to moći, imam li sve. Trebalo je sve te dane i nositi više od 15 kg na leđima, tu su vreća, šator, podloga za spavanje, kuhalo, odjeća, oprema za kišu, bude toga. Plus svaki dan dobivaš vodu na punktovima, a svako drugi dan hranu. Bilo je zahtjevno, ali uspješno sam ga prošao. Ne uspiju svi proći cijelu dionicu, ali evo ja jesam. Upoznao sam tu i mnoge zanimljive ljude, neke sam nastavio viđati i na drugim Highlanderima. Svakako zanimljivo iskustvo. Što se težine tiče, vremenom si iskusniji pa bolje reduciraš opremu, ali to je izniman izazov.
Prošlog tjedna prošao si svoj drugi Highlander Velebit. Kakvi su dojmovi kada ih usporediš?
Ovoga puta sam imao iskustvo pa sam nosio manje opreme, a na ponavljanje ovog Highlandera privukao me Velebitski planinarski put o kojem mi je pričao kolega koji ga je prošao prošle godine. Mislim da ga nije nitko prošao sada sa mnom, ljudi su prolazili dijelove, jer trasa prolazi djelom VPP-a, ali za uspeti neke vrhove treba skretati sa staze, e to sam ja radio. U tim trenutcima sam pomno pratio stanje signala na mobitelu, jer što ako mi se nešto dogodi?
Između ta dva Highlandera, bio si i na jednom crnogorskom?
Da, ovo ljeto sam prošao i Highlander Durmitor, a velika je razlika između našeg i njihovog. Kod njih je manje ljudi, svega 50-ak, a kod nas oko 500. Shodno tome, razlika je i u gostoprimstvu, ne može se na jednak način ni organizirati primanje tako različitog broja ljudi. Ali, moram pohvaliti kako su nas u Crnoj gori dočekivali, na svakoj kontrolnoj točki dočekivali su nas kao kraljeve, domaći čajevi, domaći sokovi, rakije, pive, kave. Međutim u Hrvatskoj je to na puno boljem nivou što se ostalih stvari tiče, u Crnoj gori, što se tiče GPS-a i tragova, ma oni to ništa nisu prethodno prošli, samo su preko mape skinuli, a GPS trag im uopće ne funkcionira, u nekim dijelovima nije bilo niti blizu, čak je u pola kilometra bilo odstupanje, pa se ti snađi, ali gostoprimstvo im je savršeno.
Što bi izdvojio u našem Highlanderu što se organizacijskog dijela tiče?
Tu imaš masaže, jogu, predavanja HGSS-a, naučio sam koristiti neke aplikacije, to je baš korisno. U Crnoj gori je to više daj pojest, popit i idemo dalje. Kod nas je to baš event. Ja doduše nisam koristio te rekreativne stvari, osim što sam rastezao želudac na Baškim oštarijama.
Uz sve to što si nam ispričao, još si stigao, na jednom usponu slomiti nogu i sretno se oporaviti. Pisalo se mnogo u medijima o toj nesretnoj situaciji, no bi li nam ispričao što se dogodilo toga dana?
To se dogodilo odmah nakon Highlandera na Velebitu prošle godine. Još jedan pokušaj mojih prijatelja iz Malačke da me se riješe. Šalim se naravno! Išlo je nas nekoliko na Biokovo, planinarili smo do svetog Ilije, pa grebenom do Ščirovca i onda kružnom turom prema Bastu. Što da kažem, taman 300 metara ispod Ščirovca, na povratku prema autima, ugazio sam na stijenu, ona se pomakla, izgubio sam ravnotežu, stopalo je ostalo u rupi, sjeo sam na nogu sebi i puklo je. U takvim situacijama treba ostati pribran, a ja sam sretan što sam imao dobro društvo, koje me je stvarno dobro zbrinulo, zahvalan sam im.
Što napraviti tada? Kako ste se spustili?
Spustilo me u nosilima, zvali smo HGSS. A za njih nemam riječi, to su savršeni ljudi, profesionalci. Kad smo krenuli prema dole, imao sam osjećaj da ću im ispasti, naginješ se lijevo, desno, ne možeš se opustiti. Međutim u jednom trenutku shvatiš da ljudi znaju što rade, baš znaju! Moram reći da me je to potaklo na to da sigurnije pristupim svakom daljnjem planinarskom pothvatu, ali i da se priključim aktualnom HGSS-ovom projektu „300“ – programu obuke za vanjske suradnike.
Osim volontiranja u HGSS-u, imaš li još neke planove za budućnost, možda još neki Highlander?
Trenutno razmišljam o Slavonskom planinarskom putu, 300 kilometara dug. To mi je u planu za iduću godinu, u svibnju ili lipnju. To je najstarija obilaznica u Hrvatskoj, ali tu ne treba šator, ide se od skloništa do doma između 35 kontrolnih točaka. Tu je samo problem hrana, ali na Durmitoru sam upoznao čovjeka koji mi je voljan dostaviti hranu. Što se nekih većih želja tiče, želio bih proći Via Adriaticu, planinarsku stazu dugu 1090 km, koja vodi od Istre do Prevlake, možda dogodine.
Kako se pripremaš za takve pothvate?
Redovito planinarim, tri puta tjedno trčim, to mi pomaže da održavam kondiciju, važna je i prehrana, ali evo fizička aktivnost mi nekako najviše pomaže.
Što bi poručio našim čitateljima?
Pa, planina je tu za sve ljude, i svatko u planini može pronaći ono što njega usrećuje. Nekoga privlače visine, nekoga dužine, netko penje, netko ide u jame, ali svega ima sasvim dovoljno za svih. Međutim, sigurnost na prvom mjestu, educirajte se, ne idite neopremljeni, planina je ćudljiva i za čas nas može zavarati. Dakle edukacija i krenite!
Pozdravljamo vas do neke iduće Planinarske priče!
Foto: Ivana Topić/privatni album
