Da životna dob nije važna kada je planinarenje u pitanju, dokazuje ovotjedna gošća naših Planinarskih priča, 74- godišnja Mara Listeš. Po odlasku u mirovinu, Mara je ispunila svoj dječji san i počela aktivno planinariti, na čuđenje ali i inspiraciju mnogima.
Pozdrav teta Mare. Mnogi Vas u planinarskim, ali i širim krugovima u Kaštelima poznaju, no biste li nam ipak rekli nekoliko riječi o sebi?
Prošlog tjedna napunila sam 74 godine, a iduću godinu će biti 10 godina otkako sam u mirovini. Radila sam na splitskoj neonatologiji 42 godine. Bilo mi je lijepo, ali i zamorno. S velikim osmijehom i zadovoljstvom došla sam u mirovinu, na koju sam bila psihički i fizički spremna i znala sam da se negdje trebam uključiti.
Dakle, odluka je pala na planinarenje. Kako je došlo do toga?
Tu moram spomenuti gospođu Slavicu Balić. Kada sam je jednom srela, pitala sam je: „Gospođo, čime se Vi bavite, zašto ste tako umorni?“, a ona meni govori da je bila na Paklenici i prepričava da je planinarila. A ja njoj na to: „I ja bih htjela to, recite mi kako!“. Tad me je ona uputila da idem kod njezinog muža Filipa, koji je bio tajnik HPD-a Malačka. Ona mu je rekla za mene, da sam spretna i okretna, tako da ne bi tko što rekao na to da krećem u planinu s 65 godina.
Pamtite li prvi izlet?
Naravno, prvi je bio Zavelim, u običnim patikama. Idemo mi preko brda i pita mene Rosa: „Mare, možeš li?“. Ma naravno da sam mogla, uspela sam vrh, bila sam tako sretna i zadovoljna. Deset dana poslije organizirao se centralni izlet na Durmitor i tu sam se dvoumila, s jedne strane razmišljam, nemam opreme, kako ću, zimski su uvjeti, a s druge strane pojedine osobe su mi govorile pa ajde, pa vidit ćeš, ali bilo je i onih skeptičnih jer me nisu poznavali. Ja sam otišla i kada smo došli u samo podnožje vrha gdje se nalaze sajle, a to je bio moj prvi susret s njima, drugi su mi objasnili kako treba, a ja sam pozorno slušala i to primijenila i nas sedam se uspelo na Bobotov kuk, 2523 m. To je najviši vrh na kojem sam bila.
Što vas je potaklo na planinarenje? Je li susret sa Slavicom bio ključan ili iza toga stoji nešto drugo?
Ja sam rodom iz sinjskoga kraja, i kao dijete sam promatrala Kamešnicu. Jednog dana, kada sam bila 5. razred, moj otac je išao s magarcem u drva. Promatrala sam planinske vrhove i rekla mu: „Tata, ja bi tako želila gore doć!“, a on će meni na to: „Dobro, ići ćeš gore na magarcu.“ Ali nije on meni ništa rekao o povratku. Naravno, na putu do gore ja sam uživala, a kad smo došli, otac je nasjekao drva i tad sam prvi put vidila bukvu, ogromna prekrasna stabla kojima se i dan danas divim. Otac je drva stavio na magarca i rekao mi da nazad moram na noge i ja sam se uplašila, ali sam svejedno jako zavolila planinu. Poslije nisam imala prilike za planinarenjem, ali želja je bila tu.
Znamo da sada aktivno planinarite gotovo svakog vikenda i da idete svugdje, ali možete li izdvojiti neki uspon kao iznimno zahtjevan?
Pa posebno sam bila ushićena kada sam došla na sv. Juru na Biokovu. Nije mi bilo nešto posebno teško, ali svi su pričali kako je taj uspon dosta zahtjevan, a kad smo mi išli bilo je i snijega i leda , neki su i odustali, ali nas 9 hrabrih se uspelo. Bila sam presretna.
Pamtite li neki uspon kao najdraži od svih?
Tulove grede. To je toliko atraktivno, to je baš ono pravo planinarenje, penjanje po stijenama, provlačenje, to me oduvijek privlačilo.
U svojoj planinarskoj karijeri zaista ste uspeli jako puno vrhova i skupili jako puno prehodanih kilometara u planini. Što Vam na to kažu Vaši prijatelji?
Kažu: „Pa dobro ti to možeš, pa usporavaš li ti grupu?“ , a ja uvijek nastojim bit među prvima, među prvih šest i guram se.
Planinarite li isključivo kada su na rasporedu društveni izleti u Malačkoj ili idete i u manjim grupama?
Jako puno sam hodala sama s našom pokojnom Katicom i njezinim Mladenom. Isto tako za vrijeme pandemije išla sam po Kozjaku s prijateljima Terezom i Jakovom Miletić. Sada uglavnom hodam s Malačkom, ali i s drugim društvima. Kada mi se neki izlet svidi, ja idem. Išla sam često i s Mosorom, pamtim naš izlet na Cres. To je bio dosta zahtjevan uspon, jer je jako strmo.
Planinarite li i izvan Hrvatske?
Da vrlo često. Bila sam u Bugarskoj na Rilskim jezerima, u Rumunjskoj na Karpatima, u Austriji, Crnoj gori, Bosni i Hercegovini. Sad smo zadnje bili na Prokletijama, to je nešto predivno, svakom bih planinaru preporučila da ih obiđe.
Budući da je planinarstvo sve popularnije među mladima, recite nam, kako se Vi snalazite s njima, kada ste recimo na višednevnim izletima?
Ja se prilagodim mladima. Ja skupa s njima sve radim, ali kad dođe vrijeme za spavanje, oko 10 navečer, ja ih pozdravljam i kažem društvo, laku noć. Mladi su mi predivni, oni su meni uzor. U planinarenju nema rivalstva, društvo je jako dobro i to me i održalo sve ove godine.
Dogodine slavite 10 godišnjicu od početka bavljenja planinarstvom. Imate li neku neostvarenu želju?
Priželjkujem Triglav, ali ne znam hoću li ga ostvariti. Ali želja mi je sv. Ilija na Biokovu, i evo to ću ostvariti u 10. mjesec.
Što Vam je pomoglo da usavršite svoje vještine u planinarstvu?
Opća planinarska škola, nju sam završila 2016. Preporučila bih svakom planinaru da završi školu, ali i da nastavi, pogotovo mladi, da budu vodiči, speleolozi, alpinisti. Da sam ja mlađa, ne bih se mislila. Najveći uzor mi je Ivana Jozić. Ona je naša dugogodišnja vodička, predsjednica vodičke sekcije i dopročelnica stanice vodiča Split.
Moram spomenuti još i Igora Laurića, on vodi našu markacističku sekciju u kojoj sam i ja član.
Što biste poručili ljudima starije dobne skupine?
Ljudi, kad dođete u mirovinu, nemojte sjest na kauč i gledat televiziju, pokrenite se, iziđite iz kuće. Ne morate uspinjati vrhove, dovoljno je šetati. Ja sam uključena i u udrugu umirovljenika u K. Kambelovcu, udrugu Srce za srce Kaštela, u molitvenu zajednicu Marijina legija, idem na pilates. Sve to mi pomaže da budem u kondiciji, da se dobro osjećam, i fizički i psihički. Nisam se prepustila, uvijek nastojim barem deset kilometara dnevno napraviti. Evo sad sam se upisala u školu stranih jezika Lucija da obnovim svoje znanje iz njemačkog. Imam dvoje unuka, Luciju i Luku, i oni su članovi Malačke i izviđači i na njih sam prenijela ovu svoju ljubav.
Na jednom usponu vidjela sam osobu bez noge, i rekla sam, kad on može, mogu i ja bez obzira na godine. Ljudi, ako ste zdravi, nema prepreka!
Pozdravljamo vas do sljedećeg čitanja s nekom novom Planinarskom pričom!
Foto: Privatni album
