U ovotjednom izdanju Planinarskih priča ugostili smo Duška Čubrila – Dulu, planinara koji je ostavio tragove svojih stopa na Alpama, Uralu, Himalaji, Velikom Atlasu i Andama.
Dule, dobar dan! Naše planinarske priče volimo započeti jednim općim pitanjem. Možeš li nam ispričati kako se kod tebe pojavila ljubav za planinarenjem?
Priko lita dida bi nas uvijek vodio na stari Resnik na kupanje, a zimi na Izvor gore na Malačku. Tako sam ja od 2002. službeno postao član HPD-a Malačka i tako je započeo moj planinarski put.
Nije ti dugo trebalo da zavoliš visokogorstvo?
Ja volim visoko gorje i alpinizam. Išao sam i na društvene izlete i na izlete s Mosorom i s drugim društvima iz Kaštela, ali bi išao barem svake dvije godine na neku ekspediciju. Prva ekspedicija bila je 2007. godine, išli smo na Mont Blanc, najviši alpski vrh, s ekipom iz Posušja. Bila su još trojica iz Mosora i ja iz Malačke.
Kakvi osjećaji su te nosili na toj prvoj ekspediciji?
Kao kad baciš udicu s dobrom ješkom u more, nešto moraš uvatit. Popeli smo se svi iz prvog pokušaja, išli smo Via normale preko doma Gouter, to je bilo 2007. godine, a 2010. godine sam išao drugom rutom, preko Aiguille du Midija.
Kako si usavršio svoje alpinističke vještine?
Išao sam u Mosora kod pokojnog Eduarda Ede Retelja u alpinističku školu, to je bilo nakon što sam uspeo Mont Blanc i Elbrus. Nakon toga Edo i Grgo Puljas su me predložili za ulazak u HGSS, čime su postali i moji mentori. Tako sam 2009. postao pripravnik u stanici Split.
Dakle bio si i na najvišem vrhu Europe, Elbrusu?
To je bilo 2008. godine, bila je to jedna međunarodna ekspedicija, išlo je dosta ekipe iz Mosora i ja iz Malačke. Bilo je stvarno super iskustvo. Kad bih usporedio Mont Blanc i Elbrus, rekao bih da je Mont Blanc tehnički zahtjevniji, a na Elbrusu ima najviše tih pukotina koje su prekrivene snijegom, pa to iziskuje poseban oprez. Elbrus je i viši, nalazi se na 5642 m, a Mont Blanc je nekih 800 metara niži. Međutim, meni je bio manje zahtjevan od Mont Blanca.
Kakav je bio tvoj susret s Himalajom?
Pamtim to kao jedan zahtjevan uspon, a bili su i teški uvjeti. Planirali smo ići na Ama Dablam, smješten na 6856 m, međutim došli smo do Kampa 2 koji se nalazi na 6200 m otprilike. Odgodili smo nastavak uspona zbog lošeg vremena, lavina je zatrpala i sigurnosnu užad, ali uspio sam doživjeti Himalaju, ima svoje neke čari, stvarno je posebna.
Slično je bilo i s Aconcaguom, nismo uspjeli stići do vrha zbog prejakih vjetrova te smo odustali na nekih 6500 m.
Međutim sve to ne mogu računati kao najviši vrh, pa je tako najviši na kojem sam bio Damavand, 5610 m, stratovulkan u Iranu i najviši vrh Perzije. Iran me je oduševio, njihova gostoljubivost, hrana.
Duško na Aconcaguai
Osim što na takvim ekspedicijama doživiš drugačije planine, doživiš i druge kulture i narode. Kakvi su ti dojmovi po tom pitanju?
Kada idem, idem s ciljem da uspnem neki vrh, međutim idem i turistički, tako da se vratim kući s nekom pričom. Planina je tu bila prije nas, biti će i poslije, tako da uvijek ima vremena za popeti planinu, ali posjetiti znamenitosti, upoznati druge kulture i narode, stvarno vrijedi.
Budući da si bio na Visokom Atlasu, upoznao si i Maroko, egzotičnu zemlju na sjeveru Afrike?
Tada smo penjali Džabal Tubkal, najviši vrh Atlasa. Iz Maroka posebno pamtim njihovu hranu, dosta jedu povrće. Međutim, kad sve to vidiš i doživiš, kažeš Bože hvala ti di ja živim, nema lipših od mojih Kaštela.
Na svim svojim ekspedicijama nosio si svoje zastave, koje su to?
Kad ideš na ekspediciju, predstavljaš sebe, svoje društvo, svoj grad. Sve zastave sam nosio, i od HPD-a Malačka i od grada Kaštela i od Hrvatske, ali obavezno i Hajdukov šal.
Sigurna sam da mnogo mladih planinara gleda u tebe kao u uzor. Kako bi ih potaknuo da krenu na ekspedicije?
Prije svega, svima bih rekao krenite u planine, imamo tu jako puno dobrih društava, tu je zaista dobra ekipa, ljudi se poštuju, sprijateljiš se, a i odličan je način rekreacije. Što se tiče samih ekspedicija, svaka zahtjeva svoj način pripreme, nije to samo skupit pare, opremu i idem. Ekspedicije traže određeni način treninga, pripreme, važna je i prehrana, na višim visinama gdje je manje kisika hrana je teže probavljiva, pa je bolje navikavati se na laganiju hranu. Svaki uspon je drugačiji i tehnički i kondicijski, recimo Damavand nije toliko zahtjevan, ali Himalaja je drugačija, zahtjevnija, a i svaka planina Ima svoju opasnost, svoju ćud.
Eto, ponavljam ljudi idite u planine, družite se. Upoznat ćete prijatelje, ali steći i vrijedne uspomene.
Do sljedećeg čitanja s nekom novom Planinarskom pričom…
Foto: Ivana Topić
