PLANINARSKE PRIČE
U ovotjednom izdanju naših Planinarskih priča, ugostili smo Grgu Puljasa, čovjeka koji je vjerojatno jedan od najboljih speleologa s kaštelanskog područja, čovjeka koji istinski voli istraživanje speleoloških objekata i koji dugi niz godina tu strast i ljubav prenosi na nove generacije.
Grgo, dobar dan! Evo za početak, jedno općenito pitanje. Od kud ti u planinarskom svijetu? Kako je počela cijela ova priča?
Ja sam planinario s nekom svojom ekipom, neorganizirano, bauljali smo i u to vrijeme se obnavljalo planinarsko društvo Malačka i dom na Malačkoj. Sve su to bili ljudi, koje sam poznavao i nekako smo se povezali. Otišao sam u vojsku, a u to vrijeme Igor Laurić je organizirao s HPD-om Mosor prvu speleološku školu u Kaštelima. Poslije toga Igor me sreo, ispričao mi što su započeli, a s obzirom da je poznavao moje afinitete, jer ja sam i dok sam bio mlađi jako volio proći Splitom pored Mosorovih prostorija i gledati fotografije s njihovih speleo pohoda, pa me i pozvao da im se pridružim.
Koji su tvoji prvi koraci bili u speleološkim objetima?
Tako sam ja na Igorovu inicijativu počeo ići s njima na prve akcije. Odveli su me u prvu jamu, Rankovu jamu, odmah ispod doma na Malačkoj i iza toga je krenulo. Igor nas je vukao, išli smo jednom tjedno. Učio sam u hodu, opreme je bilo malo, mijenjali smo se, posuđivali, bila su drugačija vremena, nije ni bilo za kupiti u Hrvatskoj takvu opremu, dosta smo improvizirali i meni se sve to baš svidjelo. Tad smo se povezali sa speleološkim odsjekom PK-a Splita, kod njih je bila inicijativa mladih ljudi na čelu s Božidarom Sučićem koji je poveo njihov speleološki odsjek, tako da su se i oni nekako sklopili i zajedno smo išli gotovo svaki vikend. Kod njih sam završio i speleološku školu, 2001. godine, postao speleolog pripravnik, a od Igora sam preuzeo speleološki odsjek u Malačkoj, koji sam vodio do 2004. godine.
Poslije si se pridružio speleološkom društvu Špiljar, to je sigurno utjecalo na tvoj razvoj kao speleologa?
Speleo oprema je jako skupa, a s obzirom na to da je to aktivnost kojom se tada nije previše nas bavilo u Kaštelima, teško je bilo za očekivati da društvo može izdvojiti potrebna sredstva. Međutim bez opreme i ulaganja nije se mogao ni očekivati neki napredak i u želji da se razvijam kao speleolog prešao sam u speleološko društvo Špiljar u Splitu, mada smo mi svi i dalje zajedno išli po jamama i terenu, i Igor i ja i ekipa iz PK-a Splita i HPD-a Mosor. Par godina poslije smo napravili zajedničku speleološku školu PK Split i HPD Malačka. Marin Glušević, Domagoj Laušić i ja smo vodili tu školu, a dosta ljudi ju je završilo.
Unutar HPD-a Kozjak, osnovali ste spleleo odsjek, kako napreduje cijela priča?
Moj put je nekako išao od Malačke do Špiljara, čiji sam i danas član, a s vremenom se posložila ekipa u Kozjaka, sve ljudi koje sam praktički ja uveo u speleološki svijet, to su moji prijatelji i najviše smo se i povezali na speleološkim logorima. Prošlu godinu osnovan je speleološki odsjek Kozjak, koji jako dobro napreduje, praktički jednom mjesečno se negdje ide. Nama je tu zgodno, jer u Dalmaciji se može gotovo cijelu godinu špiljariti, vremenske prilike su takve da to dopuštaju. Evo i prošli vikend bili smo na Dinari, pripremali smo se za speleo logor, tražili smo speleološke objekte, kako bismo pozvali ljude da dođu.
Sigurna sam da će čitatelje zanimati, pa nam molim te pojasni, kako se postaje speleologom?
Od preduvjeta su potrebni dobra volja i nekakva fizička spremnost. Učlanjenjem u neku od tih udruga koje se bave i speleologijom, zainteresirana osoba se uključuje u rad odsjeka. U Kaštelima imamo tu mogućnost u HPD-u Kozjak, a speleološki odsjek ima i HPD Ante Bedalov. Osoba koja se uključi u rad odsjeka je speleološki suradnik, tu je u prilici upoznavati se s opremom i ići na teren, ali ne može se još spuštati jer ne poznaje tehniku. Po završetku škole, koja traje nekih 6 do 8 tjedana, osoba je u prilici stjeći znanja kako bi se sama mogla kretati i u vertikalnim i u horizontalnim objektima i tada postaje speleolog pripravnik i punopravan član odsjeka. Nakon određenog vremena, kroz svoju aktivnost i uvjete koje propisuje Komisija za speleologiju pri HPS-u, osoba može pristupiti ispitu. To je ispit koji objedinjuje i tehnike i pružanje prve pomoći i spašavanje u speleološkim objektima i geologiju… ispit nije jednostavan, uz sve to treba znati napraviti speleološke nacrte. Iza toga ostaje to da samo što više prakticirate i ljudi se tu ili pronađu ili ne pronađu. Međutim, ova sportska aktivnost i nije toliko atraktivna, jer je dosta zahtjevno, najčešće treba planinariti da bi se došlo do jame i stavilo ruke na muke, pa se uvijek nosi neka oprema,tako da to nije staviš sportski pojas, penjačice i evo mene. Tu ste dosta izolirani, prljavo je, blatnjavo i tek kad se dođe kući, dok se sve raspremi i opere, ljudi shvate koliko je to posla, a traži veliko odricanje.
Koga bi izdvojio kao svoje uzore?
Teško mi je imenovati jer sam od jako puno ljudi učio, bilo bi nezahvalno ne spomenuti ih sve. Međutim, moram spomenuti opet Igora Laurića jer me on uveo u to. Spomenut ću i Tonćija Rađu kao nekoga od koga sam puno učio. Moram spomenuti kolege iz Karlovca. Uvijek kažem da sam dijete karlovačke speleologije, više nego splitske jer smo se u počecima kada nismo imali ni iskustva ni znanja, dosta s njima družili. Oni su nas pozvali vrlo kratko nakon što smo bili na jednom seminaru o opremanju speleoloških objekata na Bijelim stijenama. Išli smo kod njih na speleološki logor na Sjeverni Velebit i od tad smo praktički svako ljeto odlazili na ekspedicije, bilo je tu i talijana, francuza, ljudi iz cijelog svijeta. Tu je bilo najintenzivnije učenje s ljudima svjetskog kalibra.
Je li speleologija ta koja te odvela u gorsku službu spašavanja?
Speleologijom sam se bavio intenzivno od 1999. do 2015., jedno vrijeme sam išao čak i dva puta tjedno i dogodilo se to da su gorski spašavatelji iz stanice Split prepoznali mene kao vrsnog speleologa i zato su me pozvali. Ja sam tako postao volonter 2004. godine u stanici Split, a od 2011. sam profesionalno zaposlen u HGSS-u, tako da mogu reći da me speleologija odvela među gorske spašavatelje. Prošle godine postao sam pročelnik HGSS-ove komisije za helikoptersko spašavanje za cijelu državu. Svojedobno sam se odredio u tom smjeru, imam neko iskustvo i nastojim da sa štafetom koju sam uzeo napravim nekakav iskorak, da to bude sve sigurno, da nitko ne strada, jer to su sve aktivnosti visokog rizika. To je jedna volonterska dužnost u HGSS-u, ali je velika obaveza, odgovornost i čast. Ako su ti već neki stariji kolege ukazali povjerenje za tu poziciju, onda nastojiš to i opravdati, nisam od onih koji će se povući i reći ne bih.
Postoji li neka jama koja ti je ostala u sjećanju, možda najdublja ili po nečemu najzanimljivija?
Dosta toga danas je okrenuto rekorderstvu, a ja uvijek želim naglasiti da je jama puno više od toga koliko je velika ili duboka, jer dubina kao nekakav rezultat ne znači da je to teže od nečeg manje dubine. Jama koja mi je ostala jako draga je jama Meduza na sjevernom Velebitu, duboka 700 metara koja je tada imala najveću vertikalu na svijetu od 333 metra, to mi je bio veliki izazov. To je bilo 2003. godine i ostalo mi je u sjećanju kada smo kolega iz SO-a Velebit i ja postavljali to do dna i u toj velikoj vertikali čamili sami, nemaš gdje ni leći, hladno je, tada smo još imali karbitnu rasvjetu, pa se zamotaš u astrofoliju i staviš tu karbitku blizu sebe da te ugrije, eto to su doživljaji. Sve te situacije te zbliže, neke ljude ne vidiš godinama i onda kada ih vidiš kao da nije prošlo toliko vremena, jer ta istraživanja nas jako povezuju.
Zovu li vas ljudi iz Dalmatinske zagore kada pronađu neke otvore?
Ono što je meni u speleologiji odlično je što upoznaš puno različitih krajeva koji nemaju ni muzeje ni hotele, upoznaš sva sela od Dubrovnika do granice sa Slovenijom. Skoro da nema sela u Dalmatinskoj zagori gdje nismo bili, mještani nas često zovu, a i mi bi sami išli. Ljudi su bili spremni pokazati nam, odvesti nas do tih jama, ispričati nam neku legendu, pa je tako u jedan otvor upalo tele i isplivalo negdje drugo, to su Golubinke, Bezdanke…
Grgo, hvala ti na ovom razgovoru, mislim da smo odgovorili na mnoga pitanja koja bi buduće speleologe mogla zanimati. Što bi im eventualno još poručio?
Dobro je ljude barem kroz opću planinarsku školu, makar kroz predavanja upoznati i animirati za speleologiju. Područje na kojem mi živimo, krševito je i puno jama. Šteta je da imamo tu atraktivnu disciplinu, a ne moramo raditi puno kilometara za doći do objekata, čak se u pola dana može nešto napraviti. Ono što su Alpe za alpiniste, mislim da je ovo podneblje za speleologe i osobno smatram da bismo trebali imati najbolje speleologe na svijetu. Volio bih da se ljudi na ovim prostorima intenzivnije bave, jer je dostupno, atraktivno i pruža svašta. Pokušavam mlađe prijatelje speleologe potaknuti da preuzmu neku inicijativu i organizaciju. Evo naš mladi Šime Dominik Samac je pokazao interes, on je i instruktor speleologije i bilo mi je zadovoljstvo da ga mogu odvesti na Dinaru da skupi ekipu, a ja ću mu sve pomoći. Nadam se da će se opet dogoditi neki zamah i da će se stvoriti neka generacija koja će sigurno par godina to vući i postići neke rezultate.
Do sljedećeg čitanja s nekom novom Planinarskom pričom…
Foto: privatni album i Ivana Topić