KOLUMNA KOJA ODGAJA
U bespućima odgojnih savjeta, posebno onih kojima se nisi nadao, a još manje priželjkivao, ne mogu se oteti dojmu kako svi 'kukamo' nad odgojem naše djece, opet zaziremo od, ne daj Bože, 'provjerenih' metoda naših predaka.
Ovih dana tisak puni najezda skakavaca u Kaštelima i okolici, a dotičnom zelenašu sam zahvalna što me podsjetio na vrijednosti i bezuvjetnu ljubav kojom odgajam svoju djecu.
Naime, često smo u prilici slušati i sudjelovati u manje konstruktivnoj raspravi gdje se, ponižavajući bilo kakav bezazleni dječji strah, u početnom start paketu, vrši usporedba s drugom i 'jačom' djecom uz uvriježeni stav starijih generacija kako tako prizivaju otporniju mentalnu snagu dok zapravo, svakom takvom prilikom lišavaju dijete spoznajom koliko je vrijedno, jako i nadasve, darovano…
Bez obzira na sve neponovljive i radosne pustolovine koje su obilježile naše djetinjstvo i koje će teško iti jedna današnja igraonica, aplikacija ili unaprijed dogovorena aktivnost dočarati kao naše spontane, bezbrižne igre na ulicama najljepšeg grada – manjina je onih koji su 'rasli pod vedrim nebom' bez doticaja s balkanskom, odgojnom mjerom kojom te se mjeri onoliko koliko susjedov sin ili 'ćer vrijedi!
Pitam se koliko se generacija zaista uspjelo uvjeriti kako su Ana, Lana i Mare pametnije i pristojnije jer su se 'na vrijeme' pokorile roditeljskim uputama, a Marko, Roko i Duje sposobniji i snažniji zbog ostvarenih rezultata koje njihovi očevi nikad nisu uspjeli samostalno ostvariti.
Ujedno me zanima koliko je nečijih petica vrijedilo više od silnog, uloženog truda nekog djeteta koji je kategoriziran nižom ocjenom, a unaprijed osuđen najavljenom propašću koji su projicirali njegovi roditelji zbog primarnog straha da se takav neuspjeh ne bi nikada ponovio.
Uz sve postojeće i neobrađene statističke podatke koje nam nikada neće otkriti što je sve nečiji sin ili kćer mogla postići uz malo više vjere i potpore nas odgovornih suputnika tijekom njihovoga rasta i razvoja, svakako bih se zahvalila glavom liku u cijeloj priči, g. Skakavcu koji me je potaknuo na skok u roditeljskom promišljanju:
Nisam osudila ni ponizila sinov strah od nepredvidljivih akrobacija noćnog junaka na kućnome pragu, a još manje isto usporedila sa bezbrižnošću njegovog mlađeg brata u odsustvu istoga straha.
Takvim obrascem ne bih pomogla nikome, bez obzira radi li se o bezopasnom skakavcu, otrovnoj zmiji ili kakvom drugom, spretnijem gmazu. Nadasve sam prihvatila njegov trenutni obrazac ponašanja, udaljila svog 3-godišnjaka od mjesta događaja u njemu sigurno okrilje, potakla na mirnije disanje te u konačnici imenovala takav osjećaj: 'Sigurno ti nije bio ugodan osjećaj jer ne znaš kamo će bljakavi skakavac skočiti. Nije ni meni bilo ugodno! Jedva sam čekala ući u kuću!'
Ova anegdota vjerojatno ne bi ni dobila na važnosti da obrnuto od mene nije učinio drugi član obiteljske zajednice, probudivši tako moje davno obećanje samoj sebi kako 'svojoj djeci neću nikada tako govoriti'.
Ostala sam vjerna sebi, a Vi ostanite vjerni ovoj kolumni te podijelite s kojim osudama i strahovima su uspoređivali Vaše sitne padove i male uspone.
Do sljedećeg naleta inspiracije, pozdravljam sve čitatelje i podsjećam roditelje na besplatnu zoom edukaciju 'Kako potaknuti dijete na uspješniju adaptaciju u vrtić' koju organizira udruga Kućica sretnog djetinjstva.
Marlena Miletić, bacc. praesc. educ.
