RAZGOVOR POVODOM 30. GODIŠNJICE KARIJERE
Povodom trideset godina glazbene karijere razgovarali smo sa našim sugrađaninom i dalmatinskom ikonom Harijem Rončevićem koji nam je otkrio kako i kada nastaju njegove pjesme, što ga pokreće i inspirira pri stvaranju te zašto se odlučio vratiti u Dalmaciju nakon četrnaest godina provedenih u Zagrebu.
Autor je mnogih antologijskih pjesama, poput Getanina, Oliverovih Moj lipi anđele i Još ovaj put, Još tvog je poljupca na mojim usnama, Kad bi se moga rodit, Još ne znam kud sa sobom, Buntovnik s razlogom, živi mirnim obiteljskim životom u Kaštel Gomilici sa suprugom Nelsi, s kojom je zajedno još od srednje škole, a nedavno je i postao djed maloga Vite.
Nakon trinaest studijskih albuma Hari i dalje neumorno stvara, nedavno je u prepunoj dvorani Vatroslava Lisinskog proslavio i obilježio okruglih trideset godina karijere. Tim mu je povodom Hrvatska diskografska udruga uručila Multi-platinum award za 30 godina karijere i vrhunska glazbena dostignuća.
Prepoznatljivog glazbenog izričaja, jedan je od najautentičnijih domaćih glazbenika. Sam radi i glazbu i tekst. Sudjeluje u svim etapama izrade pjesme, od same ideje do produkcije. Kroz tekstove slavi ljubav, melankoličan je, zaljubljen u Dalmaciju, u jug, osjetljiv na nepravdu, ponosan i buntovan, i ono što ga izdvaja od drugih, autentičan i svoj.
Nedavno je izbacio novi mediteranski pop rock album Idem jugu svom u kojem progovara o povratku u Dalmaciju i osvrće se na aktualne društvene teme.
– To sam ja, što u pjesmama pišem, to i živim – govori mi Hari dok sjedimo na gomiličkoj rivi i uz čašu Pošipa uživamo u ljetnoj noći. Hari je opušten, pristupačan, priču započinjemo sa temama o djetinjstvu, odrastanju i prvim dodirima sa glazbom.
Ako sam getanin i ja sam dite
Hari Rončević
Gdje ste proveli djetinjstvo?
Rodija san se u Getu, i to Ispod ure, tako da sam ja pravi getanin. Tamo sam živija do desete, jedanaeste godine pa smo se posli pribacili na Baće. Otac je radija u škveru, a mater u rodilištu. Do osmoga razreda sam prominija tri škole, jer sam u jednom periodu živija sa babom i didom na Sućidru.
Odakle su Rončevići?
Moja loza Rončevića je doselila 1830.godine u Split sa zadarskog područja. Onaj prvi Rončević šta je doša bija je kovač, a kovačnicu je ima unutar dioklecijanovih podruma. Mater mi je splićanka Mitrović, iz Varoša, tamo se rodila, a otac je iz Geta.
Završili ste za srednju školu za geodeta i potom radili u struci devet godina.
Je, u srednju školu sam iša u Ćire Gamulina i po Šuvarovom sistemu sam završija za geodeta. Radija sam u Katastru devet godina, u struci, i onda sam se nakon toga posvetija isključivo glazbi.
Koji su vaši prvi glazbeni koraci, gdje ste se prvi put susreli sa glazbom?
Imali smo gitaru doma, otac me naučio svirati akorde. Posli sam učija uz prijatelje, ali sam dosta svira i sam pa sam tako razvija neki svoj stil, autentičan, reka bi da moj stil nije školski. Često bi svira i usnu harmoniku uz gitaru, volim tu kombinaciju.
Tko su vam bili glazbeni uzori u vremenu odrastanja?
Svira sam dosta Bob Dylana i Neil Younga. Mogu reć da mi je Bob Dylan na neki način bija uzor, i kao tekstopisac i kao buntovnik. A od domaćih bi izdvoija Štulićevu Azru i Film.
Počeli ste tako što ste svirali covere poznatih rock pjesama u raznim kafićima. Gdje ste najčešće nastupali?
Prve svirke su mi bile u Bude u Stobreču. Kasnije sam nastupa po Splitu i Kaštelima. Svira bi solo s gitarom i usnom harmonikom. Repertoar je većinom bija rock, domaći i strani. Tek nakon što sam snimija prvi album, među obradama bi zasvira i poneku svoju pjesmu.
Buntovnik s razlogom
Vaša prva službena pjesma koju ste izdali bila je Molitva iz 92. godine sa napunjenih trideset godina.
Molitvu sam izvea 1992. na Kaštelanskom festivalu, anti-ratne je tematike. Ima sam i pismu Suze Hrvatske, prije Molitve, te In memoriam, sve su one posvećene ratu jer me to tada mučilo. To su sami moji počeci. Godinu dana nakon Molitve sam napisa ostale pisme s prvog albuma.
Na Melodijama Jadrana 1994. osvojili ste prvu nagradu struke s Getaninom i tada su vas ljudi i struka prepoznali kao veliki potencijal što ste kasnije, kroz sve ove godine, i dokazali. Odakle inspiracija za Getanina?
Općenito nikad nisan podnosija da neko generalizira i isključuje nekoga s obzirom na socijalni ili ekonomski status, boju kože ili porijeklo, pa tako ni nas getane. Moje pisme su oduvik imale tu buntovničku crtu, jer ne trpim nepravdu.
Nakon nakupljenih dvanaest autorskih skladbi, odlučili ste ih objediniti u jedan album. Kako je proteklo snimanje prvijenca Buntovnik s razlogom?
Buntovnik s razlogom je trebao biti objavljen pri izdavačkoj kući Flexoton, čiji je direktor bija Miroslav Rus, ali se ta firma raspala prije nego je album krenija u prodaju tako da je došlo do suradnje sa Croatia Recordsom te sam s njima, nakon šta su čuli Getanina i ostali materijal, odma potpisa ugovor na tri albuma te sam se od tada počea profesionalno bavit glazbom.
Sami radite kompoziciju i tekst?
Da, sve radim sam, i glazbu i tekst, s tim da imam dugogodišnju suradnju pri izradi aranžmana sa Albertom Limićem kojeg sam upozna na Kaštelanskom festivalu 92. godine.
Kako najčešće nastaju pjesme, pišete li prvo tekst ili kompoziciju ili obratno?
U najvećem broju slučajeva radim prvo melodiju, i to na nekom polu-engleskom, uz to mi se pojavi i motiv teksta, a kad napravim melodiju onda složim tekst na hrvatskom jeziku.
Imate li određeno vrijeme i mjesto gdje stvarate glazbu?
Volim radit ujutro. Kad se probudim, kad sam doma u tišini. Većinom ujutro kad svi odu na posa. Rijetko stvaram noću. Često znam izać vani u šetnju i razmišljat o pismi, drži me i ne pušta par dana dok je ne završin, i onda je odma oden snimit. Tek tada sam miran. Ali, to sve radim u tempu koji mi paše. Nisan pritisnut ni vrimenon ni dokazivanjen. Čekam inspiraciju. Taj sam tip, pa kad me uvati, stvaram.
Okupili ste oko sebe nove ljude, uz ove stare članove bubnjara Ivicu Džaju Megija i basista Alberta Limića. Kako je došlo do suradnje s braćom Jurić?
Malo prije nego sam počea stvarat autorske stvari, počea sam okupljat bend oko sebe. Prvi bend mi je bija iz Kambelovca i Gomilice, prvi bubnjar je Poduje, koji je mora ić na brod pa ga je zaminija Megi, Nike Mrše solo gitara, Boško Bedalov bas i Željko Carev ritam gitara. Svirali smo u Gabine ka Hari i MI 5, pojavljujemo se u spotu Još ne znam kud s tobom. Braću Jurić, Tonija i Ivana. Upozna sam ih sasvim slučajno. Čuo sam ih, zvučali su mi kompaktno. Pita sam da sviraju sa mnom, ali u paru, jer mi super zvuče skupa, a i sprijateljija sam se s njima.
U vašim pjesmama često je prisutna doza bunta, pogotovo na prva tri albuma Buntovnik s razlogom, Žigolo i Mulac. Jeste li buntovni na iste stvari kao prije?
Kad sam bija mlađi moga sam nešto minjat, sad bi to bilo glupo. Mislim da su mlađi ljudi puno konkretniji u tome i oni znaju točno šta triba minjat. Ja sam se bunija protiv prevare i nepravde, za to da ljudi imaju osnovne uvijete za život, da imam pravo na stan, na posa, na normalni skromni život, a sada sa šezdeset godina kad sam ostvarija to sve, nemam se šta bunit. To bi bilo licemjerno od mene. Predlažem svakome mladome čoviku da se buni, bunt mora postojat, triba se izborit za sebe.
Snimili ste isti album i na hrvatskom i na engleskom jeziku?
Je, to je album koji se zove 390, točno koliko ima kilometara od Gomilice do stana u Zagrebu. Sad kad pogledam sa ove distance, možda nisam triba izbacit te pisme na engleskom, ali dobro. To je bija pokušaj probijanja vani, možda nekome i upadne u uvo.
Idem jugu svom
Jedno vrijeme ste živjeli u Zagrebu pa ste se opet vratili nazad, u Dalmaciju, kako i sami u pjesmi Idem jugu svom i pjevate, sa novog istoimenog albuma za kojeg ste 2022. dobili Porina u kategoriji Najbolji album zabavne glazbe.
U Zagreb smo se priselili radi ženinog posla 2006. godine jer nam je u to vrime bila potrebna sigurnost u vidu sigurnih i stalnih primanja. Nije bilo jednostavno donit odluku za priselit se u Zagreb, ali to smo napravili radi nas i radi dice, i to je bila ispravna odluka. Ja san se moga opuštenije bavit s glazbom, to je trajalo 14 godina, vratili smo se 2019. godine. Puno mi je falila Dalmacija.
Koja je vaša poveznica s Kaštelima?
Meni je punica iz Kaštela, iz Gomilice. Tu sam sa ženom od 91. godine, tada smo imali malog sinčića od godine dana, drugog sam dobija 95. godine. Onda je bija onaj period Zagreba i sad smo opet tu. Sviđa mi se tu. Kaštela su zadržala onaj malomištanski đir.
Poznati ste kao veliki navijač Hajduka, napisali ste i posvetili pjesme Hajduku Milijun godina i S istoka, zapada i sjevera. Torcida Get nedavno je izradila svoje prve šalove i na njih stavila stihove iz vašeg Getanina „Ako san getanin, i ja san dite“. Nedavno se pojavio video sa live svirke za vrijeme svjetskog prvenstva u kojem pjevate Livaji: "Kad kroz Kaštila prođeš, tamo je najveći baja, zove se Marko Livaja, jedan je Marko Livaja."
To je na neki način podrška Livaji jer je, po mom mišljenju, bio minoriziran za vrijeme svjetskog prvenstva a i općenito, pogotovo nakon onog incidenta u Rijeci. Livaja je naš čovik i pokaza je karakter, stojim uz njega.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Najdraže mi je bit sa familijom, ona je meni sve.
Imate dva sina, nedavno ste dobili i unuka?
Cili život smo se žena i ja borili da dici bude dobro, jer ko bi im pomoga da ja nisam, država sigurno ne. Jedan sin radi u banci a drugi u osiguranju, Toma i Marin. Sad san dobija i unuka Vita, pa nema veće radosti. Isti osjećaj mi je bija ka kad san dobija svoju dicu.
Sigurno se zapitate i razmišljate o smislu postojanja. Jeste li religiozni, kako gledate na to?
Kršten sam i religiozan sam na neki svoj način, katolik sam i to je moje naslijeđe, ali nisam zato ništa bolji od budista, muslimana ili nekoga druge religije. Mislim da postoji jedan Bog za sve nas, virujem u njega, ili u tu silu koju mi nazivamo Bog. Bilo kakva dogmatska stvar ne valja, i to ne volim nikako, nebitno radi li se o komunizmu, crkvenim dogmama ili nekom drugom sistemu. Čim ne možeš postavit neko kritičko pitanje to nije dobro.
Sa suprugom ste od srednje škole, rijetkost za današnje vrijeme. Kako gledate na današnji svijet, ljubav i odnose među ljudima?
Ljudi su postali presebični i prekomodni i gledaju samo šta je njima, ka individuama, bitno, ne razmišljaju kao zajednica, kao mi, ne trude se oko odnosa, ne gledaju šta je najbolje za dicu. Supruga i ja smo podredili svoje ciljeve ciljevima dice, interes bi triba bit zajednički. Nisi ti stvoren samo za sebe, ako stvaraš obitelj onda je odgovornost na tebi da razmišljaš za zajednicu. To je tajna našeg uspjeha.
Foto: Ivana Topić
