Planinari iz HPD-a Kozjak popeli su najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa, Triglav, smješten na 2864 m, unutar jedinog slovenskog nacionalnog parka Triglava. Ova kaštelanska ekipa kaže kako su na ovom izletu pomaknuli svoje granice, upoznali nove prijatelje, a najviše sami sebe.
Evo što o samom usponu kaže Ivan Barišić - Bara, organizator i glavni vodič izleta: - Popeti Triglav san je skoro svakog planinara, a posebno onih koji su tek krenuli istraživati ljepote planina. Na jednom od izleta početkom godine skupilo se desetak članova odlučnih popeti ovaj najviši vrh Julijskih Alpa. Dani i mjeseci prolazili su u iščekivanju izleta, uz fizičke i psihičke pripreme za ono šta nas tamo čeka. Neki su putem otpali, neki upali i 18.7. je konačno vesela družina od nas desetak krenula put Slovenije.
Na putu prema Vodnikovom domu gdje im je bilo prvo noćenje podijelili su se u dvije grupe. Prva grupa je stigla do Jezerca i dok su stali da se odmore, nebo se otvorilo. Počela je kiša i sitna krupa uz jak vjetar dok su na obližnjim vrhovima sijevale munje i gromovi. Uslijedio je uspon na Studorski preval i spust ispod Tosca gdje je konačno stala i kiša. Druga grupa je imala više sreće i sklonila se u jednu malu pećinu malo prije Jezerca. U sami sumrak svi su stigli do Vodnikovog doma, presvukli se, večerali i krenuli na spavanje, jer ih je sutra čekao još teži dan.
-Osvanulo je vedro jutro. Tijekom marende na terasi gledali smo naš cilj, Triglav. Izgledao je tako blizu, ali znali smo da je to samo optička varka, još je dug put pred nama. Krenuli smo prema Kredarici. Odmah na početku rute nailazimo na prve sajle i klinove koji olakšavaju put. Na Konjskom sedlu smo susreli i stado ovaca koje je bezbrižno ležalo u hladu. Na raskršću kod Snježne konte dva člana su se odvojila i krenula na Planiku pa dalje prema Koči na Doliču gdje je drugo noćenje. Ostali članovi su stigli do Kredarice, nakon čega je uslijedio odmor, rani ručak i dogovor za nastavak puta. Vrime je i dalje bilo vedro, mada su se iz daljine primicali oblaci. Procjene su bile da bi moglo biti kiše za 2-3 sata. Krenuli smo na feratu na kojoj nije bilo uobičajene gužve i stigli na vrh gdje su nas prekrili oblaci. Na vrhu smo se uspili samo slikat kad je krenila kiša i vjetar. Odustali smo od spusta na jugozapadnu stranu prema Doliču i požuri-polako krenuli prema Planiki, najbližem domu. Ubrzo su krenule i munje i gromovi, razdvojili smo se u dvije grupe, jedna je ostala skrivena pod stijenom ispod Triglava, a druga ispod stijene na Malom Triglavu. Srića nije dugo trajalo, a možda je i sveti Ilija ima prste u svemu tome, - nastavio je Bara te dodao - Oluja je prošla i izašlo je sunce, pa smo se spustili na Planiku na sušenje i odmor. Gledajući Triglav zaključili smo da je kod vremenske prognoze u planini jedino pouzdano da je nepouzdana. Prilikom spusta prema Doliču opet je krenula kiša. Stigli smo u večernjim satima. Dočekali su nas članovi koji su se odvojili na raskršću kod Snježne konte zabrinuti jer na Doliču nema signala, ali najbitnije da je ekipa ponovo bila u punom sastavu.
-Nakon večere i druženja krenuli smo na spavanje. I iduće jutro je osvanulo vedro, odradili smo uspon na sedlo Hribarice, a onda spust u dolinu Triglavskih jezera, najlipših u području Triglava. Nakon odmora na Koči pri Triglavskih jezerih pored Dvojnog jezera, nastavili smo put prema Črnom jezeru, a onda se isprid nas otvorila dolina Savice, 650 metara gotovo vertikalnog spusta prema Koči pri Savici, nestvarno. Po dolasku neko pivo, neko sok, a neko sladoled i završili smo izlet šta se tiče hodanja. Živi smo i zdravi što je najbitnije. Vratili smo se taksijem na Pokljuku, a onda pravac Ljubljana, večerali fast food i prošetali gradom u ponoć, kao da smo malo prošli protekla tri dana… Ujutro smo popili kavu u centru, obišli mostove i trgove, probali sladoled Vigo, posjetili katedralu Sv. Nikole (zahvala Sv Iliji), a onda krenuli kući, usput posjetili izvor Gacke, svratili u Ruspante i vratili se u stvarnost. Zašto stvarnost? Zato šta su ta četiri dana bila ka u nekom filmu, nekom trileru, nekoj bajci gdje su se osjećaji umora, zadovoljstva, divljenja, brige, zabrinutosti, sriće, olakšanja… mijenjali ka na kolu sreće i na kraju je sve završilo pozitivno. Na kraju smo ovim putovanjem, uz sve moguće prepreke koje mogu otežati put, pomakli vlastite granice, upoznali stvarne prijatelje, a najviše upoznali sebe. – rekao je Bara
Foto: HPD Kozjak
