Kako je to bilo davnih 70-tih, odnosno 80-tih godina u Kambelovcu dok nije bilo društvenih mreža i snapchatova kada su generacije rasle bez mobitela, ispričao je kapetan Tonči Berket u kratkometražnom filmu pod nazivom Dvit, tri riči o grafulinu koji je u četvrtak prikazan u prostoru udruge Lažani u bratskoj kući.
Smijeha, pljeska i potvrde priča tog vremena tijekom prikazivanja filma nije nedostajalo u prostoru koji je bio popunjen do posljednjeg mjesta. Tražila se i stolica više za one koji su stigli pogledati što će to šjor Tonči ispričati. Brojne je posjetio na vrijeme odrastanja u njihovom rodnom mjestu kada je, gotovo sve bilo drugačije nego danas, osim što se kao i danas svim srcem navijalo za Hajduk, no ne na Poljudu nego na Starom placu.
Ispričao je tako kapetan kako je u vrijeme njegova odrastanja mjesto bilo sigurno i mirno. Kuće se nisu zaključavale, a djeca su se, posebno ljeti, igrala do kasnih sati. Turisti su se u to vrijeme kupali ispod stare škole, a kako nije bilo restorana, za hranu su se brinuli domaćini. Uz to, svaki dan tijekom popodneva „gazdarice“ su svojim gostima na plažu nosile kavu i kolač.
Djeca su se po cijeli dan igrala vani, a tijekom ljeta u kući su morala biti od 14 do 17 sati, to je bilo nepisano pravilo. Kako je kazao, tako se radilo u familijama koje su držale do sebe. Kad su bili momčići od 17 ili 18 godina, javili bi se doma oko 21 sat i druženje su mogli nastaviti na brcu ili Polantani do 2 sata ujutro.
Ispričano je pregršt zgoda i ne zgoda vezanih uz svoje odrastanje te kako je roditeljima bilo najvažnije da im djeca završe školu kako ne bi, kako je kazao, nosili vriće cementa u Jugovinilu. Među pričama bila je i nezaobilazna tema, kako onda, tako i danas, a to je Hajduk.
- Kad bi falilo pinez za utakmicu, rekli bi majko idemo kupit knjige, ona bi dala. Bili smo na svaku utakmicu. Za sjever su bile mukte karte, pisalo je za vojnike, đake i studente, a onda je neko napisa i profesore, jer su imali slabu plaću – kazao je Tonči i ispričao kako nije mogao cijelu noć spavat kad mu je otac ka ditetu kupija pravi kožni balun.
Film o Kambelovskim štorijama i besidama nastao je u organizaciji udruge Kućica sretnog djetinjstva te uz pomoć Savjeta mladih Kaštela.
- Osmišljavajući Zelenu feštu razmišljali smo kako obogatiti sadržaj pričajući o ljepotama Kambelovca. Sjetili smo se Nebojsije i njenih štorija. Da bi što više istražili, razmišljali smo koga pitati. Svi putevi su vodili prema Tončiju Berketu. Srdačno se odazvao na jedan spontani razgovor o njegovoj mladosti i odrastanju njegove generacije kada nije bilo društvenih mreža ni digitalnih zapisa kojima svi danas masovno podliježemo. I taj razgovor smo odlučili filmski zapisati – kazala je predsjednica udruge Marlena Miletić.
Za izradu kratkometražnog filma pobrinuo se Savjet mladih Kaštela, a Jakov Grgurin nam je kazao kako je bilo izuzetno lako napraviti film, iako je to radio prvi put. Za izradu ovog filma koji traje nekih 20-ak minuta koristio se gotovim programom, a kako je kazao, trebalo mu je više desetaka sati, jer mu je ovo prvi video uradak ovakve vrste.
Dodajmo i kako su u prostoru svi posjetitelji imali priliku pogledati fotografije iz arhive Marina Bedaloga Bagina koje su bile postavljene za ovu prigodu.
Foto: Ivana Topić (PGK)
