Dok većina ljudi osvježenje traži u moru, planinari iz Malačke ove nedjelje su pošli na Dinaru. Svatko tko je ikada bio na Dinari, teško može pronaći samo nekoliko riječi kojom bi opisao ovu zapanjujuću planinu. Impresivnom je čini upravo to što svaki njezin dio priča zasebnu priču, kao da se ponešto od svake planine s ovih prostora može pronaći u njoj, ili je pak ona svakoj planini ponešto dala, kao svaka majka, koja svojoj djeci daje najbolje od sebe.
Njihov vodič Snježana Plazonja za ovaj uspon odabrala je najviši vrh Dinare Troglav, a kao polazište bosanskohercegovačku stranu, točnije selo Sajković, posljednje selo na putu Livno – Bosansko Grahovo.
- Cijelim putem vožnje kroz sela imali smo mogućnost pogleda na troglavske vrhove koji su se tamo u daljini propinjali u nebeska prostranstva. Staza koju smo odabrali za uspon zove se Mery staza po planinarki koja je sudjelovala u trasiranju i markiranju te staze 1988. godine. Ova staza, koja se često naziva i alpinistički uspon, ujedno je i teža od dvije moguće varijante uspona s ove strane planine, a kad tome nadodate i vruć ljetni dan, zaista svu težinu dobiju Štulićevi stihovi “…zvali su je krvava Mery, nikom nije dala olako…” . Međutim, gusta bukova šuma omogućila nam je prijeko potrebnu hladovinu i time nam blagonaklono raširila ruke na putu prema vrhu. Strmi uspon gotovo cijelim putem, krivac je za znojem orošena čela i ubrzani dah, ali ni ljepota dinarskih padina nikoga nije ostavila ravnodušnim.
Paprati i stijenje, bukove i borove šume, vjetrom nošeni mirisi bilja, nosili su nas snažno naprijed, a na pojedinim djelovima staze, osjećala sam prisutnost Bijelih i Samarskih stijena, bilo je to naprosto fascinantno. Zadnji dio staze, stjenovit, moćan i strm ispratio nas je do najvišeg vrha kraljice Dinare, na Troglav. - ispričala je Plazonja
Troglav (1913 m) je najviši vrhunac u planinskom vijencu Dinare, a nazvan je po troglavom bogu koji je poznat iz rane praeuropske mitologije Kelta, Slavena i Hurita, Triglavu. -Prostranstva koja je Dinara s obje strane grebena rasula pred nas su zaista veličanstveni. Promatrana iz daleka, ova zagonetna stjenovita zavjesa što se propinje u nebesko plavetnilo, budila je osjećaj strahopoštovanja.
Dok smo je penjali i sjedinjavali se s njezinim padinama, budila je osjećaj poniznosti.
Na poslijetku, kad smo zakoračili nogom na njezine vrhove i sjedinili se s njezinim veličanstvenim vidicima, pružila je osjećaj pripadnosti. - rekla je Plazonja
Pošto su prvi dio "odradili", uslijedio je uspon do "miljama" udaljene crvene točke tamo negdje iza sedam gora.
Put do Jankovog brda držao se grebena, a uz pratnju velebnih prizora jedinstvene Dinare stigli su i do drugog planiranog vrha , Jankovog brda (1780 m), najvišeg vrha Splitsko-dalmatinske županije.
-Na samom vrhu dočekalo nas je istoimeno šesterokutno metalno sklonište, a od kud se pruža širok vidik na obje strane dinarskog masiva.
Nakon odmora i okrijepe uslijedio je spust Velikim i Malim Poljanicama natrag do Sajkovića. Klekovina, šuma, paprat, stijenje, nepregledna zelena polja, svim tim nas je Majka Dinara počastila na povratku do početne točke. U ovih desetak sati i 18 kilometara, dala nam je ponešto od vilovitog velebitskog stijenja, stjenovitog papratima ukrašenog Gorskog kotara, Svilajinih brežuljaka, prekrasnim šumama zavijene Čvrsnice i Cincarovih prostranih polja - kaže Plazonja.
Foto: HPD Malačka
