Na Veliku subotu ujutro narod u Kaštelima jedva bi čekao trenutak kada će svećenik i crkveni kantači zapjevati 'Gloria in excelsis Deo'. Tada bi zazvonila sva crkvena zvona i odasvud bi se začulo pjevanje 'Aleluja', što je bio znak prestanka žalosti i početak uskrsnog slavlja.
Na sredinu crkve postavljala se velika posuda (kršćenica), a narod bi u blagoslovljenoj vodi prao lice i ruke, jer se i danas vjeruje kako voda štiti od zla i uroka, te obnavlja duhovno i tjelesno zdravlje. Svi prisutni nosili su blagoslovljenu vodu kući kako bi ih tijekom godine štitila od bolesti i ostalih zala i nevolja.
Na Veliku subotu u crkvi su se blagoslivljale i uskrsne svijeće, a do Drugog svjetskog rata u Kaštelima bi se kod zvonika ranim jutrom naložila velika vatra ili oganj koji bi se zapalio kresivom. Žene bi uzimale komade tinjajućih zbica ili cipanica sa vatre koju bi svećenik blagoslovio i nosile ih kući kako bi zapalile vatru na kućnom kominu. Goreće drvo se do kuće ne bi smjelo ugasiti, jer se vjerovalo kako je to «velika nesrića za cilu godinu». Djeca bi komade izgorenog tinjajućeg drva stavljala u važe i također ih nosila na kućni komin, na kojem će se uskoro početi pripremati uskršnje jelo.
Na Veliku subotu u svakoj kaštelanskoj kući domaćica je imala pune ruke posla oko pripreme spize koja će se blagovati na sam Uskrs, a do danas se u Kaštelima zadržao običaj pečenja sirnica, odnosno trvenica. Trvenice ili sirnice mijesile su se od brašna, jaja, šećera, mlijeka, masti i domaćeg kvasa koji se dobivao od osušenog sirovog tijesta, a siromašnije obitelji koje nisu imale soli, u sirnice su umjesto soli stavljale more. Prema riječima Jele Kovač iz Kaštel Sućurca, trvenice su dobile naziv po tome što tijesto od kojeg se izrađuju treba dobro umijesiti ili utrti. Kaštelanke su ustajale i po nekoliko puta preko noći kako bi premijesile tijesto od kojeg bi ujutro oblikovale kugle, na čijem bi vrhu napravile tri reza , što je znak Svetog trojstva. Zatim je sirnice trebalo premazati tučenim jajem i posuti krupnim šećerom, koji se prije nabavljao u velikim glavama, a one su se razbijale u manje komade. Prema proučavanju nekih povjesničara, pretpotstavlja se kako sirnica predstavlja simbol muke jer podsjeća na spužvu kojom su Kristu vlažene usne tijekom posljednjih sati njegovog života.
Česta su pitanja zašto kaštelansko uskršnje pecivo nosi naziv sirnica, kad u njoj nema sira. Prema riječima Jele Kovač, početkom 20. stoljeća u Kaštelima se za Uskrs peklo pecivo u koje se zabadalo po pet komadića starog sira, što je predstavljalo pet Isusovih rana, a pecivo se zavalo «sirčenica». Nakon što su se ti kruhovi sa komadićima sira prestali mijesiti i peći, naziv sirnica ustalio se za današnje kaštelansko uskršnje pecivo.
U Kaštelima je bio običaj ženskoj djeci peći pecivo pod nazivom «guska» ili «lučica» koje ima oblik pletenice, a u sredinu peciva stavljano je jaje. Prema vjerovanju, djevojčicama je ovo pecivo bio poticaj da postanu što bolje žene i majke, što je u starija vremena bilo osnovno i jedino žensko zvanje.
Muškoj djeci pekli su se kaštelanski kolači, odnosno tijesto u obliku kruga u koje je također stavljano jaje, a preko jaja se izrađivao križ od komadića tijesta. Osim kolača, dječaci su bili darivani i pecivom u obliku luka sa strijelicom, a pecivo ih je svojom simbolikom trebalo potaknuti na junaštvo i muževnost.
Na kaštelanskim kominima se na Veliku subotu pekao i veliki kruh od bijelog brašna, odnosno «popovnica», koji bi se na Uskrs darovao župniku.
Jaja su se u Kaštelima počela bojati pred Drugi svjetski rat, a do tada su se na blagoslov nosila neobojana. Kada se počelo sa bojanjem, za bojanje su se koristile prirodne boje koje su se dobivale kuhanjem jaja sa petrusimulom i zeljem, od čega se dobivala zelena boja; kuhanjem jaja sa listovima crvene kapule poprimala su crvenu boju itd. Vjeruje se kako je jaje simbol uskrsnuća, te da donosi sreću i zaštitu od zla. Ljuske uskrsnih jaja stariji Kaštelani nisu bacali, nego su ih spaljivali u vatri ili nosili u polja i stavljali u redine. Poznata je i dječja igra sa jajima-tuklo bi se jaje o jaje, a čije bi bilo natučeno, morao ga je dati pobjedniku, odnosno onome čije bi skuhano jaje ostalo neoštećeno.
Uskrs
Rano uskrsno jutro u Kaštelima bilo je vrijeme blagoslivljanja hrane, što se zadržalo do danas. Do Drugog svjetskog rata crkveni pod se na Uskrs posipao listovima kadulje, a na Jutrenjoj misi remeta bi prije blagoslova hrane među pukom sakupljao darove za župnika-jaja, popovnicu, sirnice i baškotine. Prema riječima Jele Kovač, remeta bi nosio veliki krtol (košaru) i pitao: «Kuvano ili sirovo?», a kad bi dobio odgovor jaja bi slagao svako na svoju stranu. Župnik bi te darove razdijelio remetama,ministrantima i pomagačima.
Hrana se na blagoslov nosila na pijatima ili u krtolima pokrivena tavajolima, a obično se blagoslivljala sirnica, jaja, sol i mlada kapula. Nakon svečane mise obitelj bi zajedno doručkovala «blagoslov», nakon čega bi uslijedio svečani uskršnji obid prije kojeg bi se izmolile molitve, a uskršnja svijeća bi se po završetku blagovanja ugasila kruhom umočenim u vino.
Uskršnji ručak obično bi spremila ženina obitelj, a uz taj običaj se veže i kaštelanska izreka: «Izij tuju kokošicu, svoju veži za nožicu.»
Nakon ručka, išlo bi se čestitati rodbini i prijateljima, čemu su se posebno radovala djeca, jer su na poklon dobivala peciva, voće i ponekad novac.
