STAND-UP SPLICKA SCENA
Razgovarali smo sa Josipom Škiljom, stand-up komičarem i zamalo Kaštelaninom, kojeg je, dok je živio u pokraj cementare, od našeg grada dijelilo samo desetak metara, a koji je odrastao uživajući u plivanju do Barbarinca u vrijeme jednog od najvećih zagađenja kaštelanskog zaljeva. Kaže da je to ostavilo traga na njemu, a to se može primijetiti jer ovaj mladić zrači posebnom energijom.
To nije jedina poveznica sa Kaštelima, svojedobno je radio na Radio Kaštelima, a za Kaštela ga vežu i uspomene sa stand-up nastupa. Ovaj diplomirani profesor hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, koji nastoji pisati i govoriti ne-književno, osim posla na radiju, bavio se glumom, radio je kao prevoditelj, jedno vrijeme i u školi, a sada se bavi stand-up komedijom i do je stand-up kolektiva Splicka Scena.
Gdje si proveo djetinjstvo i koji su ti bili interesi kad ste bio dijete?
Ditinjstvo sam provea u Svetom Kaju. Za one koji ne znaju, to je zapadno „predgrađe“ Solina. Još san živija ispod Brižina, na samoj granici sa Sućurcem, poviše rezališta starog željeza i kasarne, danas vojarne, odma do cementare Prvoborac, danas Sv. Kajo. Kad ljudima nekad spomenem neke od tih uspomena, tu cementnu prašinu koja je sve prikrivala ka neka tehno slana, buku tvornice, filtera, sirena, rezališta, dizalica, eksplozija, samome mi pari nadrealno, ka neki film. Al uredno san se iša liti kupat na Barbarinac. Živiš praktički prvi red do mora. Ko te pita kakvo je more! More je svaki dan minjalo boju. Jedan dan crveno od krvi iz Mesoprometa, drugi dan smeđe od željezare, treći dan zeleno od ko zna čega. Do nedavno nisam ni zna da je tu di smo skakali ka dica relativno plitko, jer nikad nisan vidija dno od šporkice! Nema veze, to me čeličilo, al je imalo neke posljedice. Očito je utjecalo na sposobnost pamćenja.
U ranom ditinjstvu ne bi reka da sam ima neki specifičan hobi. Glavna je bila igra vanka, gradnja logora, ne koncentracijskih, igra na baluna, košarke, tenisa, čega god. Bija sam cili dan i svaki dan vanka. Jedino bi u kuću ulazija jist i to nakon upornog babina dozivanja da se vratin u kuću na ručak, normalno pod pritnjom batina. Kasnije sam u osnovnoj trenira košarku i vrlo kratko balun. Najveći interes mi je bilo druženje i zajebancija s ekipom. Sad kad razmislim, ne znam jesam li uopće ima išta drugo u glavi.
Gdje si se školovao i koje si sve poslove obavljao?
Završija sam osnovnu školu Vjekoslav Parać. Kad san je upisa zvala se Martin Boban. Mislin da iman još uvik negdi školsku knjižicu s petokrakom u kojoj je petica iz hrvatsko-srpskog jezika. Možda nekima sad ispadan jugonostalgičar, al samo pričan neke detalje koji mi padaju na pamet. U sedmom razredu san se priselija u Split, al san putova cili osmi razred u Sveti Kajo, jer nisan tija minjat ekipu zadnji razred. Još ekskurzija i sve. Nije mi bija problem dizat se rano i pićit buson. Šta se tiče srednje, završija san četvrtu gimnaziju Marko Marulić. U srednjoj sam upozna ženu. Išli smo skupa u razred. Nakon toga san upisa FESB, elektroniku, al kad san vidija slova umisto brojeva u matematici, tipa sin i cos, skužija san da to nije za mene. Onda san upisa hrvatski i engleski na Filozofskom. Je da svi znaju te jezike, al bar ću diplomirat. Na postdiplomski studij se ipak nisan odlučija. Ko bi reka da diplomirani profesor hrvatskog i engleskog jezika i književnosti ovako neknjiževno piše. Ma to ja samo oću sačuvat naš lipi dijalekt koji se gubi u bespućima purgeriziranog i angliziranog etera. Ae!
Radija san sve i svašta. Počeja san još u trećem srednje. Krenija san ka bobi i uspija dobit otkaz nakon tri dana! Mislin da san služija ka primjer svim nadolazećim generacijama. Ipak se može dobit otkaz u državnoj službi! Nakon toga san pegla stakla na autima strancima u trajektnoj luci i biža od pandurije. Radija san ka redar na Poljudu za vrime utakmica, ka noćni čuvar, ka prodavač kućanske tehnike, statist u serijama i reklamama, po raznim skladištima, bauštelima. Radija san ka student u noćnoj smjeni u ekspeditu Slobodne Dalmacije. To mi je jedan od najnapornijih i nadražih poslova. Najdraži, jer iz tih dana su mi, osim olova u plućima, ostale fenomenalne uspomene i životna prijateljstva. Kasnije kad sam završija faks sam prevodija, kratko radija ka zamjena po školama pa počeja radit u osiguranju. Onda sam se pribacija na radio, koje je trajalo godinama, a nakon toga je doša stand-up u kojem zapravo imam i najdulji radni staž od svih poslova kojim san se bavija.
Što čitaš, gledaš, slušaš? Imaš li životne uzore?
Trenutno čitam knjigu svog dragog prike Saše Horvata Zašto vjerujemo u Boga? (Filozofski temelji kognitivne znanosti o religiji). On je docent na medicinskom faksu u Rijeci, al nije doktor, tj. je znanosti, al nije likar. On je teolog i filozof. Prije nastupa u Rijeci mi je poklonija knjigu i reka da će bit odlična za skupljat prašinu, al ja san ga odlučija zajebat i pročitat je. Na dvi trećine sam. Pravo da rečen, malo je zahtjevna, dosta znanstvenih podataka i meni novih pojmova, al kako ide kraju zanimljivija mi je. Inače malo čitan. Iman osjećaj da sam mentalno zakržlja i da ne dajen sebi nikakve intelektualne izazove. Kad završim ovu Sašinu, čitat ću knjigu koju mi je žena preporučila - Shunmyo Masuno Umijeće jednostavnog življenja, u kojoj autor kroz male svakodnevne primjere donosi neke životne savjete, a sve kroz prizmu zen filozofije. Nije da želim bit zen majstor, al tija bi neke stvari poboljšat u životu i tija bi bit malo bolji čovik ako mogu. Barem malo. Volin knjige koje te potaknu na razmišljanje o stvarnosti u kojoj živiš, tipa Holografski svemir, al sad bi tija malo pogled usmjerit tamo di prije nisan pa pročitat Eckharta Tollea, Krešimira Miška, Jordana Petersona i slične autore koji ti možda mogu dat neku novu perspektivu, a možda nešto korisno naučim.
Rijetko gledam TV, tj. TV program uopće ne gledam, ali na TV uređaju ponekad upalim nešto šta odaberem. To je rijetko, jer navečer obično nastupam, a priko dana nemam običaj palit televiziju. Vikendom doma imamo filmsku večer pa se minjamo. Svaki tjedan od nas četvero neko izabere film koji zajedno gledamo, tj. žena i dica zajedno gledaju dok ja nastupam negdi. Kad stignem, sebi upalim epizodu Rick & Morty-a ili Seinfelda, pogledam neki satnd-up comedy specijal ili neki akcijski triler da malo pustin mozak na pašu.
Šta se slušanja tiče, to mi ide puno bolje od gledanja i čitanja. Odma ujutro upalim sebi nešto lagano, neku Norah Jones, lagani jazz, blues, Olivera, Tedija, Gibu, a kad se malo razbudin onda može Matija Cvek i 2Pac. Tupaca slušan još od srednje, još uvik me nije proša taj đir, al bar ne nosin više one široke gaće. Iman veliku kolekciju njegovih albuma i singlica, iako sad većinom slušam digitalni format. Međutim, vratija san se analogiji kad san se priselija u novi stan. Kupija san gramofon i gušt mi je slušat ploče. Otkrivan razne izvođače i žanrove i trošin pare po buvljacima i pazaru auta.
Šta se tiče životnih uzora, neman sad neka velika imena koja bi nabroja. To su ljudi iz moje familije, uže i šire. Ponajprije roditelji i pokojne babe i dide. To su ljudi koje najbolje poznajem i od kojih svak ima nešto šta me naučija. Prvenstveno cijenim tu žrtvu, trud, volju i ljubav koju su nesebično davali svojoj familiji pa tako i meni. Kad pogledam kakve su živote živili i šta su sve prošli i napravili, ne mislim samo materijalno, pari mi se da nisam ni blizu, al bar se iman u koga ugledat. Valjda kako sam sve stariji, sve više o tome razmišljam.
Kako su izgledali počeci bavljenja humorom, da li ti je bilo neugodno stati pred publiku prvi put?
Počeja san tako da san doša na radionicu Marine Orsag u Info Zoni. Tamo sam upozna Tomislava Primorca, kojeg sam ima prilike vidit u živo kako nastupa u Quasimoda nedugo prije te radionice. Tu sam napisa svoj prvi materijal i nastupija u Kvazija na prvom splitskom open micu 2015. godine. Po glasovima publike bija san najduhovitiji tu večer i nakon toga, mic po mic, nastupi u Zagrebu prvenstveno pa onda u Splitu pa je došla druga radionica pa su se priključili Ivica, Ante, Vanja i Ivo i eto kolektiva koji je i danas tu i piči tuta forca! Bez Ive doduše, jer on je papučar. U početku mi je bilo masu neugodno stat prid publiku, trema je bila ogromna. Prije prvog nastupa san popija pet pivi, al je adrenalin poija cili alkohol i nije me taklo uopće. Trema je uvik prisutna. Čak i danas, al nije ista. U početku je to strah i nervoza, strah od publike, nesigurnost u tekst, nesigurnost u sebe. Sad je to pozitivno, želiš da sve bude kako triba. S vrimenom strah jenjava i sve je lakše, al nikad nisan skroz opušten. Toga kod mene nema. Zato san i posidija. Kažu ljudi, lako je tebi, ti se samo zajebaješ. Kako da ne! Velik je to stres. Pogotovo nove baze.
Kako smišljaš baze, sam, sa kolegama? Da li ti je draže nastupat sam, sa Scenašima ili u paru sa Lazaneom?
Baze, ka i svi mi u kolektivu, smišljamo i pišemo sami. Kolege ti nakon nastupa nekad mogu dat neki savjet, sugestiju, neki tag ili punch, nešto s čim možeš nadogradit neki dio materijala, neku bazu. Pisanje materijala je najteže, jer uvik misliš da si sve iscrpija, al opet moraš doć prid publiku s nečim novim i nečim kvalitetnim pa si prisiljen to isporučit, tako da nas to drži na životu i gura naprid. Svaki tip nastupa ima svoje neke draži. Kad si solo, super je, jer imaš publiku koja je došla gledat samo tebe, a imaš i luksuz vrimena da im daš ono šta želiš i nasmiješ ih svojim nadražim materijalom. Normalno, kad nastupaš solo onda si sam i nije zabavno u backstageu ili u klubu. Kad nastupamo kolektivno drugačija je dinamika, više je priče, zajebancije. Imaš priliku gledat svoje prijatelje/kolege kako nastupaju i nasmijat se. U paru s Lazaneom je isto gušt. Cilo vrime smo obojica na pozornici, dobacujemo se bazama, ležerni smo, iznenadimo jedan drugog i veselim se svakom takvom nastupu. To je naš crnohumorni show Back2Black.
Gdje ti je najdraže nastupati?
Neman se tu šta mislit. Najdraže mi je nastupat u Zadru u Kulta i Dišpeta. Zadarska publika mi je najdraža publika. Oni su neki poseban fenomen. Tamo još nije bilo prosječnog showa. Ti ljudi beru najsuptilnije momente, znaju se smijat, znaju ti dat energiju koja te nosi na pozornici da budeš još opušteniji. Fala im i ovim putem na svemu do sad! Ne kažem da nije bilo odličnih nastupa i publika diljem regije, ali ako ću bit pošten, niko nije ni do kolina Zadru. Jebiga.
Splitska stand-up scena nekad i sad?
Nekad nas je bilo šest, sad nas je pet, al ajmo reć četri ozbiljno, jer Vanja nije sto posto u tome. Nekad nam je to bija hobi, a sad je posa. Al i dalje nas gura taj neki zajednički entuzijazam. To nas je povezalo i pari mi da se to u nama nije prominilo. Nekad smo vukli ljude za rukav da dođemo negdi nastupat, sad oni vuku nas. Nekad smo vukli publiku za rukav da dođe na nastupe, sad smo krcati. Nekad davno smo imali slobodnog vrimena, a sad jebiga.
Repertoar je raznolik, To je ta šema, Samo jedan Dalmatinac, Misusovo, Back2Black. Reci mi malo o njima i o tome kako izgleda dalmatinski stand-up na engleskom?
Krenit ću kronološki. Moj prvi solo show je „Samo jedan Dalmatinac“. Nazva sam ga tako više iz nekakvih marketinških razloga, jer tad je većina mojih nastupa bila u Zagrebu pa eto da imam taj neki dalmatinski đir po kojem se mogu odma u samom imenu istaknit. Svaki tjedan san pićija gori buson, nisan spava, vraća se na posa drito s busa i to za nikakve pare, al je bija gušt. Premijerno sam taj show izvea 10. studenog 2017. u Ghetto klubu, našem prvom stand-up prostoru u Splitu koji je ima posebnu sirovu energiju i draž. To je prvi moj materijal, sam show se kroz godine minja, dobija neku formu i još uvik ga izvodin, al ne virujen da ću još dugo.
„Misusovo“ je moj tematski solo show kojeg sam mislim počeja izvodit 2019. Kako sam već spominja ranije, svoj religijski materijal sam stavija u jedan show, jer bi osjetija da se dio publike povlači kad uđeš u takve tema, a izvodeći ga za ljude koji baš to vole je poseban gušt i privilegija. To je solo show nakon kojeg dobijem najviše pozitivnih komentara i reakcija od publike nakon izvedbe. Normalno, ne fali toga ni tokom izvedbe. Neki bi znali dolazit i po tri, četri puta iako zanju da će čut isto.
„To je ta šema“ je moj, ajmo reć aktualni, zadnji solo show. Zove se tako, jer je to bila moja poštapalica koje uopće nisan bija svjestan. Ekipa iz SplickeScene mi je rekla na piću u Zagrebu – ti bi triba nazvat svoj show „To je ta šema“. Zašto? Pa to stalno govoriš. Nisan! Tu večer se popnen na pozornicu i nanon tries sekundi to kažen i skužin da stvarno iman tu poštapalicu tako da dileme više nije bilo. Tako mi se zove i obrt, a s pričom o otvaranju obrta zatvaram taj show.
Back2Blak, koji san već spominja je crnohumorni show koji u duetu izvodimo Lazi i ja. Kako smo zajedno nastupali u zagrebačkom Studiju smijeha na večeri crnog humora, skužili smo da imamo previše crnog materijala i odlučili ga stavit u zajednički show. U početku smo se izmjenjivali na pozornici prvo jedan pa drugi i obrnuto, a onda smo krenili zajedno istovremeno nastupat na pozornici. Show je poseban i po tome šta smo prvi, u Hrvatskoj barem, odradili trostruki show, tj. tri izvedbe istog showa u jednoj večeri. To je bilo u klubu Circus prije četri godine. Imali smo izvedbe u sedam, deset i ponoć ipo! Drago mi je da smo to učinili, al ne bi ponovija!
Šta se tiče engleskog, to je posebna priča. Radili smo to dva lita za furešte, prvenstveno Vanja, Ivo i ja. Ne možeš samo prevest materijal s hrvatskog na engleski. Moraš u glavi imat potpuno drugačiji film, prilagodit taj materijal drugom mentalitetu. Jednostavno moraš nać način da funkcionira, tj. da bude smišan ljudima iz cilog svita. Drago mi je da sam ima priliku to radit, samo od korone je to palo u zaborav. Ne radi korone, nego kako je došla korona smo bili osuđeni radit liti, na otvorenom, na hrvatskom i onda smo otkrili potencijal litnjih kina i drugih otvorenih pozornica i sad radimo i liti ka i ostatak godine, tako da nema odmora više.
U pripremi je novi solo show, koji će uskoro dobit formu, a nadam se i neko suvislo ime.
Kakva je Kaštelanska publika? Koje su ti prve asocijacije?
Kaštelanska publika me konstantno pozitivno iznenađuje. Ne samo mene, nego to i ekipa iz SplickeScene kaže. Znamo u Kaštelima imat vrhunske nastupe. To je naš svit koji nas kuži, atmosfera je opuštena, a to se traži. U Kaštelima redovito nastupamo u Shpitze u Kambelovcu i B Cool-a u Lukšiću. Kad mi neko spomene Kaštela, prva asocijacija mi je Ivica Lazaneo. On živi na granici Starog i Novog, a kako on ne vozi, onda sam vozeći njega upozna kaštelanske ceste. Radija sam na Radio Kaštela, to je isto nešto šta me veže za Kaštela. Ne dugo, al u lipom mi je sjećanju ostalo i radio i ekipa s radija.
Kako Hrvati reagiraju na crni humor? Gdje postavljaš granicu humora, ima li tema u koje ne ulaziš?
Ne mogu dat neki generalni odgovor na to pitanje. Ovisi. Ako ljudi koji dolaze na nastup znaju da će bit crnog humora i to žele čut, onda reagiraju odlično. Ako ne znaju da će to bit dio repertoara te večeri ili ako ih je neko dovuka na večer crnog humora ili ako su samo vidili da je stand-up, a nisu čitali kakav, onda postoji šansa da neće baš dobro reagirat. Skužija sam kroz nastupe da dijelu publike ne paše kad uđeš u crni humor ili kad uđeš u temu religije pa smo baš iz tog razloga napravili tematski crnohumorni show da oni koji to vole dođu na svoje. Isto sam napravija i s religijskim materijalom koji sam formira u solo show „Misusovo“ u kojem guštam i ja i publika koja voli taj đir. Sad imamo i show „Tri mudraca“ u kojem Ivica, Tomo i ja izvodimo materijal koji je vezan za religiju.
Teško je pričat o granici humora. Zapravo je postavlja publika. Ako se smiju, onda je dobro. Reka bi da nema teme u koju ne možeš uć, al šta je crnja i delikatnija tema to baza mora bit smišnija i jača. Nekad namjerno naglo uđem u temu abortusa ili pedofilije da šokiram malo publiku, al ih izvučem iz tog početnog šoka kroz materijal. Jedine teme u koje ne ulazim su ove dnevno-političke, jer ih ne pratim, a i ono šta čujem je kratkog vijeka i jednostavno nema smisla trošit energiju na to, barem iz moje perspektive. Sve je to - danas je, sutra nije. Prolazno.
Najveći crnjak s nastupa? Najbolji momenat s nastupa?
Najveći crnjak mi je bija nastup prid priko dvista žena na Dan žena. Nastup je bija iznenađenje koje im se nije svidilo, pogotovo kad sam odbija odradit striptiz.
Jedan od najboljih momenata, jer ih je bilo puno, al jedan ću izdvojit, je bija kad je publika prvi put Ivicu i mene nakon nastupa pljeskom pozvala na bis. To je bija baš poseban gušt.
Koji su planovi za stand-up? Imaš li kakve druge planove vezane za hobi i posao?
Uvik su neki planovi u glavi i dugoročni ciljevi. Šta se duže bavimo ovim to dalje naprid gledamo. Valjda to tako ide. Imamo u glavi sve veće i produkcijski zahtjevnije nastupe. Planiramo festival nekakav organizirat ako uspijemo. Ovo lito ćemo s novim kolektivnim showom radit veće otvorene pozornice, a na jesen i zimu diljem Lipe naše i šire.
Drugih planova, mimo stand-upa nemam. Ionako su mi pune ruke posla. Ne žalin se. Da mogu ovo radit do kraja života, tuka bi se nogon u guzicu. Plan mi je malo bolje slagat raspored, malo više vrimena posvetit familiji, malo više odmorit. Nać dobar balans.
Nekad se zapitan šta to točno radin sa svojin životon. Šta je ovo čime se bavim? Zapisujen neke misli, izgovaran ih prid ljudima koji su spremni platit da ih čuju kako bi se nasmijali. Sve je to jako, jako čudno kad staneš i analiziraš. Jednom sam Gibu sluša na koncertu kad je priča kako se osjeća ka da na neki način vara u životu, jer se bavi tim čim se bavi. Točno san skužija šta oće reć. Tako se i ja osjećan. Volin pričat pizdarije i zajebavat se i nekim čudom san naša način na koji mogu živit od toga. Iman osjećaj ka da će me neko u jednon momentu skužit i reć, aj momak, dosta je bilo, nema više švercanja u životu! Strepin od tog momenta, a istovremeno san neizmjerno zahvalan šta san sad tu di jesan. Život je lijep!
Foto: Privatna zbirka
