Anto Jozinović umirovljeni je mehaničar iz Kaštel Lukšića kojeg ste sigurno primijetili na kaštelanskim cestama na njegovom starom restauriranom BMW motoru. Tog 74-godišnjaka, koji je radio u FIAT-ovom servisu u Njemačkoj i bio nagrađen za mehaničara godine, pronašli smo u njegovoj radionici u Kaštel Lukšiću.
– Ovaj motor je bio u jako lošem stanju, sredio sam mu kompletnu mehaniku i osposobio za vožnju. On je '52. godište, ima jedan cilindar, 250 kubika, 12 konja, to su prijeratni motori, jako izdržljivi a poslije su se proizvodili za civilne potrebe. Svi dijelovi su na njemu originalni. Njega je vrlo zahtjevno voziti i održavati ali to je više od hobija, to je način života. Vozim old-timere preko 50 godina, ovaj motor je postao dio mene, to čovjeku jednostavno uđe u krv, ne mogu bez toga, – rekao je Anto, i nastavio: – Moja svakodnevna ruta je do Splita i Trogira. Vozim odavde do trajektne luke, parkiram ga, popijem kavu, malo odmorim i onda nazad. Poslijepodne odem prema Trogiru, napravim đir do Čiova.
Rodom je iz Bosanske Posavine, penziju zaradio u Njemačkoj a poslije rata doselio je u Kaštela. Cijeli život se bavio automehanikom a specijalizirao je izradu i mehaniku kočnica.
– Za sve dijelove imam rezervne komade. Nikad me nije izdao jer ga redovito održavam. Svaki motor zahtjeva često održavanje. Njemu je Dalmacija smrt, on nema vodeno hlađenje, nego prirodno, strujanjem zraka kroz rebra. Ovi motori su za Njemačko podneblje. A ovdje je kreni-stani, kreni-stani, velike su temperature i gužve. Prije nije bilo toliko prometa pa je motor stalno bio u pokretu i pravilno se hladio, sad su druga vremena.
Za 16 godina, koliko je motor u njegovom vlasništvu, prošao je 280.000 km.
– Zašto sam stavio natpis da sam prešao 280.000 km? Zato da mladi motoristi vide koliko se može preći s motorom kad se vozi po propisima. Nikad nisam imao udes, nikad me policija nije zaustavila, uvijek vozim po propisu i pravilima. Da svi voze po propisima, doživjeli bi duboku starost na motorima. Najbitnije je ograničenje brzine. Samo propisna i pravilna vožnja, to govorim mladima, može se živjeti i guštati i vozit motor, znam da je mladost takva, ali nema potrebe ludovati. Zašto je netko sletio s ceste? Zato što je vozio prebrzo, ne treba žurit, ljudi su išli s karom pa su stigli, gdje žurimo. Pomalo treba živjeti i voziti.
Na oknu prozora u garaži stoji nekoliko nagrada i pokala sa raznih old-timer susreta. Anto ustaje i navlači opremu za motor. Prvo ide bubrežnjak, pa moto jakna a preko nje kožni đilet sa BMW logom. Na nogama su čizme, preko koljena idu štitnici, pa šal, pa prva potkapa, zatim druga, rukavice, kaciga i spreman je za pokret.
– Štitnici za koljena su obavezni, tu je koža najtanja jer se pregiba, i treba je zaštititi. Rukavice su obavezne, šal također, pogotovo zimi treba zaštita od vjetra.
Zove me da mu se pridružim u vožnji. On vozi po propisu, ne prelazi 50 km/h, a budući da motor nema žmigavaca, skretanje pokazuje pokretom ruke.
– Ruka se diže u visini ramena, ovisno skrećem li lijevo ili desno. Mnogi mladi se čude kad me vide, gledaju zašto dižem ruku, ne znaju što radim, ali kad je ovaj motor proizveden, nije bilo žmigavaca. Drago mi je da je tako, ima neke romantike u tome. Pri skretanju moram biti vrlo pažljiv jer mi je jedna ruka u zraku i pokazuje smjer kretanja ali imam dovoljno iskustva. Bitno je pružiti ruku, to je jasan znak svim sudionicima u prometu, sigurnost je na prvom mjestu.
Parkirali smo u luci, pijemo kavu na suncu i ćakulamo. – Imao sam starog Sachsa, pa NSU-a Pretis, pa sad ovog BMW-a. Ovo je najsređeniji motor nadaleko, dosta sam uložio u njega, stalno ima nešto radit oko njega, on mom životu daje smisao. Povezani smo, kako vrijeme prolazi, on je sve ljepši a ja sve stariji.
