Pola stoljeća, odnosno 50 godina, obljetnice su koje mnogi obilježavaju. Pa se tako posebno proslavlja 50 godina života, 50 godina braka, 50 godina od diplome... A dio nekadašnjih učenika osnovne škole Ante Beretin u Kaštel Novom, ove je subote obilježilo jednu zanimljivu obljetnicu, 50 godina od kada su prvi put sjeli u školske klupe.
Bilo ih je te godine u 1d razredu tridesetak. Tijekom osam godina školovanja neki su odlazili, neki su dolazili, a kako su nam rekli, kroz njihov razred prošao je 41 učenik i učenica.
Od svih njih, u proteklih 50 godina sedmero je preminulo, jedan bivši učenik živi u Švedskoj, tri učenice su u Njemačkoj, jedan bivši razredni kolega je u mirovnoj misiji u Izraelu, nekolicina je bila spriječena ovog dana stići na razredno okupljanje, a njih 24-ero došlo je evocirati uspomene na bezbrižne školske dane.
A to su Snježana Milić, Lenka Žaja, Vesna Certa, Damir Mandić, Ivan Čagalj, Mirjana Milić, Ruža Bačić, Marija Botić, Željko Barišin, Jakica Kesić, Joško Botić, Ljiljana Škopljanac, Jelena Aranza, Ivanka Komar, Anita Šimenko, Željka Jurić, Suzi Biluš, Jasna Kozlica, Božo Bažoka, Damir Milan, Damir Petrović, Nada Milat, Ivica Biluš Gagić i Tonči Nožina.
Danas su to pomorci, kuhari, učitelji, inženjeri, doktori znanosti, liječnici, trgovci, vozači... Neki od njih već imaju unučad, poprilično godina u radnoj knjižici, a većina ih i dan danas živi i radi upravo u Kaštelima.
Među njima je i nekolicina onih koji već godinama imaju značajne funkcije u političkom i društvenom životu grada Kaštela, poput predsjednice Zajednice sportskih udruga Kaštela Mirjane Milić, upravitelja Vlastitog pogona Ivana Čaglja, predsjednika gradske Službe za unutarnju reviziju Željka Barišina i gradskog vijećnika Joška Botića.
Zanimljivo je da je u sedmi razred među njih stigao i sadašnji predsjednik Gradskog vijeća Ivan Udovičić, no na ovo okupljanje nije došao, reklo bi se, picao je.
Prva učiteljica bila im je Milka Vlastelica, koja je imala želju doći na ovo okupljanje, no zbog zdravstvenog stanja to nije mogla, ali su je bivši učenici, prije okupljanja, posjetili u njenom domu i prisjetili se te već davne 1972. godine.
- Osim nje, kao prve učiteljice, razrednici su nam bili Vjera Milić i Ante Lukas, koji nas je ispratio iz osnovne škole – kazuje nam Ivan Čagalj, koji se ujedno prisjetio i primanja u pionire u kinu u Kaštel Starom, a prisjetio se da su u Omladinu primljeni u sedmom razredu na svečanosti u Žrnovnici.
- Čagalj je jedno vrijeme bio predsjednik razreda i ja sam bila predsjednica, a i Željko je jednu godinu bio predsjednik – objašnjava nam Mirjana Milić i nadodaje kako su bili baš dobra djeca, dobri učenici i unatoč što ih je pri kraju osnovne škole dobro „pucao“ pubertet, nisu picavali i nisu stvarali posebne nepodobštine.
- Al isto smo znali nekad napraviti nešto što je bilo izvan regule. Nastavnik Lukas dao bi nam da zajedno s njim ispravljamo kontrolne i onda smo jednom došli do kontrolnih koji su trebali biti sljedeći po redu. Malo smo ih podijelili među nama da unaprijed naučimo što trebamo, ali su nas otkrili jer je jedna od nas, za koju se očekivalo da dobije dvojku, najviše trojku, riješila kontrolni za peticu – kroz smijeh nam priča prva žena sporta u Kaštelima, dok su sa strane Ivan Čagalj i Joško Botić kazali kako sa tom epizodom nisu imali nikakvu vezu. Očito da je ženski dio razreda prednjačio u takvim događanjima.
Na današnjem okupljanju, slavljenici se nisu makli dalje od atrija današnje gimnazije, a nekadašnje osnovne škole Bijaći, kako se nakon promjena zove škola Ante Beretin. A nisu se makli iz razloga jer je upravo na mjestu današnjeg atrija bila njihova učionica, a Ivan Čagalj i Jelena Aranza pokazali su nam mjesto na kojem su njih dvoje sjedili u prvom razredu.
- Pravilo je bilo da učenici sa slabijim vidom i oni nižeg rasta sjede u prvim klupama, ostali iza. I da, najčešće smo sjedili u „mješovitom“ izdanju, dječaci i djevojčice, jer se mislilo kako će dječaci biti mirniji kad sjede s djevojčicama, ali poslije smo se mijenjali u klupama kako je trenutak zahtjevao. Sječam se da sam sjedio sa Suzi pa sa Snježanom... – prisjetio se Željko Barišin, no nitko se od njih nije mogao, ili nije želio prisjetiti razrednih simpatija. Samo je Mirjana Milić kazala kako je u leksikone, pod imenom simpatije, u to vrijeme pisala ime: Damir.
Prisjetili su se oni ovog dana brojnih situacija koje su im se događale tijekom osam godina u istom razredu, a posebno su se prisjetili svojih preminulih školskih kolega i nastavnika.
A nakon odlaska iz školskih prostora, prisjećanje su nastavili na zajedničkom veselom druženju, koje je ovog puta potrajalo satima. I rekli su: ponovilo se!
Foto: Ivana Topić i privatna arhiva
