U Hrvatskoj je 1990. bilo 1,72 milijuna hektara obradivog zemljišta, a na kraju devedesetih 1,58 milijuna hektara, što je manjim dijelom progutao beton, a većim nebriga zasijala korovom.Poljoprivrednih površina na kojima se odvija proizvodnja u Hrvatskoj je svake godine sve manje. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, u našoj je zemlji 1990. bilo 1.720.000 hektara obradivog zemljišta, a na kraju minulog desetljeća 1.587.000 hektara.
Razlozi smanjenja obradivih površina za 133.000 hektara u samo deset godina su većim dijelom napuštenost i zapuštenost nekoć plodnih oranica, a manjim dijelom pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko.
No, smanjenje poljoprivrednih površina i njihovo sve manje korištenje, čini se, ipak najviše pogađa Dalmaciju, što pokazuju istraživanja i posljednji Popis poljoprivrede. Očito se toj regiji zemlja najviše napušta i zapušta, pa je od 182.000 ha poljoprivrednog zemljišta, koliko ga je bilo prije dvadesetak godina, do danas otišlo u nepovrat oko 7000 ha, što je površina cijelog Sinjskoga polja. Na tolikim plodnim oranicama, izgrađeni su stambeni i drugi objekti, putovi, razne komunalije... Ostalo je tako oko 175.000 ha površina na kojima se može proizvoditi.
Godine 1980. prema tadašnjem istraživanju Instituta za jadranske kulture, od rečenih 182.000 hektara poljoprivrednog zemljišta proizvodnja se nije odvijala na čak 27.000 hektara. Procjenjuje se da su se zapuštene oranice od tada svake godine povećavale za 1000 do 1200 hektara, što znači da se danas u sve četiri dalmatinske županije ne obrađuje najmanje 55.000 ha njiva. U Dalmaciji se, dakle, od današnjih 175.000 ha, ne obrađuje gotovo trećina zemljišta pogodnog za proizvodnju. Da je to tako, potvrdio je i posljednji Popis poljoprivrede, prema kojem su, primjerice, poljoprivrednici u Splitsko-dalmatinskoj županiji izjavili da posjeduju 39.000 ha obradivog zemljišta, te da od toga 9000 ha ne koriste. Poznavatelji prilika na selu reći će kako te podatke ipak valja uzeti s rezervom jer vlasnici popisivaču često ne kažu točno koliko zemlje imaju ni koliko obrađuju, već obično umanje stvarne podatke.
Kao glavne razloge neobrađivanja oranica, seljaci navode da nema tko orati ni kopati, jer su zapuštene njive pretežito u vlasništvu staračkih kućanstava, te da se zemlju ne isplati raditi. Računica većine dalmatinskih seljaka, glasi otprilike ovako: za pripremu zemljišta, sjeme, strojno sijanje, mineralno gnojivo i strojnu žetvu, ne računajući sredstva za zaštitu i vlastiti rad, na parceli od 1000 četvornih metara, kakvih je po ovdašnjim selima najviše, uvijek se potroši više ili u najboljem slučaju jednako novca koliko vrijedi dobiveni urod.
Tako je to u Dalmaciji, osobito kod proizvodnje tradicionalnih poljoprivrednih kultura, pogotovu žitarica. Što se tiče trajnih nasada koji su iplativiji, poput voćki, maslina, vinove loze..., seljaci se nerado odlučuju na širenje proizvodnje jer, prepušteni sami sebi, urod još uvijek ne mogu plasirati na tržište bez problema.
