Pojedine vjerske, znanstvene i obrazovne institucije ove godine provode nekoliko projekata u povodu obilježavanja 150 godina od rođenja profesora povjesničara, geografa i teologa, Kaštelanina Filipa Lukasa. Ova obljetnica potaknula je i rijetke pojedince, koji su još uvijek među nama, da se prisjete svojih uspomena na don Filipa Lukasa. Jedan od njih je i Ante Domagoj Petrić iz Zagreba.
Ante Domagoj Petrić, koji je većinu života proveo u Argentini, a u Hrvatsku se vratio 1995. godine te je bio pomoćnik ministra za useljeništvo u razdoblju od 1996. do 1999. godine, posljednji put susreo se s Filipom Lukasom kao šestogodišnjak, daleke 1945. godine. O tom svom susretu ispričao je javnosti svoje autentično iskustvo.
- U nedjelju 6. svibnja 1945. pred našim stanom, na Ilici u Zagrebu, ukrcavali smo naš obiteljski automobil Dodge u pripremi za odlazak u izbijeglištvo u Austriju. Bilo nas je zaista mnogo, moj otac Ivo Petrić, bivši ministar zdravstva u sada poraženoj hrvatskoj državi,; moja majka Rozalija Petrić rođ. Vlahović, bivša učiteljica, moja sestra Višnja Marija od 13 godina i ja, koji sam imao 6 godina. Bio je s nama i vozač Milan Glavaš, brat franjevca kojeg će par tjedana kasnije partizanski pobjednici ubiti smrću vješanjem. Dogovorili smo se da ćemo pri izlasku iz grada pokupiti u naša kola dr. Filipa Lukasa, koga je moja majka jedva nagovorila te nedjelje ujutro da nam se pridruži i spasi život od horda koje su već poklale desetke tisuća Hrvata od Sarajeva, Banja Luke, Dalmacije i gdje god su stigli tijekom zadnjih tjedana. Dr. Lukas je bio od 1928. do1945. godine predsjednik Matice Hrvatske i istovremeno autor monumentalnih povijesnih i znanstvenih dijela o našoj nacionalnoj prošlosti.
Lukas se je odupirao zamisli evakuacije iz domovine i tvrdio skoro djetinjom naivnošću da ništa nije kriv ni pred Bogom ni pred ljudima pa tko bi ga htio ubiti, makar to bili i sami komunistički koljači. Konačno ga je još i moj otac morao nagovarati da uđe u auto kako bi negdje oko tri sata poslije podne krenuli prema Sloveniji na putu za Austriju. Lukas je stalno molio krunicu i zazivao Božju pomoć za hrvatski narod, za onaj dio koji je ostao u domovini i za one desetke pa i stotine tisuća ljudi koji su pješice ili vozilima i seoskim kolima nastojali doći do hrvatsko-slovenske granice pa zatim i slovensko-austrijske.
Već je bila duboka noć kad smo stigli u austrijski grad Klagenfurt i tamo u jednom samostanu dugo zvonili u nadi da će Lukasa netko primiti. Nakon nekih pola sata otac je odlučio da mi odemo dalje, a naš nesretni Lukas da tamo čeka nečiji dolazak. Nakon nekih deset minuta vožnje majka je uvjerila oca da Lukasa ne možemo ostaviti samoga u toj noći pa smo se ipak vratili do samostana. Bilo je tragično vidjeti tog velikog čovjeka kako sjedi na ulaznoj stepenici i plače uz riječi "Bože moj, Bože moj, dođi spasiti hrvatski narod" . Roditelji su izišli iz automobila i razgovarali i tješili tog velikana hrvatske i europske kulture, dok konačno nije prišao jedan austrijski policajac i uputio nas na susjednu kuću u kojoj je živio samostanski vratar. Nakon mnogo objašnjavanja on je otvorio vrata samostana i to je bio zadnji put kad sam Lukasa vidio.
Iz Klagenfurta mi smo krenuli u obližnju dolinu blizu gradića Bleiburg gdje je bilo već veliko mnoštvo izbjeglih ljudi. U svim razgovorima koje sam čuo u Zagrebu prije polaska, a i tamo, prevladavala je tematika skorog povratka u domovinu jer, navodno, boljševici će se iz Hrvatske morati povući nakon čega bi odmah došlo do povratka u domovinu.
Takve najave širile su se od ljudi iz samog Pavelićevoga okruženja, ali Pavelić je već bježao s mjesta gdje je bila zapečaćena tragedija velikog djela hrvatskoga naroda, a i same domovine Hrvatske u cijelosti..
Moj otac je izišao iz automobila i prolazio uz britanske vojne policajce i vojnike koji su onemogućavali Hrvatima, redom su to bili civili, žene i djeca koji su uz svoje muževe i očeve bili spriječeni da se udalje od partizanskih vojnika koji su odmah među Englezima odlučivali o skoroj budućnosti tih ljudi. Moj otac je iz razgovora s Englezima razabrao da se sprema izručenje tog naroda jer su komentirali kako će brzo ta poljana ostati pusta, vratio se u automobil i naredio Glavašu da krene prema Klagenfurtu natrag kako zna i može jer je bio vidljivo da će za par sati svi putevi biti blokirani.
Ja sam kao malo dijete tješio majku i govorio joj "nemoj mama plakati mi ćemo se vratiti u Zagreb". Ja sam to dočekao, a sa mnom se vratila i uspomena na Filipa Lukasa – prepričao je Ante Domagoj Petrić.
Treba napomenuti da je Filip Lukas nakon odlaska iz Zagreba u Austriju, od 1949. godine živio u Zavodu Sv. Jeronima u Rimu, gdje je i pokopan nakon što je preminuo 1958. godine.
Kao što smo nedavno objavili, njegovi posmrtni ostaci od početka ovog tjedna napokon mirno počivaju u njegovim rodnim Kaštelima.
