Badnji dan karakterizira strogi post i nemrs, bdijenje, paljenje Božićne svijeće, paljenje badnjaka, ’pokajnička jela’ te užurbane pripreme za Božić, osima kada spada nedjeljom kao što je to ove godine. No, kroz ovaj tekst donosimo tradiciju i običaje proteklog vremena i onako kako se Badnji dan najčešće živio.
Domaćice pripremaju hranu i uređuju kuću. Blagoslovljenom vodom starije osobe škrope kuću, dvorište, ukućane, štalu, polja, stoku, maslinike, vrtove. Ostali ukućani kite zelenilom dvorišta i kuće, posipaju slamu i žito, pale svijeće, kite Božićno drvce, grade jaslice. Cijela obitelj je na okupu, blaguje večeru, mole, čekaju ponoćku, kolendraju, ophode i čestitaju, nazdravljaju i pucaju iz kubura, tondina i kaluncina, odgoneći na taj način sile zla.
Do večeri se ne jede.
Badnji dan obilježavaju posna jela od lješnjaka, orija, meda, maka, češnjaka, jabuka, raznih grahorica, repe, žitne kaše, tjestenina i ribe, uz obvezno maslinovo ulje.
Svečani trenutci Badnjega dana počinju baš u predvečerje kad je u kući sve uredno, pripremljeno i okićeno Božićno drvce. Muškarci unose u kuću badnjak. Taj obred je središnji i najsvečaniji dio Badnje večeri. Vjernici se prisjećaju svojih predaka, vjeruju da se pokojni ukućani okupljaju oko badnjaka. Vatra badnjaka ima ’apotropejska’ svojstva koja se temelje na odvraćanju od nesreće. Obično se pribave tri velike tapine od masline, česmine ili smriča koji označavaju Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha svetoga a njihovim žarom pripaljuju se sve svijeće u kući. Prvi se nosio najveći koji označava Oca.
U kršćanskoj tradicijskoj kulturi uz badnjak se vezuje kult pokojnika iz starih običaja i vjerovanja da se tu noć kad je snaga Sunca najslabija potpomogne toplinom i svjetlošću da bi se pobijedili mrak i studen. Vjerovalo se da vatra daje snagu u godini koja nadolazi. Badnjak se u Kaštelima pali na kominu i gori s prekidima, gasi se poslije večere i ponovno pali uz Božićni ručak i večeru, Novu godinu i Sveta tri kralja. Najstariji član obitelji, “glava kuće“, krsti badnjak, škropi blagoslovljenom vodom palminom grančicom, polijeva vinom i uljem, ’hrani ga’ tj. posipa pšenicom. Ukućani izmole prigodne molitve: Vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju i Pokoj vječni za umrle, za duše u Čistilištu (Purgatoriju), za one na umoru, za žive i mrtve, za prijatelje, rođake i za dobar urod. Tada se u miru blaguje Badnja večera. Prije blagovanja pali se, užga voštana svijeća utaknuta u čašu sa žitaricama ili u svijećnjak, kandelir i postavlja na stol koji se početkom 20. stoljeća ukrašavao okićenom lovorovom granom.
Nakon dugih molitava, blagoslova i kađenja kuće tamjanom koji sa stavljao u šumpreš ili pršuru, obično se govorilo: “Teško kući di na Badnju večer svića ne gori.”
U tim obredima jako izraženi ’kult pokojnika’ očituje se i u pripremanju jela koja najbolje odgovaraju pokajničkoj meditaciji. Prema pučkoj tradiciji za podušje su se pripremala jela od boba, graha i ribe, na stolu bi se u ponudi našli i med, jabuke, orasi, lješnjaci i suhe smokve. U kuću dolaze i čestitari, kolendraši razgledati Božićno drvce, a domaćini ih časte rakijom, smokvama i pršuratama, tj. fritulama pripremljenim na ulju od brašna, vode, šećera i soli.
Božićno drvce
Običaj kićenja Božićnoga drvca u hrvatskim selima razvio se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. U kaštelanskim kućama već početkom dvadesetoga stoljeća kitilo bi se drvce na Badnji dan. Bio bi to ’smrič’, 1-2 metra visok, okićen mnoštvom ukrasa, zlatnih i srebrnih u oblicima plodova voća. Bilo je tu pravih oraha i bajama, koji simboliziraju obilje i rodnost, zamotanih u zlatni i srebrni staniolni papir, komadića vate i voska koji simboliziraju snijeg, tzv. ’svilenih’ čokoladnih bombona i voštanih svjećica koje simboliziraju nadu i božanstvo. Crvene jabuke predstavljaju Isusovu krv koja će poteći da bi ljude izbavio a ujedno i iskušenje, crveno papirnato cvijeće je simbol znanja, bijelo nevinosti. Drvce bi obično kitila djeca uz pomoć roditelja i ostalih ukućana. Darovi se tada nisu stavljali pod smrič pa su djeca čekala dopuštenje roditelja da skinu ovješene slatkiše i pojedu ih. Svjetlo na Božićnom drvcu u Ivanovu evanđelju simbolizira pojavu Krista kao ’svjetlosti svijeta’, duhovne svjetlosti u doba najveće tame.
Jaslice
Prema kršćanskomu vjerovanju, Isus Krist je rođen u Betlehemu,u Davidovu gradu u Judeji, u jaslama štalice na koju su naišli Marija i Josip na putu iz Nazareta. Njegovo rođenje i navještenje opisani su u evanđeljima. Matej i Luka, dvojica evanđelista, opisuju Isusovo djetinjstvo i prve godine njegova života. To vjerovanje seže sve do 3. stoljeća, u Betlehemu se ukazivalo na udubinu za koju se tvrdilo da je u njoj rođen Spasitelj. Ondje je već u 4. stoljeću podignuta bazilika, koja dijelom i danas postoji. Uskoro se običaj postavljanja jaslica proširio u Rimu, gdje se u Bazilici svete Marije Velike štovao mali Isus položen u jasle koje su ostale nezaobilazan atribut kršćanskoga božićevanja. Od 15. stoljeća i u Hrvatskoj su u izradi male kolijevke s kipićem Isusom, “Ditićem” od voska u skladu s kućnim i crkvenim pobožnostima i štovanju o blagdanu rođenja Kristova.
Ponoćka
Ponoćka je vrhunac i središte iščekivanja, Došašća i vjerskoga slavljenja Božića - misno slavlje u kojemu se Crkva na liturgijski način spominje povijesnog događaja rođenja Isusa iz Nazareta u Betlehemu. Ponoćkom se hoće kazati da se Isus ponovno utjelovio među ljudima u njihovu vremenu.
U Kaštelima dvadesetih i tridesetih godina 20. Stoljeća ponoćki nije bilo. Održavale su se mise koje su počinjale oko tri sata ujutro i trajale do svanuća. Na njima je narod sudjelovao u velikom broju, uključivši i djecu, koja su se ovoj misi posebno radovala. U toj noći ne može se zaobići ni najbučniji običaj koji je upravo na Badnjak, na Božić i idućih dana najčešći: pucanje iz pušaka, a u davna vremena iz pušaka, kubura, maškula i mužara. Djeca bi pripremala, popravljala stare i izrađivali nove posebne naprave koje su se punile sumporom i klorom. Pucalo se iz tondina, kanuncina, kaluncina. Tondin je komad kratke željezne cijevi koja je s jedne strane zatvorena i pričvršćena na dugu šipku. Punila bi se barutom, klorom, sumporom ili fosforom, nakon punjenja, zatvarala bi se željeznim čepom koji je imao ulogu udarne igle i njome bi se udaralo u zid.
