U nedjelju 22.04.2007, povodom proslave “10 godina Orlova gnijezda”, u planinarskom skloništu “Orlovo gnijezdo” na stijeni Koludar na Kozjaku, okupio se veliki broj planinara iz Splita, Trogira, Šibenika, Kaštela, Makarske i ostalih mjesta. Osnivači planinarskog skloništa “Orlovo gnijezdo” Ivo i Ivan Tadin, zajedno sa mnoštvom prijatelja i ostalih ljubitelja prirode i planinarenja, prisustvovali su Svetoj misi u 11.00 sati koju je predvodio don Josip Periš, a nakon mise svi zajedno su se planinskim stazama spustili do Brca u Kaštel Kambelovcu, gdje je pred Bratskom kućom u 14.00 sati organiziran kulturno zabavni program. Nakon što su osnivači Orlovog gnijezda pozdravili prisutnog župana Antu Sanadera, kaštelanskog gradonačelnika Ivana Udovičića i sve prisutne goste, proslava je nastavljena uz nastup pučkih pjevača i folklorne skupine KUD-a Ante Zaninović, uz klapu Dalmacija (bivša klapa Vitturi), te uz Trio gušt.
Organizatori su pripremili i pravi planinarski besplatan ručak za sve prisutne, tako da su posjetioci uz dalmatinsku glazbu uživali i u domaćem fažolu. Proslava je završila oko 18.00 sati, kada su se planinari iz ostalih gradova zaputili svojim kućama.
Izložba fotografija Marina Bedalova
U sklopu proslave “10 godina Orlova gnijezda” 21. i 22. 04. u Bratskoj kući u Kaštel Kambelovcu održana je i izložba fotografija Marina Bedalova, kambelovskog kroničara i snimatelja svih važnijih događaja u Kaštel Kambelovcu. Izložene su fotografije iz dva tematska ciklusa, pod nazivima: “10 godina Orlova gnijezda” i “Iz života Kaštel Kambelovca 1970-1980”.
O Orlovom gnijezdu
U nedjelju 28. siječnja 1996. god., dva prijatelja; Ivan Tadin i Ivo Tadin uputili su se prema vrhu Kozjaka, točnije do stijene Koludar, prirodnog fenomena po kojem mještani s podnožja Kozjaka za sunčana dana mogu odrediti točno vrijeme. S ruba stijene Koludar veličanstven je vidik na Split, Kaštela, Trogir i srednjodalmatinske otoke. Prema sjeveru vidici su sve do Dinare i Svilaje.
Za sat vremena bili su na gornjem rubu stijene Koludara i smjestili se na jednu policu s južne strane, izložene suncu. Dok su jeli, Ivan spazi neku česminu i reče: "Drugi put kada dođemo donijeti ćemo kosir, posjeći je i napraviti nadstrešnicu, kako bismo se mogii zakloniti od kiše". Na što mu je Ivo odvratio: "Nećemo drugi put nego sada, jer ja u ruksaku imam kosir."Toga su dana posjekli samo nekoliko grana, kada im se ukazala rupa između dvije stijene. Rupa je bila zatrpana kamenjem, a na njezinu je kraju bilo savijeno gnijezdo iz prošlog proljeća. Pretpostavili su da je to bilo gnijezdo neke vrste manjih orlova, stoga su kasnije sklonište nazvali "Orlovo gnijezdo".
U nedjelju 4. veljače iste godine, Ivo i Ivan Tadin došli su automobilom požarnom cestom pod samu stijenu Koludara, odakle im je trebalo 35 minuta uspona do njezina ruba. Donijeli su sa sobom zastavu Republike Hrvatske, koja se od toga dana vije, uvijek kada su na Koludaru. Počeli su raščišćavati teren. Kada su iz rupa izbacili kamenje, odredili su da će to biti mjesto za komin, i pritom razmišljali kako se tu može napraviti pravo planinarsko sklonište.
Iduće nedjelje posjekli su nekoliko hrastova i napravili konstrukciju krova. Za svaku pohvalu je neizmjerna upornost koja ih je vodila, kad su počeli u ruksacima donositi svaki po dvije litre vode, po tri kg cementa, nešto dasaka, hranu i piće za jedan dan. Krenuli su s radom. Izvana su slagali kamen, a iznutra stavljali beton. S obzirom da su u to vrijeme često padale kiše, donijeli su plastičnu kantu i komad plastične folije i sve to stavljali sa sjeverne strane grebena u jednu od rupa. Tako su skupljali vodu, pa je nisu morali više nositi od kuće za potrebe radova.
Ivo i Ivan Tadin
Slijedeći izum bila je improvizirana žičara dužine 90 metara kojom su podizali pijesak sa sipara pod Koludarom. Njihova volja i rad nisu mogli ostati neprimjećeni, i ubrzo se raširila priča po Kaštelima i Splitu kako se na Koludaru nešto radi. Počeli su stizati planinari i znatiželjnici, koji su se rado odazvali pozivu spomenutog dvojca da im pomognu. Na protupožarni put donosili bi automobilom plastične vrećice s po 2 do 3 kg pijeska, gdje bi ih ostavljali, a oni koji su dolazili u posjetu bi ih donosili. Na taj način su riješili problem donošenja vode i pijeska. Prozore su napravili sami, vrata su dobili s jednog starog skladišta, dok su salonitne ploče za krov kupili.
Tijekom izgradnje gospodin Ivo Tadin je dobio prva dva broja "Ličkog planinara", koje je poslao sada pokojni Ante Vujnović, predsjednik PD "Visočica" iz Gospića. U časopisu je pronašao podatak da i planinari imaju svoga zaštitnika, sv. Bernarda iz Aoste te da u Samoboru već postoji planinarska bratovština sv. Bernarda.
Naravno, s njima su uspostavili kontakt. Dobili su sliku sveca, uz sklonište podigli kapelicu i u nju postavili sliku.
Prije tri-četiri godine, pridružio im si i Tonči Britvić, tako da ih je sada trojica koji skrbe o "Orlovu gnijezdu".
Sklonište je svečano otvoreno 20. travnja 1997. godine uz svetu misu koju je predvodio župnik Kaštel Kambelovca, don Miro Šestan, uz nazočnost 200 planinara.
Takvo priznanje dalo im je još više hrabrosti da ustraju u svom cilju. Sagradili su cisternu kapaciteta 850 litara i proširili plato za nekoliko kvadratnih metara ispred skloništa. Atraktivna lokacija, mir planine i netaknute prirode privlačila je mnogo posjetilaca, te su vani napravili još jedan komin.
No ni na tome nisu stali. Trebalo je osloboditi puteve, stoga su probili i markirali pravce prema vrhu Kozjaka i kapelici sv. Luke, vrhu Debeliću, sv. Ivanu na Birnju i Malačkoj te probili kraći put prema Marica stajama.
U studenom 1997. hrvatska vojska im je helihopterom podigla s protupožarnog puta do skloništa betonske ploče za pod, samotne opeke za vanjski komin te nešto pijeska i cementa za daljnju izgradnju.
Danas je "Orlovo gnijezdo" okupljalište ne samo splitskih i kaštelanskih planinara, nego planinara iz cijele Dalmacije, iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine. Ljeti rado navrate i strani turisti kako bi svjedočili snazi volje dva čovjeka (sada tri), koji su bili spremni odazvati se takvom izazovu.
Fešta na Brcu, K.Kambelovac:
