S nekoliko desetaka evidentiranih slučajeva, uglavnom "sex-traffickinga" u protekle dvije godine, Hrvatska zacijelo ne predstavlja zemlju sa značajnijim udjelom u svjetskom "biznisu broj dva" - trgovini ljudima. Biznis broj jedan, dakako, jest trgovina drogama.
Svejedno, trgovina ljudima "poslovna" je aktivnost kojoj se okreće sve značajniji dio organiziranog kriminala - procjene kažu da je ovaj svjetski "posao" kriminalaca financijski vrlo izdašan - u njemu se zarađuje od 7 do 13 milijardi US dolara godišnje! Kriminalci se rado okreću novom "biznisu", jer su izloženi manjem riziku, kao i manjim zakonskim kaznama u odnosu na one zapriječene zbog trgovanja drogama.
Svjetske policije, UN, kao i europski OECD pojačano prate i angažiraju se oko ovog fenomena, senzacionalistički nazivanog "trgovanjem bijelim robljem", premda su žrtve ove trgovine uglavnom "tamnoputije". Žrtve bivaju pretežito žene i djeca, a stotine tisuća njih godišnje biva ilegalno prebacivano u razvijene zemlje, gdje potom, kao ilegalci, bivaju primorani raditi na crno, prositi, krasti, prostituirati se, ili, nešto "nevinije", raditi u kafićima, čuvati zapadnjačku djecu ili čistiti kuće bogatih zapadnjaka.
Spremni na kritike
Uglavnom za svoj "posao" ne bivaju plaćeni po nekoliko godina, koliko im treba da "otplate" sami sebe i cijenu ilegalnog prelaska u "obećane razvijene zemlje".
Relevantnim se donedavno smatrao i posebni izvještaj američkog State Departmenta, koji izrađuje svojevrsni godišnji izvještaj o "traffickingu", analizirajući sve države svijeta. U aktualnom Izvješću američke vlade za 2003. godinu Hrvatska je smještena u "zabrinjavajuću" skupinu zemalja koje čine vrlo malo, ispod minimuma, u sprječavanju ove kriminalne pojave. "No, čini značajne napore kako bi udovoljila minimalnim standardima", ipak stoji u ocjeni Amerikanaca. Hrvatski su mediji, kako to već godinama biva, vrlo spremno prihvatili ovakve američke kritike, držeći ih, bez ostatka, ispravnima. Vladin Ured za ljudska prava, pri kojemu djeluje i Nacionalni odbor za suzbijanje trgovanja ljudima biva proglašen, uglavnom "lijenim", kao i hrvatsko pravosuđe i policija koji neadekvatno rade na suzbijanju traffickinga. Prevladavaju ocjene kako je Hrvatska tranzitna zemlja za kriminalce koji se bave trgovinom ljudima, premda medijski "dobro" zvuči kako trafficking jača s početkom turističke sezone na Jadranu, čiji noćni klubovi postaju poprište žrtava trgovine ljudima. Riječ je uglavnom o mladim djevojkama s istoka Europe koje bivaju privučene lažnim oglasima i dolaze raditi kao "plesačice modernih plesova", a znaju završiti prisiljene na "prekvalifikaciju" u striptizete i prostitutke, s oduzetim putovnicama, premlaćivane i silovane od strane gazdi noćnih klubova koji ih "kupuju" za par tisuća eura od "trgovaca" iz BiH, Kosova, SRJ...
Vjerojatno da u američkom Izvješću stoje i neke točne konstatacije o nemarnijem odnosu hrvatskih nadležnih službi prema ovom ponižavajućem "biznisu". Vjerojatno je točno da naše pravosuđe i policija nije u potpunosti "istrenirano" u prepoznavanju žrtava traffickinga. Jednostavnije je za te institucije, naime, nakon provedene racije, nekoliko "ilegalnih" djevojaka iz Istočne Europe (pretežito Moldavke, Ukrajinke, Bjeloruskinje, Rumunjke, Romkinje itd.) proglasiti "kurvama" i izgnati ih iz Hrvatske, no istražiti da li je doista riječ o ženama koje su došle u Hrvatsku svojom voljom, raditi kao "sezonske" prostitutke, ili je, zapravo riječ o - smrtno preplašenim, premlaćenim, silovanim i napastovanim prevarenim siromašnim, neobrazovanim i naivnim ženama koje su bile prisiljene prodavati svoje tijelo.
Nije, međutim, točno da Hrvatska postaje značajnije utočište trgovcima ljudima, što bi značilo da država ovim "biznismenima" dopušta ugodan i nesmetan boravak i "biznis" u Hrvatskoj.
Barovi za inozemce
Naša zemlja, u odnosu na okruženje susjednih zemalja nastalih na zgarištu bivše državne zajednice, sigurno da je i "stotinjak" puta negostoljubivija i manje ekonomski "isplativija" no susjedstvo. A u "susjedstvu" borave deseci tisuća stranih vojnika, od kojih je poveliki broj upravo onih američkih. Izvješća nevladinih organizacija, kao i rijetkih "sektorskih" novinara koji se usuđuju baviti ovim "biznisom" upozoravaju kako su najveći "konzumenti" usluga žrtava traffickinga, ili kažimo to senzacionalistički pogrešno "bijelog roblja" - strani vojnici, diplomati, policajci na formalnoj službi "smirivanja" Balkana. Najviše noćnih klubova i barova koji nude "svježu robu", zapravo obespravljeno i ucijenjeno žensko roblje, nalazi se oko stranih i američkih baza u SRJ, u BiH i na Kosovu, kao i u Makedoniji. Tu su činjenicu sastavljači Izvješća u američkoj vladi propustili navesti.
Nadalje, činjenica je da se ovakva izvješća američkih vlada više ne smatraju posebno relevantnima, poglavito nakon intervencije američke politike i vojske u Iraku, a mimo dopuštenja UN-a, i kršenjem postojećega međunarodnog zakonodavstva i prava. Epizoda s tisućama "nestalih" zarobljenika iz Iraka i Afganistana, koje Amerikanci "tretiraju" mimo svih međunarodnih konvencija, samo učvršćuje nerelevantnost Izvješća. No svakako da najjači argument, kojim se dade značajno relativizirati ocjenu američke vlade o hrvatskoj praksi prema traffickingu, time i površno prepisivanje dijela hrvatskih medija o ovoj problematici, počiva na poraznim podacima o traffickingu u "matičnoj" zemlji ljudskih prava - SAD-u. Službene procjene međunarodnih institucija govore kako je SAD izuzetno "plodno" tlo za trgovinu ljudima, a godišnje se u SAD-u "proda" čak 50 tisuća žena i djece.
Četiri milijuna žrtava
Trgovina ljudskim bićima do unatrag 10 godina bila je još u povojima, a sada je postala prava industrija koja je "napredovala" u tom razdoblju 400 posto! UN procjenjuje kako žrtava traffickinga godišnje ima - 4 milijuna..., čime trafficking postaje najzlokobniji vid globalizacije svijeta. Svake se godine u zemlje zapadne Europe proda od 300 do 500 tisuća žena i djece, u Aziji oko 250 tisuća... malodobnu djevojčicu koja će raditi u zapadnoeuropskom bordelu, u Albaniji se može "nabaviti" za samo sto dolara; vlasnici bordela u Njemačkoj istočnoeuropskim prostitutkama uspijevaju zadržati i do 90 posto zarade... žrtve traffickinga prilično je lako prepoznati i tu počiva opravdana kritika rada pravosuđa i policije, općenito, time i u Hrvatskoj - te su žene u statusu "modernih robova", oduzete su im putovnice, ograničeno im je kretanje i ne isplaćuje im se zarađeno, djelomično ili u cijelosti ostaju financijski "zakinute".
Područje "traffickinga" pokriva - prostituciju pod prinudom, konobarenje u klubovima i barovima, bejbisiting (čuvanje djece), služenje i čišćenje kuća i stanova, porno-industriju, "moderni ples" i striptiz... žrtve, nakon policijskih racija bivaju proglašavane "ilegalnim useljenicama", bivaju protjerane, nisu voljne surađivati s policijom, u strahu su od svojih trgovaca i "vlasnika". Jedini efikasniji put borbe protiv organizatora traffickinga jest - smještanje žrtava u "sigurne kuće", suradnja s policijom i pravosuđem, koje takve svjedoke potom mora i zaštititi, davanjem azila ili dogovornim prebacivanjem u neku stranu zemlju.
