Takav sprovod Kaštela ne pamte još od Domovinskog rata. Iz oproštajnog pisma razabire se da je odluku donio zbog financijskih teškoća u koje je njegov "Končar" zapao davno prije nego je on postao direktor i za koje, prema tome, objektivno nije mogao biti odgovoran. Pa ipak, preuzeo je tu odgovornost na najtragičniji mogući način. Iz izjava njegovih suradnika može se iščitati da je posljednja dva mjeseca, otkako je postao direktor "Končara", svu energiju ulagao u realizaciju kredita od 3,5 milijuna eura, kako bi njegovih 200 radnika konačno dobilo zaostale plaće: sa sindikatom se već dogovorio da se u prosincu tim kreditom radnicima isplate dvije plaće. Možemo naslutiti da ga je u smrt odvela upravo spoznaja da je kredit propao i da radnicima neće moći isplatiti ono što je obećao.
Kao što vidite, ima i ovakvih ljudi. Osobno, ova me priča podsjetila na jedan davni prosinac, kad sam s kolegama radio na Telefonu za psihološku pomoć i kad nam se javio jedan zagrebački direktor u teškoj depresiji, sa željom da se ubije: imao je firmu s desetak zaposlenih i tog im prosinca nije mogao isplatiti plaće, jer mu netko nije platio već odrađeni posao. Uporno smo mu ponavljali da ne može na sebe preuzimati tuđu krivnju, a on je neprestano govorio o svojim radnicima: "E, moj momak, moja će djeca za Božić dobiti poklone, a njihova neće." Bilo je to vrijeme slično današnjem, kada je većina kapitalista držala ljude na slaboj ili nikakvoj plaći, bez ikakve grižnje savjesti.
Zagrebačkog direktora uspjeli smo spasiti, Tomislava Mikačića nismo. Tragedija svijeta je u tome što se ubijaju najpošteniji, dok se debelokošci niti ne osvrću na pustoš koju proizvedu. Tragedija ove zemlje je što sumnjivi tipovi bez problema dobivaju kredite i od 22 milijuna eura za privatne projekte, dok se časni ljudi ubijaju jer ne mogu dobiti šest puta manji iznos za radničke plaće. U svojoj tragediji obitelj Mikačić za utjehu ima samo ponos što su živjeli s takvim čovjekom. Laka vam zemlja, šjor Tomislave.
Izvor: Slobodna Dalmacija
