Je li doista život stao u vrijeme Europskog prvenstva u nogometu - kako su to predviđali analitičari ženskog pitanja u brojnim hrvatskim ženskim časopisima ili pak istorodnim prilozima u novinama? Odgovor je - daleko manje nego za vrijeme SP-a u Japanu, prije dvije godine, kada su termini utakmica naše reprezentacije pali u nezgodno vrijeme: u po bijela dana. Izvlače li ipak žene deblji kraj jer zbog manifestacije muške moći propuštaju omiljene serije na TV-u? Ili su već nabavile drugi TV za mir u kući?Mr. sc. Helena Štimac-Radin (Ured za ravnopravnost spolova) već je upozorila da se kao popratne posljedice nogometnih prvenstava javljaju različiti oblici kršenja ženskih prava, osobito u obiteljima koje imaju samo jedan televizor, a takva je većina. Zaista, agencijske vijesti za vrijeme kontinentalnih ili svjetskih nogometnih prvenstava bilježe i brojne infarkte, ali na žalost i ubojstva zbog gubljenja živaca.
- Ako se ženi ne sviđa gledati utakmicu, suprug to mora respektirati - rezolutna je Helena Štimac-Radin, preporučivši ipak ženama da u to vrijeme misle o svojim prioritetima.
HTV-ova voditeljica Željka Fattorini koja inače i sama voli pogledati nogometnu utakmicu, veli da "žena uvijek može naći posla i ne mora suprugu zagorčavati život zbog dva sata gledanja utakmice". Već sada mogli bismo reći kako žene različito gledaju na nogomet i na različite načine su "pogođene" nogometnim prvenstvima. Gospođa Štimac-Radin osjeća se oštećenom u svojim pravima dok su ulice puste, a poradi nogometa i život stoji. Međutim, uočava i jedan bitan detalj, a on je da su mediji dodatno estradizirali sport, dodavši mu glamur poradi čega imamo i sve više žena na nogometnim događanjima. Nije se teško s time složiti.
Nasuprot utakmicama tuzemnog prvenstva, koje su sve više opterećene nasiljem i ratom navijačkih plemena, prisutnost žena osobito je vidljiva na onim kozmopolitskijim okršajima - na prvenstvima svijeta ili kontinenata.
Kako su žene u Hrvatskoj reagirale na nogometne prijenose s posljednjih velikih nogometnih manifestacija? Što se tiče Svjetskog prvenstva u Japanu 2002. godine - nisu ni stigle reagirati jer nogometna momčad izbornika Mirka Jozića nije daleko dogurala. Hrvatska je tek uskuhala nakon što su Miki Rapaić i Ivica Olić zabili Talijanima za jedinu našu pobjedu na prvenstvu. Diljem naših gradova moglo se vidjeti navijačko ludilo i neizmjerno veselje poput onoga koje je treslo Hrvatsku za vrijeme SP-a u Francuskoj gdje su se naši iz utakmice u utakmicu penjali i na kraju se popeli do trećeg mjesta (bronce).
Što je tada bilo uočljivo na trgovima Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Zadra…? Ravnopravnost spolova. Veselje i ludovanje nikako nije pripalo isključivo muškom rodu, naprotiv. Žene koje su proslavljale uspjehe naše reprezentacije ni brojčano ni energijom nisu zaostajale za muškarcima. Mislite da su samo muškarci polugoli skakali u fontane na zagrebačkom Trgu ili splitskoj Rivi? Mislite da su samo muškarci bili protagonisti brojnih karusela i verali se u navijačkom zanosu po krovovima osobnih automobila, virili iz prozora ili mahali zastavama iz koševa kamiona? Mislite da su samo muškarci bojili lica i kitili se navijačkim rekvizitima? Mislite da žene nisu parirale u ispijanju nacionalnog navijačkog pića - piva? Žene su, objektivno govoreći, prednjačile u strasti postnogometnog orgazma. Kao dokaze donosimo fotografije, a one, zna se, govore više od riječi. I više od tisuću puta.
Nakon svega, ako u nekim glavama još i sada postoji želja za ratničkim sjekirama, bilo bi dobro da se želja zakopa. Ravnopravnosti spolova radi. Ravnopravnosti navijačkih spolova. Ako pak naši kockasti vragovi u Portugalu budu uspješni kao u Francuskoj, tek manji dio žena bit će zakinut u svojim pravima (na koja imaju prava). Kud ćeš onda sretnije i skladnije nacije. Na potezu su izbornik Otto Barić, Tudor, Šimić…
